Zdenkov kulturni kombi

Hadrijanov poučak

To je zapravo poanta, nalaženje veselja u sitnicama...

Kada sam bio u najgoroj fazi u životu, šest mjeseci se nisam iskreno niti nasmiješio (dakako, prekid veze je bio uzrok), izvukla me glazba. Preko volje, kupio sam jednu ploču (Sparks - Kimono My House), u busu počeo čitati tekstove i smijuljiti se: lucidni, divni, ironični... Doma sam je pustio dvaput iste večeri. Ujutro, svanuo je prekrasan, sunčan proljetni dan, ptice su mi pjevale na balkonu, a ja sam pustio Sparkse, pogledao blještavilo oko sebe i shvatio da je prošlo.

I da, povodi su uvijek tako blesavi. Ne uzdaj se u slučajno otkrivanje velike ljubavi ili najboljeg prijatelja, iz krize će te izvući pogled s nekog vidikovca, pjesma na radiju, knjiga....

Ja to u glavi zovem "Hadrijanovim poučkom", prema "Hadrijanovim memoarima" Marguerite Yourcenar. U romanu ona priča o čovjeku koji je bio vjerojatno najveći rimski car, jer jedini nije bio osvajač. Osigurao je pedeset godina mira i Carstvo je procvjetalo. A njegov unutrašnji poriv je bio u tome što je prihvatio besmislenost, težinu, prazninu i to da mu ni do čega u životu nije stalo. Ali je zarana shvatio da je taj isprazan život zapravo samo međufaza između lijepih trenutaka, koji nailaze, nekad rjeđe, nekad češće. Ali nailaze. I zbog njih se sve isplati. Poanta je pomiriti se s općim besmislom i posvetiti upravo tim trenucima (govorim iz položaja agnostika, da sam vjernik vjerojatno bih morao razraditi bitno drukčiji koncept preživljavanja). Vježbajući, možeš ih početi sve češće i sam stvarati. Naići će krize, dakako, ali uglavnom sustav pali.

Citirat ću sam sebe, iz jedne davno napisane pjesme:
I opet pred praznim zrcalom
Stojim i promatram šutke
Vrijeme što uzima godine
A daje nam samo trenutke

Valja uživati u tim trenucima. I stvarati ih.