Zdenkov kulturni kombi

Nadnica za strah

- Pa ja sam Dino. - odgovorio sam spontano, ugrizavši se za jezik.
Kvaka je bila u tome, iako Nenad Brixy ne piše moje rečenice, što je pitanje kada će Dino doći postavio Armando, poštar. Dvije godine nisam bio kod kuće, na adresi na kojoj sam prijavljen, uspješno pritom eskivirajući sve loše vijesti, sudske pozive i globe koje su dolazile na moju adresu. Neuručene službene pošiljke su se gomilale, pretpostavljam, frustrirajući Armanda. Trojica nas je braće i on očigledno ne pamti koji je koji (zauzvrat, nisam ni ja baš posve siguran da se on zove Armando, ali neka mu bude), no kao i svaki poštar, osim Mladena Venture, koji spada u neku drugu priču, i Armando je zacijelo tužan zbog neisporučenih pisama. To na neki način smanjuje njegovu ulogu u poretku stvari, kao nedostatak davljenika spasiocu na plaži.

Mene su, međutim, u kastliću čekale žute cedulje. Ne jedna, nego dvije. I tko zna kakve službene, što znači loše vijesti u njima. Poziv na utvrđivanje očinstva odmah sam odbacio kao mogućnost, no ostalo je dovoljno potencijalnih nevolja. Je li me tkogod uslikao u prebrzoj vožnji? Jesam li koga oklevetao u objavljenim člancima? Možda me netko vidio kada sam s višestruko osuđivanim frendom saugerima krenuo pljačkati mjenjačnicu? A oni autići koje nisam prijavio na carini na povratku iz Češke? Učestala kršenja javnog reda i mira da i ne spominjem - evo, nema ni pet dana kako mi je murija zadnji puta došla na vrata... Kud baš sada, u tako rijetkoj prigodi mog boraka ovdje, da me zadese žute cedulje i plave koverte koje, slutio sam, stoje iza njih?

Stajale su, dakako. Sa strepnjom u srcu prevrtao sam dvije plave omotnice po rukama, nakon što sam ih pokupio na pošti. Napetost je bila prevelika, planirao sam sjesti u neki od birceva na rivi, popiti pivu i otvoriti ih, ali što ako osupnut lošim vijestima zaridam, ako se sredovječni Austrijanci sa svijetlim puloverima ovlaš prebačenima preko ramena i prejako pocrnjele Talijanke u visokim potpeticama nađu u čudu gledajući debelog domoroca kako neutješno lupa šakom o stol, izazivajući najveći lošinjski skandal ovoga ljeta? Ne, ne mogu taj nadasve delikatni čin izložiti očima promatrača, moram se povući u osamu vlastite terase, no i tamo će mi trebati podstrek za hrabrost. Samo zbog toga, kupio sam dvije konzerve Karlovačke.

Duboko uzdahnuvši, sjeo sam za stol na terasi, uz otvorenu pivu, i razderao omotnice. U jednom je pismu bila kopija rješenja s Trgovačkog suda o mom nedavnom imenovanju direktorom, a u drugom obavijest da sam dobio soma i pol kuna povrata poreza.

Mislim da sam kupio premalo pive.