Domo arigato, Mister Gelato
Od pokojnog Pere do tajanstvenog Larrya – sladoledi koji su obilježili epohu ili će to tek učiniti
Bilo je vrlo zgodno što je najbolji prijatelj mog brata tijekom njegove školske, a moje predškolske dobi bio sin slastičara. To je lukavom klincu poput mene davalo priličnu slobodu improvizacije – svakoga bih dana prošao rivom i iz pristojnosti, kao dobro odgojeno dijete ušao u slastičarnicu pozdraviti stričeka Peru i tetu Dragicu. A oni bi mi, dakako, razgaljeni tom pristojnošću, svaki puta zauzvrat besplatno dali kuglicu sladoleda. I to ne bilo koju. Bio je to slavni i nikad nadmašeni Perin citron, kiseo do boli, osvježavajuć bez premca.Tada sam mislio da samo mi uzimamo citron, najdraži okus čitave porodice, izgledalo je kao da ta posudica uvijek ostaje puna, dok se sve ostale nekako brže prazne. No kasnije sam od još nekih ljudi saznao da su u programima izlaska u Veli Lošinj obavezno imali uračunatu i kuglicu, ako ne i dvije, citrona kod Pere.
Mnogo godina kasnije, ni Pere ni Dragice odavno nema, a sin je sanjao o nekim drugim stvarima, o brodu kojim prevozi turiste. Slastičarnica je još ondje, nekog ljeta radi, nekog ne radi, sladoleda odavno nema, pogotovo ne onog koji se pravi s ljubavlju od ranog jutra. Iako, valja priznati, u razdoblju između Perine prerane smrti i uštede dovoljne svote za kupnju broda, Jovica je napravio remek-djelo dostojno oca, svoju čuvenu dinju. Dinju koja je osvojila čak i osvjedočenog mrzitelja okusa tog imbecilnog voća poput mene.
Zapravo, nikada kasnije nisam razvio takav ljubavni odnos prema nekom privatno rađenom sladoledu, skrušeno priznajem, odmalena sam bio skloniji industrijskim proizvodima. Čak sam i kao klinac ponekad krišom s druge strane rive uzimao vijugavu struju vanilije i čokolade kod Bakija... Nakratko sam, na prijelazu tisućljeća, ljeto ili dva, uživao u bacciu neke danas ugasle slastičarnice na izlasku iz Pothodnika, tamo desno gdje ima neka ribarnica, pekara i tko zna što još. Danas rado uzmem kesten kod Vinceka, ali uistinu nisam pravi čovjek za finese majstora sladoledara, bar otkako nema Pere.
Mogao bih zato satima pričati o industrijskim sladoledima, od bijedne, ali simpatične vanilije ljubljanske mljekare, pakirane u žute plastične replike nogometne lopte, kojoj je jedan šesterokut služio kao poklopac, preko nenadmašnog Amadeusa (marcipan i pistacija – je li itko ikada smislio dobitniju kombinaciju? To je, brate, osmica na lotu!), pa sve do današnjih Kingova, poglavito onog s duplom čokoladnom ovojnicom. O marendi od vanilije i oraha, katkad zamijenjenog punčem, na mojoj klupici u parku, tijekom ljeta koje sam proveo kao čuvar parkirališta, noseći si na posao jastuk i gomile njemačkih i talijanskih časopisa o automobilima, čije riječi nisam razumio, ali sam slike pobožno upijao...
Svakako, zaseban odlomak zaslužuju Pekabelini sladoledi, prije rata dostupni tek na nekoliko probranih škrinja u Zagrebu. Jedan od mojih top deset razloga za jugonostalgiju, od kojih su svi bili gastronomske naravi, osim prijenosa nogometnih utakmica nedjeljom. Bio je u tim tajnovitim škrinjama osvježavajući Cmok, pa simpatični Čoko Moko – nekoliko godina kasnije u nekom smo parkiću pili vino Stjepana Parazajdera koje je imalo okus frapantno nalik tom sladoledu. I moj tada ubjedljivo najdraži, Leni. Mnogo godina kasnije, otkrio sam da postoji još jedna osoba kojoj je Leni bio omiljeni sladoled. Dakako da bi bilo presmiono tvrditi da je negdje, u nekoj svemirskoj ravnoteži, upravo ta podudarnost odredila da ćemo biti zajedno, ali nikako ne isključujem ni takvu mogućnost... Iako smo lani, na jednoj pumpi u Srbiji, ushićeni naišli na još uvijek postojeći Leni i grdno se razočarali, ali toje već druga priča. Koju smo sprali kuglicama belgijske čokolade u Haagen-Dazsu nedaleko Potsdamer Platza, uostalom, što je bilo više nego dostatno za utjehu.
A negdje na kraju priče možda čeka Larry, slastičar čija sladoledarnica nedaleko Dupont Circlea nikako da propadne, iako u više desetina puta što sam prošao pored nje teško da sam ikada zamijetio makar i jednog gosta. Svake godine si kažem da ću svratiti onamo i probati barem jednu kuglicu, no Kramerbooks i oregonski Rogue Dead Guy Ale uvijek su nekako preblizu. Evo, obećajem, nagodinu, ako ponovo odem u Washington, svakako ću probati Larryev sladoled, to oličenje sladolednog luzerstva, ekvivalent cvjećarnice na Petoj aveniji, gotovo da očekujem da ću ako pozvonim skliznuti niz neku cijev na trampolin u podrumu i biti regrutiran u neku ekscentričnu tajnu organizaciju. Čiji članovi kao himnu inicijacije pjevaju Hajde Larry, pliz, pliz, daj mi jedan dobar liz,liz... Iako mislim da neće biti zvonca, da ću samo otvoriti vrata i pristojno pozdraviti, baš kao nekad kod Pere. No Larry nije Pero i naplatiti će mi naručeno. Nema više dobrih ljudi, sve se danas plaća.
|
