Zdenkov kulturni kombi

Hvalospjev toplini

Neki zli ljudi dadoše mi zadatak da napišem blog-zadaćnicu na temu "Svijet nije hladno, mrtvo mjesto."

A to i nije baš najlakše kad je vani temperatura negativnog predznaka, sve zameteno snijegom, ja doma uz popaljene sve izvore grijalica umotan u deke i poplune, psujem sve svece onome tko izmisli zimu i hladnoću.

Volim toplinu. Gotovo u svim vidovima. Ljetos, na suhih plus četrdeset, uživao sam kao rijetko kada u životu. Obožavam naložiti kaljevu peć pa se nasloniti na nju i grijati guzicu i leđa, čitavu duljinu tijela... Kamini su vizualno efektniji, ali vole oprljiti, fali taj element naslanjanja. Kao i kod onih starih termoakomulacionih peći, na koje sjedneš pa dok izdržiš, do usijanja, ostaneš sjediti a potom odskočiš i čekaš da ti se hlače prestanu dimiti - do sljedeće runde.

A kaloriferi? Blaženstvo struje toplog zraka, u koju podmetneš barem ruke, ako ne i štogod drugo, uzmakavši hladnoći okoline. Odavno nisam okusio toplu struju kalorifera, najbliže tome danas ventilacijski su otvori automobila. Kod mene, čitave zime, suklja vrući zrak iz njih, po nogama, licu, a na svakom semaforu guram i ruke pred njih. Da kupujem novi auto po svojim specifikacijama, nekako slutim da bi grijana sjedala isto bila među prioritetima...

Okružen svim tim grijalicama promatram svijet. I zapravo zaključujem da me zabole neka stvar za to je li on hladno i mrtvo mjesto ili ne, dokle god imadem sredstva za borbu protiv toga. I dokle god ima tople vode - ostavljam hladne tuševe ekološki svjesnijima i onima koji se baš pod svaku cijenu žele razbuditi. Sebi prisvajam vruće mlazove, isto takve kupke, a nakon prvog iskustva parne kupelji, sada na Islandu, pridodajem i to listi želja, odmah do jacuzzija.

Kako je moja pokojna teta običavala govoriti, buneći se protiv ideje o provjetravanju sobe, od smrada još nitko nije umro, od hladnoće jest. Dajte mi sunaca amo, što praviš što umjetnih, a snjegove, ledove i hladnoću poklanjam kome god, samo nek je dostatno blentav da ih poželi.