Zdenkov kulturni kombi

Virtualni cvijet

Ponekad, sitnica je dostatna.
Mnogo sitnica, nagomilanih jedna do druge, sačinjaju Veliko Nešto.
Veliko Neštavilo...
U svijetu krimića, sjetih se neki dan Georgesa Simenona i njegovog odgovora na pitanje zašto već jednom ne napiše taj veliki roman, za kojega svi znaju da je sposoban.
- Pa već sam ga napisao. - odgovorio je - On je zbroj svih mojih malih romana...
Živimo li veliki zbroj malih života - ili lovimo neuhvatljivu, sve dulju sjenu potencijalne Prave Veličine?

Sve češće, zamišljam se u stanovitom svijetu koji mi je, nažalost, stran.
I sve tjeskobnije uviđam koliko mi je naizgled jednostavnih, samorazumljivih detalja i radnji posve tuđe, ne znam ih, plašim ih se, promakli su mi.
Materijaliziraju se na najneočekivanijim mjestima.
Kao da ponovo moram učiti hodati, čitati, pisati... i neke manje važne radnje tipa disati ili biti.
Nedavno vidjeh dvoje ljudi o kojima sam pisao prošlog ljeta, a koji su uistinu prošli dio toga.
I ide im sjajno.
Pa pokušavam i sam biti takav, iako me ništa sličnoga nije snašlo.
Osim možda sudbine gore od smrti, kao u jednom davnom, patetičnom, nikad naglas otpjevanom bluesu...

Sudbina gora od smrti

Spustila se neka stvar
Stvarno ne znam pravu riječ
Nije magla, nije noć
Mada znam
Da sam to viđao već
Govori mi neki glas
Mada nemam nikog svog
Odavno sam otišao
No i sad
Rijetko spavam baš zbog tog

Jer kad god dopustim
Da me savlada mrak
Kad god mi đavo zatvori oči
Opet se odnekud
Stvori taj san
I budim se vrišteći usred noći

Što je prošlo, prošlo je
U jednom smjeru vrti se sat
Da opet biram, ah, tko da zna
Mada znam
Rođen sam zato da budem gad
Tamo gdje drugi mostove grade
Ja samo širim već preširok jaz
Znam nikada neću vlastitoj djeci
Odati tajnu
Nažalost da ne postoji Djed Mraz

Jer kad god dopustim
Da me savlada blues
Kad god mi srce prokrvari
Opet se odnekud
Stvori taj san
I dižem se znajući tko sam ustvari

Jer kad god pomislim
Da si darujem smrt
Ja odustanem
Jer plašim se pakla
A sigurno neću u rajski vrt
I zemlja se vrti, zemlja se vrti
Čeka me sudbina gora od smrti
Život

Zapravo samo pančlajn vrijedi, možda...
No nema veze.
Ono što bih zapravo želio reći jest da se ovdje i sada dobro osjećam zbog jedne sitnice i kako je teško natjerati se upravo na te sitnice.
Ne odgađati stvari za sutra.
Odgovoriti ljudima koji su ti dragi, a iz nekog razloga im se ne javiš užasno dugo pa ti već postane neugodno zbog toga i osjećaš se kriv pa im se još dulje ne javljaš...
Znati dati cvijet onome kome ga želiš dati, pa makar i simbolički.
Pokušati ne uništiti sve strahom od promjena zamaskiranim u ironije.
Napraviti nešto dobro, nekome, neku sitnicu, svaki dan.
Ali ne razmišljati o tome kako ćeš to činiti kad pronađeš pravu osobu i prave dane.
Ne.
Valja početi odmah...
Vrijeme - sad!