Zdenkov kulturni kombi

Prije no što je sve otišlo ukurac

Da, trideset je godina prošlo od dana kada je Zlatko Vujović u bolnom grču pao na teren novoizgrađene poljudske ljepotice. Od dana kada se susjed Stipe unezvjerenog pogleda, u hausklajdu, dogegao na našu terasu. „Jeste li čuli?“

Čuli smo, čuli, dakako. Stariji su se prihvatili priče o tome što će i kako biti dalje, a desetogodišnji klinac nakratko se zatvorio u kupaonicu jer ga je bilo sram plakati pred ljudima. Plakao sam jer su mi škola i mediji usadili tvrdnju da smo svi skupa tog dana izgubili nešto veliko i nenadoknadivo. Kasnije će me godinama biti pomalo sram, ne zato što sam se skrivao, nego zato što sam uopće plakao. No mnogo godina kasnije, napokon sam shvatio: da, uistinu smo izgubili nešto veliko i nenadoknadivo.

Izgubili smo ulogu morala, odgovornosti i čistih, nepobitnih vrijednosti. S iznimkom kratkog vala nacionalnog zanosa početkom devedesetih, sve od Titove smrti naovamo cinično je i makjavelistički neumoljivo. Umro je Stari i mi smo se najednom kao siročad našli u svijetu u kojem smo morali samostalno odlučivati, što nismo znali. Pa smo zato prepustili uzde nekima drugima, ne nužno sposobnijima, samo voljnijima za komandiranje.

Ironično je, ako ne i strašno, da nam se iz ove perspektive vlast inicijalno stvorena na zločinima i tiraniji, koja je postepeno evoluirala do razmjerno udobne, zaštićene školjkice, niše u kojoj se dalo ugodno živjeti, čini boljom i ljudskijom od one stvorene na teoretskim počelima demokracije i ravnopravnosti, koja je tako nakaradno i temeljito mutirala u ovo što danas imamo, gnojni izbljuvak nekrštene sipe.

Još je ironičnije da se čovjek s nemogućom dikcijom i geografski nekontroliranim porijeklom, koji je umro na današnji dan prije trideset godina, i danas, usprkos nizu zločina i nepravdi za koje je što osobno što zapovjedno odgovoran, uzdiže kao očinska figura i moralni autoritet naspram svih pikzibnera koji su došli nakon njega. Naravno, taj spomenuti moral i čiste vrijednosti nestali su svuda i to što ih danas romantično vežemo za Titovo doba zapravo je posve pogrešno jer se isti proces dešavao i drugdje, ma kakvog tko vladara imao prije trideset godina.

Osobno, imao sam lijepo, ponekad gladno, ali veselo djetinjstvo u državi pomalo umirućeg Najvećeg sina, a široke i otvorene oči koje su upijale tinejdžerski svijet u dekadi rasula i kolektivnog predsjedništva koja je uslijedila. Propio sam ratne devedesete po parkićima, dobro se zabavljajući sa škvadrom. A novo je tisućljeće donijelo više mogućnosti, od putovanja u daleke krajeve, preko druženja s ljudima sličnih interesa koje bez Interneta ne bih nikada upoznao, pa sve do novootkrivene stabilnosti i zadovoljstva što znam da me na kraju dana, kada se prepun neprijateljskih strijela doteglim doma, čeka netko tko me voli i koga volim.

Neovisno o politici, režimu, državi i svemu drugom, malom čovjeku može biti razmjerno dobro, samo ako s križa na kojem je razapet uvijek promatra svijetlu stranu života. Pa mi je čak i pomalo žao što sam dopustio ovim razmišljanjima da me ponesu u mračne sfere, umjesto da se kulerski podsjetim čovjeka koji je, ma što tko mislio, radikalno odredio naše živote, usput napravivši i znameniti najveći korak u povijesti čovječanstva (jedna noga u Ljubljani, druga u Beogradu). Ili sam mogao priložiti scenarij za zabavni petparački vampirski film u kojem ustavši iz groba drug Tito bijela lica stiže do Užica na čelu zombijevskih jedinica...

Ali eto, nekako se sve otelo kontroli i otišlo ukurac.