Koncerti za pamćenje
Neki dobri, neki loši, ali svi su važni, jako važni u mom malom, tek oko struka možda malkice širem svemiru. Marko Smiljić pokrenuo temu, nominirat dalje mi se ne da, ali evo iz glave... Za godine ne garantiram da su točne, nije mi se dalo provjeravati.
1. Rory Gallagher, mala dvorana Doma sportova, cca 1985. - rani koncerti na kojima sam bio uglavnom su mi dragi i značajni zbog ljudi koje sam vidio, ali efektivno, nisam ništa čuo ni vidio kako treba, jer smo uvijek (obično sam s braćom išao) bježali od gužve u neke zakutke kamo bi dopirala samo neartikulirana buka. Na Roryja smo zakasnili i silom prilika ostali stajati u sredini, kod miks pulta. Zvuk odličan, koncert fantastičan, tri sata. Zakasnili smo na zadnji bus i morali ići taksijem do Samobora - ali zadnji bis je bila Bullfrog Blues, jedina njegova pjesma koju sam prije koncerta znao! U Glavanovoj recenziji koju sam imao nalijepljenu na bilježnici iz, mislim, marksizma, pisalo je kako se na koncertu jasno vidjelo da je blues Gallagherova sviračka, a vjerojatno i ljudska sudbina. Pametnom dosta.
2. Riblja čorba u Moši, cca 1985. - gledao sam ih s Bajagom i Rajkom, kao i s Đinđerom i Čuturom na velikim koncertima, no ovo je bilo nekaj drukčije. Mala dvorana, gotovo klupski koncert velikog i bijesnog benda, stjeranog u kut. Svi su mislili da je Čorba mrtva, a oni su došli s novom postavom i puni energije rasturili. Predstavili su jednu novu pjesmu koju su baš te večeri prvi puta odsvirali, dvaput, tek ju je Bora napisao. Pogledaj dom svoj, anđele...
3. Alice Cooper u velikoj dvorani Doma sportova, cca 1990. - išao sam onamo s frendom Draganom, agentom KOS-a, Udbe ili kako se to već tada zvalo. Taj detalj o njegovom zanimanju sam, dakako, shvatio tek naknadno, kad je početkom rata netragom nestao, u to mi je vrijeme lik bio guba (a i kod njega sam prvi puta čuo sjajne bendove poput Savoy Brown ili Chicken Shack). Koncert je bio dobar, ništa posebno, ali prvi i jedini puta sagledao sam ga na dvije razine: prvi dio pred pozornicom, skačući i derući se, srcem; drugi uz pivu s tribine, diveći se showu, razumom.
4. Nick Cave & The Bad Seeds, Križanke, cca 1990. - kada je Cave prvi puta došao u Ljubljanu imao sam 16 ili 17 i najvažnija je stvar na svijetu najednom postala doći na taj koncert. Uspio sam ishoditi dozvolu i skupiti lovu, a niti jedno od toga nije bilo nimalo lako. Zaokružio sam financijsku konstrukciju i drugo jutro planirao u Muzičkoj nakladi u Mesničkoj kupiti kartu, da bi me te noći uhvatila jedna od najgorih gripa u životu, temperatura oko četrdeset. Nisam znao za sebe, preležao sam tjedan dana i čekao koncert još tri godine. Bio je to moj prvi put na koncert izvan Zagreba, bilo je sjajno, gledao sam tada najdraži mi bend na svijetu na vrhuncu snage („Good Son“ turneja), čuo ih kako na tonskoj probi praše „Blue Suede Shoes“ - i zanimljivo, nekako mi je to bilo to, nikada nisam kasnije osjetio poriv ponovo pogledati Cavea kad je napokon počeo dolaziti u Zagreb.
5. Neil Young & Pearl Jam, Salzburg, 1995. - Ribafish i danas zna reći kako mu je to bio najljepši dan u životu. Preko porscheovog muzeja u Gmündu i skakaonice u Bischofshofenu dokotrljali smo se u Salzburg i doživjeli ono što mi je, vjerojatno, do dan danas ostao najbolji koncert ikada. Najdraži glazbenik uopće, u pratnji benda u naponu snage. Majica kupljena s poda od nekog Bugara, još je imam. Prvi puta sam doživio sinesteziju i potpuno rastapanje emocija na Cortez the Killer, što se produžilo kroz I'm the Ocean i Rockin in the Free World. Nekoliko godina kasnije probao sam LSD kako bih si potvrdio da je to bio upravo taj osjećaj, koji sam doživio bez droge (ok, petnaestak putem degustiranih piva, svako različito, možda je pomoglo). Bio je.
6. Lačni Franz u OTV domu, krajem devedesetih - u nekom sam trenutku shvatio kako glazbenici na koncertu uglavnom sviraju za točno određene ljude, njih nekoliko, obično u prvom redu, komuniciraju s njima i po njihovim reakcijama modeliraju koncert. Na zadnjem zagrebačkom koncertu Franza prije umirovljenja i ovih povremenih reinkarnacija prvi sam puta i sam bio dio te odabrane grupe. A oni su, jedini puta, koliko znam, izašli na još jedan bis nakon tradicionalnog oproštaja Halelujom. Dogodilo mi se to, boravak u grupici odabranih, još dosta puta kasnije, od nezaboravne Zadruge u Bregani pred nas 7, do ranih Divljanovih povratničkih nastupa u Zagrebu, kad je u KSET-u izlazio oko deset puta na bis...
7. Chris Cacavas u KSET-u, šacam da je bilo oko 2004. - najednom sam shvatio da se sjajna glazba nije događala nekada nego da se stvara i odvija sada. Počeo sam nakon toga ići na koncerte aktualnih glazbenika, a ne onih na zalazu karijere i otkrio jedan posve novi svijet. Neki od najboljih koncerata na kojima sam ikada bio uslijedili su u nekoliko sljedećih godina, uglavnom upravo u KSET-u: Trans Am, Manitoba, Hangedup, Thermals, Ghetto Ways, Of Montreal, previše njih... No ipak ću se u nastavku liste vratiti starkeljama, a ove aktualne odložiti sa strane - do samog kraja. Kad sam i sam starkelja, štaš. Odustajem i od godina, ove novije, iz ovog tisućljeća, mi se ionako previše miješaju.
8. Kraftwerk u Ljubljani. Drugi put u životu na Križankama, i opet posve iznimna prilika. Jedan od najdražih mi bendova uopće i savršen, apsolutno savršen koncert. Jesu li uopće svirali ili se sve to pušta s nekih matrica, tko su ondje ljudi, a tko lutke, tako svejedno. Sinestezija se ponovo pojavila, i opet u bloku od tri pjesme, The Model, Radio-Activity i Autobahn. Nedugo kasnije stigla je najava još jednog koncerta na Križankama, onog koji je vjerojatno trebao biti vrhunac moje čitave karijere pohođenja live nastupa. Kada sam pročitao najavu da dolazi Ali Farka Touré počeo sam skakati od sreće. Nekoliko godina ranije ozbiljno sam istraživao kako otići u Mali samo kako bih posjetio njegovo rodno selo i možda ga zatekao ondje kako svira na otvorenom, kako je navodno često radio. Odustao sam od puta, konformist, kada sam vidio protiv čega se sve treba cijepiti. A samo nekoliko tjedana nakon najave nastupa u Ljubljani stigla je vijest o smrti velikog malijskog glazbenika...
9. The Who u St. Pöltenu. Vesela ekskurzija, navigacija na Priusu koja nas savršeno dovede onamo dokle bismo po putokazima znali i sami, a onda nas baci u neko kukuruzište... I prvi ton u I Can't Explain dostatan da odmah u toj prvoj pjesmi shvatim zašto ovo jest najbolji koncertni bend u čitavoj povijesti rock and rolla. Malo sinestezije, opet, u jednom dijelu Pinball Wizzarda, ali i povratak velikim koncertima i dinosaurima. Izgubio sam kontakt s novom scenom i klubovima, ponovo. Nije da mi ne nedostaje, mada je lijepo bilo saznati kako se, recimo, u Varaždinu, nekoliko ljudi zahvaljujući blogu sjetilo mene kada je Dylan počeo Ballad of a Thin Man.
10. Stiff Little Fingers u Dublinu. Suđeno. Rasprodan mjesecima unaprijed, daleko prije no što smo uopče čuli da je baš tada, istog dana kada mi stižemo. Dovoljno ludi i uporni, sišli smo dvije stanice ranije s busa, onako natovareni ruksacima pri dolasku s aerodroma, i otišli do dvorane. Nema. Pomirili se još jednom, pa vidjeli neki dućan s pločama. Smile ga je prepoznao kao jedno od mjesta gdje su se kupovale ulaznice, pa smo ušli pitati. Nema, rasprodano odavno. Ne, čekajte, prije pet minuta je netko vratio dvije karte! Suđeno, kažem. A koncert sjajan. Tkogod misli da smo mi dobra koncertna publika nije vidio kako to rade Irci... Za koji tjedan valjda idemo ponovo, opet nas dvojica, na SLF u Zagrebu. Neće biti baš tako dobro, sigurno, ali neka.
I na kraju, nešto posve izvan konkurencije.
11. Jay Reatard u SC-u. Nije dobro kada je svirka u Zagrebu dan iza beograda, uči me iskustvo. Ondje se svi tako razbiju da su drugi dan ukomirani, pa ni ovaj lik nije bio iznimka. S tim da je nastavio, maznuo je flašu rakije do broda, pa na pumpi kupljenu vekiju do Zagreba. U to sam vrijeme stvarno puno slušao Blood Visions, jedini mu album, i danas mi jako drag. Te sam očekivao da će svirati stvari s njega. Možda i jest, ali nisam prepoznao. Zapravo, nisam ništa prepoznao u onih dvadesetak minuta koliko je sve skupa trajalo, nerazumljiva buka. Zrigo se u hodniku, pokušao potući s publikom, raskrvario frendu ruku krhotinom razbijene pivske flaše, sve skupa je prestalo prije no što je i počelo uz mržnju i prezir, kako od strane publike tako i ostatka benda. Bilo je sjajno gledati zgrožene face mladih pankera u publici i nekoliko širom u osmijeh raskeljenih gubica nas starkelja: „e, napokon pravi pank koncert, kako to treba biti!“
|
