Deep Forbidden Lake
On the lake,
the deep forbidden lake,
The old boats go gliding by,
And the leaves
are falling from the trees
And landing on the logs and I
See the turtles
heading for the bog
And falling off the log.
They make the water splash,
And feeling no backlash,
They climb the happy banks.
Voda se obrušavala sa slapa, vrtložeći se podno njega, stvarajući mala, hladna, ugodna jezerca u kojima smo se kupali.
Bilo je lijepo, ali ne i savršeno.
Za premošćivanje te sitne, nevažne, duboke i zabranjene razlike trebao mi je nepomućen pogled.
Stekao sam ga, mehaničkim putem, i bos se zaputio slapom.
Nedaleko, jedna se vodena zmija sunčala na dnu svoje malene riječno-sedrene kadice.
Usprkos urođenoj nelagodi, poželio sam zavući ruku u vodu i pogladiti je.
Prođoh na metar od nje bez da se i trznula.
- Ovuda je već prošao čovjek! - obratila se jedna zvjerka drugoj, negdje u dalekoj nutrini guste šume.
- Kako znaš? - začudila se druga.
- Pa zar ne vidiš da stvari imaju imena?
Na trenutak, dok su mi ribice čistile gležnjeve od nepotrebnih ostataka inventurno otpisane kože, pomislio sam da bi to moglo biti to.
Na trenutak.
On the boats,
the old and creaky boats,
The shoreline goes gliding by,
And the wind,
there was a dying breeze,
Is making the banners fly.
See the colors,
floating in the sky,
The pride of the captain's eye,
As he glides
His slender craft inside
And opens up the door.
S manje volje nego inače šljapkali smo kartama o stol.
Najtužniji zvuk na svijetu razdirao je noć.
Umirala je, nije bilo spasa.
No tvrdoglav, iz obzira, znajući koliko je ponosna bila i mrzila rijetke posjete veterinaru, nisam joj želio skratiti muke.
Ovo je bilo tužnije, ali... Jebiga... Nekako dostojanstveno.
Spustio sam karte i bez riječi izašao van.
Otišao sam do njenog ležaja, zagrlio i dugo gladio.
Kada sam je potom, jednako nježno, odbio od sebe i vratio na ležaj, gotovo slijepe oči i bez pogleda imale su u sebi razumijevanje.
Konačno, nevažno, duboko i zabranjeno iskustvo umiranja.
Vratio sam se, nastavili smo partiju, a izvana je dopirala samo tišina.
Ujutro smo je zakopali u ružičnjak.
On the coast,
the long and tempting coast,
The cards on the table lie,
And a speech,
so eloquent in reach,
Was made by a passerby,
Passing by the way between
Here and left behind.
And it ripples through the crowds
Who run and cast their doubts
In the deep forbidden lake.
Riječi su pale i definirale se kao istina, ma koliko daleko same od nje bile.
Više-manje šutke, odvezao sam je do kolodvora, ponekad krišom gledajući odbljesak neonskih svjetala na njenom licu.
Jesam li umišljao da se u očima zrcale suze?
Tko da ga zna, ionako nikoga ne gledam u oči.
Nemam pojma kakve su kome boje.
Tko nosi leće između sebe i svijeta.
I što se može pročitati u njima.
Jezik očiju nikada nisam ni pokušao razumjeti.
Na izlasku, ipak, zazvao sam je po imenu, ispružio ruku i pogladio je po kosi.
Prvi i zadnji puta.
Ništa osobito.
Ništa dramatično.
I danas se znamo uz pivu nasmijati zajedno.
Pa ipak, taj usputni, nevažni, duboki, zabranjeni pokret ruke kojim sam zamolio oprost bio je važan.
Tračak hrabrosti u nepisanom obliku...
Oh, kako netipično!
Yes, it echoes through the crowds
Who run and cast their doubts
In the deep forbidden lake.
Ne, nije je odsvirao u Beču...
Ne znam kako sam došao do nje, valjda preko Winterlong, koju jest...
Zapravo, Neil mi nije ispunio baš mnogo želja.
The Man Needs A Maid bila je izvrsna, Down By The River savršena.
Druge večeri, prostor je bio bolji.
The Cure sjajni.
Odsvirali su sve moje želje, uključujući i How Beautiful You Are i Grinding Halt.
To je naprosto morao biti vrhunac čitave sezone, ne samo vikenda.
Pa ipak nije.
Jer očigledno, gledam li to svojim očima, tim nerazumnim, nevažnim, dubokim, zabranjenim pogledom...
Čini se da ne može bolje od Neila.
Pada mrak.
Trebao bih obaviti kupnju.
Iako bih želio staviti neki dobar cd.
Odvesti krug oko planine, sam s glazbom.
Pogladiti nekog umiljatog tigra lutalicu.
I na trenutak, možda, pomisliti da sam sretan.
|
