Zdenkov kulturni kombi

Već se vidim...

Da, opet mi je bio rođendan. Nekako se uvijek zalomi u isto vrijeme, ono koje zasada zovu Velikom Gospom, a sve se manje vjerojatnim čini da će biti preimenovano u Dan Velikog Vođe, mojim očekivanjima usprkos. Ušao sam u trideset i sedmu, godinu u kojoj, po nekim saznanjima, umiru genijalci. Osam dana od sebe starijem Ribafishu samouvjereno sam rekao da se moramo pripaziti, a u sebi sam mislio "nemamo se čega plašiti, ni ti ni ja."

Umjesto lamentiranja o starenju (na forumu sam uostalom napisao da to što imam 36 znači da sam sada idealan partner dvjema od po 18), evo jednog pubertetskog pjesmuljka na istu temu. Napisao sam ga u prvom ili drugom srednje, zaljubljen u curu na čije se ime referiram inače odličnom (neskromnog li skota!) riječi "zvjezdoholičar". Za podstanarsku sobu, da kucnem u drvo, čini se nisam pogodio, ali dosadna jutra pokazuju se kao neminovnost, devet godina prije samozadanog roka. Fasciniralo me kada sam prije nekoliko trenutaka skužio da je još znam napamet.

Već se vidim u četrdeset petoj

Već se vidim u četrdeset petoj
Liječeni zvjezdoholičar
Bez igdje ikog i ičeg na svijetu
Beznadno paranoičan

Već se vidim u četrdeset petoj
I već sve vidim kao da je sutra
Neku sumornu podstanarsku sobu
Neka dosadna, jednaka jutra