Zdenkov kulturni kombi

Nekako bezveze

Devedesetih, birtija u kojoj smo najčešće visili nije imala ime. Na ulazu je bio znak Buffet, po obližnjoj autoškoli neki su je zvali Ina, a drugi su pak, uključujući i nas, preferirali imenovati je po gazdi, Dragec. Nekoliko haustora udaljeni Mlinovi bili su mnogo popularniji među našom generacijom, dok su se u Dragecu uglavnom okupljali stariji likovi. Mi smo bili najmlađa ekipa ondje, no nije trebalo dugo da se skompamo s više-manje svim stalnim gostima. Dobar dio priča iz tog desetljeća pijanstava i tulumarenja odvijao se ondje, a jedna od dražih uključivala je partiju šaha. Igrala su dva stalna gosta, a Dinko je kibicirao. Iz nekog razloga morao je otići prije kraja, no njegovi odlasci su nerijetko uključivali i razmjerno brze povratke, pa je tako bilo i tom prilikom. Na povratku je sreo Grgu, još jedan dio inventara birtije, i pitao ga kako je završila partija, koju su naravno pratili svi gosti Drageca.

- Nekako bezveze. - odgovorio je Grga.

Šah je, dakako, prilično egzaktna igra. Partija načelno može završiti pobjedom jednog od igrača, ili remijem. Ne može završiti nekako bezveze, ne u normalnom svijetu. No u paralelnom univerzumu Drageca, kasnije ću shvatiti, šahovske su partije uglavnom završavale nekako bezveze. Jedan od igrača bi u nekom trenutku skužio da gubi partiju, pa bi suglasno vratili poteze unatrag do neke točke, kako bi gubitnik odigrao drukčiji potez i preusmjerio tok igre. Znalo je to trajati satima.

A ja sam zavolio taj opis, nekako bezveze, i počeo ga koristiti. Baš tako, premda jezični naciji sigurno misle da je riječ bezveze bez veze, ili obratno, koga briga?

U ono sumorno doba, na kraju jednog milenija, bez novih početaka na vidiku, napisao sam i pjesmu tog naziva. Nije osobito dobra, ali neka, evo je...


NEKAKO BEZVEZE


U koliko sati
U koliko sati
U koliko se sati gase
Svi prislušni aparati?
To nije onda kada smo sami
Zna se
Njih zanimaju baš ta
Šaputanja u tami

Za koliko dana
Za koliko dana
Za koliko će dana doći
Pred vrata ovog stana?
Svakog od nas to još čeka
U noći
Oni su bolest koja
Glumi ulogu lijeka

Ovaj grad ima previše prozora
Iza kojih navodno ne sjedi nitko
Previše sjena potpisuje naloge
A da ni strojem ne pišu čitko

S izbočinom na krivom kraju hlača
Ulicom se kreću tvorničari jeze
Započeli smo običnu partiju šaha
A ipak je završilo nekako bezveze

To je bio samo pokušaj korištenja sjajne fraze, bez pravog uspjeha.

No zapravo sam tek danas, onako usput, između velikih i značajnih stvari, ponuda, faktura, članaka, telefonskih poziva, hitnih emailova... doživio prosvjetljenje, i sva veličina Grginog odgovora najednom mi se prikazala kristalno čisto. Korijen svih ovih sranja je upravo u stvarima koje nisu završile pobjedom jedne ni druge strane, pa čak ni remijem, nego upravo nekako bezveze.
Drugi svjetski rat najbolji je primjer, još se ne možemo složiti oko toga jesmo li ga dobili ili izgubili, ovdje u Hrvatskoj. Nekako bezveze.
Komunizam koji je umjesto berlinskih zidova i obaveznog ruskog donio dućane s trapericama i novim pločama Rolling Stonesa - nekako bezveze. (Draže mi je što je bio takav nego kao drugdje, dakako.)
Raspad Jugoslavije, novi rat, pretvorba i privatizacija - nekako bezveze.
Prividni uzlet 2000-tih, ulazak u EU - nekako bezveze.

Grga je bio u pravu, baš poput Ivice Račana u onoj pjesmi.

No, dakako, očekujete li sada neku poantu i inteligentan zaključak na kraju ovog upisa, uzalud se nadate. Prikladno je da i ovo završim na jedini mogući način.

Nekako bezveze.

Oznake: bezveze