Zdenkov kulturni kombi

Lutke iz Campana

Puno ih je.
Jebeno ih je puno.
Naviru odasvuda.
Neminovne.
Nezasitne.
Krvoloci.



Ljudi u planinama znaju koliko malo vrijedi ljudski život. Njihove zabave su okrutne i grube. Njihove perverzije narazumljive pitomim prolaznicima. Bole.



Campan se nalazi u podnožju Pireneja, dovoljno daleko od svijeta da živi za sebe. I da mu stranci ne trebaju. Smiju proći, no zaustavljanje nije poželjno.
Danju još kako-tako, bilo je ljeto, uostalom. Noću ili zimi, samo na vlastitu odgovornost. Ili ludost?



Želite li hodati ovim mjestom noću, kada se sve ove lutke pokrenu? Ne, ni ja...
Želite li saznati koga i što možemo naći po zaključanim podrumima, iza tajnih vrata? Ne, ni ja...



U stvarnosti, to su samo lutke, zabavne i šarene i lijepe i bilo nam je ugodno šetati pustim ulicama Campana, među njima.
Tek nas je malo začudilo što nigdje nema podataka o običaju, svetkovini, čemu već?
I da, bili smo jedini turisti koji su se zaustavili i šetuckali ondje.



Pa ipak, nisam siguran da se posve šalim o nešetanju noću.



Svojedobno sam napisao seminar na temu "Zašto su lutke smiješne?" i to mi je trebao biti i diplomski, do kojeg nisam nikada došao.



Zašto su lutke strašne?



Mi sami, ali bez duše?
U čemu je onda razlika?
Mi sami, ali sa stranom, mehaničkom, nerazumljivom dušom?
U čemu je onda razlika?



Kraftwerk ima odgovor.
Kraftwerk više-manje uvijek ima odgovor.



We are standing here
Exposing ourselves
We are showroom dummies
We are showroom dummies



We're being watched
and we feel our pulse
We are showroom dummies
We are showroom dummies



We look around
and change our pose
We are showroom dummies
We are showroom dummies



We start to move
And we break the glass
We are showroom dummies
We are showroom dummies



We step out
And take a walk through the city
We are showroom dummies
We are showroom dummies



We go into a club
And there we start to dance
We are showroom dummies
We are showroom dummies