Zdenkov kulturni kombi

Džan dva

Svaki stjepko je težak.
Zato, počnimo radije s početkom.
Kraj je bio početkom rujna, kada sam napisao blog o džanu.
Otada, dogodilo se štošta.
Napisao sam još podosta postova, ali niti jedan bez grča i osjećaja da bih morao.
Doživio sam da mi najbolji prijatelj u lice kaže kako je mislio da ću se ubiti.
Tresao sam se dva dana (ne zbog toga), osjećajući kako nailazi moj prvi živčani slom, do kojeg ipak nije došlo.
Spašen sam, na najneočekivaniji način, od osobe kojoj nisam uspio zahvaliti, niti vjerojatno ikad hoću.
Najmanje sam se jednom zaljubio, i najmanje dvaput odljubio.
Saznao sam štošta o sebi, a jako malo o drugim ljudima.
Ili je bilo obratno?
Nakon mnogo godina, mislim bar, povrijedio sam, pa makar i nenamjerno, nekoga kome je uistinu stalo do mene.
I paradoksalno, ne samo jednu osobu.
Napravio sam neke korake prema radikalnim promjenama svog načina života.
I, mnogo više, beskrajno pričao o tome kako ih namjeravam napraviti.
Kraj jedne i početak druge godine dobro su, simbolično vrijeme za promjene.
Plašim se da je ovaj blog nešto što baš i neće preživjeti čistku.
Godi taštini ta čitanost i proboj na cool listu.
Pomogao mi je da upoznam mnogo dragih i zanimljivih ljudi.
Ali me, negdje usput, prestao veseliti.
I samim time postao je obaveza.
A to se kosi s njegovim smislom.
Ovo ne znači da ga gasim.
Samo da se više neću siliti na njega.
Možda bude novih zapisa, možda i ne, tko zna?
Hvala na pažnji...