Zdenkov kulturni kombi

Eto, lijep je dan

Blistablistablistablistablistablistavo je vani.
Fatamorgane plešu po užarenom asfaltu, cvijeće nema snage mirisati, šarenice su pomno skrivene iza zatamnjelih stakala.
Lijepo je.

Duboko u šumama, postoje neke skrivene gudure, mjesta kojima nikada niti jedan čovjek nije prošao.
Ondje stvari nemaju ime.
Jer se nikada nije pojavila potreba za imenovanjem.

Nešto neizrecivo pruža svoje pipke iz jedne od takvih sparnih gudura.
Oni klize ponad vrhova drveća, daleko, preko šuma i polja, obuhvaćajući svijet.
Bez ikakvog razloga osim zagrljaja samog.

Ovaj dan je pomalo svečan.
Obući ću bijelu košulju i tamnoplave hlače s pažljivo poravnatim naborima.
Najbolje cipele valjda se podrazumijevaju.

Usred žege, stati ću na sunce, ispružiti ruke i nasmijati se nebu.
Te, možda, dotaknuti pipke nečega neizrecivog, a jednako sretnog.
I, napokon, ostati bez riječi.