Kao ogledala
In memoriam Krešo Blažević 1958-2007
Od svih mjesta u svemiru, prvi su se puta pojavila upravo na ponajljepšem.
Svratila su do jednog malog mjestašca na južnoj strani Žumberka, u kraju tek nekoliko desetaka kilometara od Zagreba, gdje rastu divlje šparoge. Frend je rekao „tražim drvenu kućicu negdje u prirodi, na livadi kroz koju vijuga potok.“ Mi smo mu rekli da je lud. Nije bio lud, pronašao ju je i kupio.
Kao ogledala
Mala svjetlucava
Tvoje oči, te tvoje oči
Razgledavanje kućice pretvorilo se u ispijanje litre za litrom vina i onaj tip jakog, a ipak društvenog i veselog pijanstva koji navodi na pjevanje. I pjevali smo, štošta. No neki je kreten nakon svake pjesme zahtijevao samo jednu. Uvijek istu. Mala svjetlucava...
Zašto, ne znam. Volio sam taj bend i pjesma mi nije bila mrska, no nekim putevima te je večeri došla u podsvjest, zauvijek. One iste večeri u kojoj smo zalutali, izvrtili se i satima vozili po Žumberku, skurivši pun rezervoar nafte. I kada sam utjerao strah u kosti (ne, nisam ja vozio) pričom kako jednog dana zamišljam svoju smrt, za volanom Maseratija, upravo na nekom od tih žumberačkih zavoja.
Kada pogledaš me
Vidim sebe u njima
I mnogo ljudi kraj sebe
Vidim isto u njima
Godinama sam se podsmijevao frendu koji bi svaki puta trešten pijan pjevao jednu te istu pjesmu. Danas, povremeni sam pijanac, no znam. Sva moja jaka pijanstva završavaju upravo tako. Kao ogledala. Mala razbijena. I neke zamagljene oči, bez pogleda u njima. Možda je baš nedostatak onakvih pogleda kakve bih želio vidjeti razlog. Čujete li me kako pjevam Kao ogledala, pripremite mi za jutro kefir, lavor i mnogo razumijevanja.
Alkohol je, ne varam li se, u velikoj mjeri odredio i Krešin životni put. Zadnji sam ga puta gledao sada na Silvestrovo, na Trgu, pretpostavljam i u zadnjem mu nastupu uopće. Bio je tako potrgan da se jedva pridržavao za mikrofon. Izveli su i Kao ogledala, dakako, no nisam bio pred pozornicom tada. Propustio sam jedinu priliku od trenutka kada mi je ta pjesma postala važna u životu da je čujem uživo. Zbog alkohola, dakako. Pive samo što mi nisu rastrgale mjehur, pišao sam u Bandićevom ponosu, novom javnom zahodu, minutama. Krivim minutama.
Ne napuštaj me
Preslab sam da
Preživim sve sam
Alkohola je bilo, mnogo, i u trenutku koji radije biram pamtiti, davnih devedesetih. Zatekli smo se u Klubu slijepih i drmali po pivama. Animatori su u nedalekom Kulušiću svirali oproštajni koncert – koji je to doista i bio, sve do ovog, sada shvaćam, oproštaja od svega kojem smo svjedočili čekajući Novu. Bili smo neodlučni, no na kraju smo ipak otišli. Malo me mučilo što ću znati samo dva-tri hita, no činilo se kao dobar način za ubiti večer.
Znao sam sve. Poput male curice. Svaki refren, barem. I većinu stihova sa strane. Animatori su jedan od onih bendova koji se uvuku pod kožu bez da znaš kako. Većina nas između tridesete i pedesete zna mnogo njihovih pjesama no, da nas baš pitaš, sjetili bismo se možda dvije ili tri. Tada i ondje, shvatio sam kakva je nepravda to čudno, kolektivno ignoriranje jednog od najboljih bandova koje je naša scena ikada imala. Ne, nije bilo lica bez osmijeha u Kulušiću te večeri. I nastup je bio sjajan.
Jer isto su
Kao ogledala
Malo zamagljena
Moje oči
Neki misle da je droga tema ove pjesme. Ja mislim da je život jedina tema. Droga, alkohol, žena, pokojni brat... samo su naknadne interpretacije. Pjesma je bitna, a ona je fantastična, jednostavna i snažna. Zbog te gorko-slatke estetike i Krešinog specifičnog glasa tek ovako, s riječima izdvojenima samima za sebe, shvaćam koliko je sjajna.
Pa bok, Krešo. Sretno, kamo ili nikamo god otišao. Ne brini, ostale su pjesme, ostala je i ona simpatična, netipična autobiografija. Za koji će dan, u petak vjerojatno, jedna mala grupa huncuta napraviti kraću turneju po zagrebačkim birtijama. Kalnik, SC, Plješivica... Poljubit ćemo i neka zatvorena vrata, ali nema veze. Pive će biti posvećene tebi. I znaš, inicijativu je dao znanac čiji glazbeni ukus cijenim, ali ne podnosim. Kao ni on moj. Već godinama pokušavamo otkriti postoji li makar i jedan bend koji obojica volimo. Danas smo saznali da su to Animatori.
Kamo odlazi svjetlo? Nikamo, čovječe. Ostaje.
|