Zdenkov kulturni kombi

Tour de France

Sačuvali su je.
Ne znam kako, ali uspjelo im je.
Izbjegavajući velike gradove, otkrili smo upravo onakvu Francusku kakvu sam obožavao, da, baš onu iz starih knjiga, stripova i filmova. Starca s beretom na glavi kako raširenih nogu, u seljačkoj odjeći sjedi na klupici i uživa u jutru. Čarobna vrata iza kojih se skrivaju srednjevjekovna, savršeno očuvana seoca. Mladiće belmondovskog pogleda koji sa cigaretom obješenom o kut usana nekamo žure, polako. Ne pretjerano lijepe, ali neodoljive žene. Život koji staje između podneva i dva, ustupajući mjesto ručku. Jacquesa...

Ostvarih tek pola od ambicioznog, najavljenog plana puta. I drago mi je što je tako, znamenitosti neće nestati, a ova la vieille France možda i hoće. Razmišljam... jesam li ikada... mislim da ne... Komiža, možda, donekle... Na mojim skromnim putovanjima napokon sam pronašao djelić svijeta koji ne želi biti Amerika i ne trudi se to postati. Gradovi, još-još. No mjestašca kao što su Beuzac, Loupiac, Tillac ili Marciac nipošto. Ona odolijevaju.

Pričao sam kako mi je san polako putovati ruralnom Francuskom. Sada kada sam ga ostvario... to mi je i dalje san. Potkraj puta, prestao sam toliko pozorno i sa čežnjom promatrati stare automobile (dobro, nisam, znate me valjda dostatno da vam bude jasno da lažem) i počeo s interesom promatrati kampere, kombije sa dva ili tri mjesta za spavanje...

Čak se nisam prepustio ni shopping-maniji. Uživao sam, naprosto. I da, za promjenu, imam slika. Neću ništa obećavati, ali neka od obiđenih mjesta zaslužila su svoje priče, ovdje. Možda ih i dobiju.