Animafest - petak
Svake dvije godine ponavlja se ista priča: četiri dana rogoborim kako je, eto, ovaj Animafest najslabiji do sada i kako je malo dobrih filmova, a onda dođe petak i popravi prosjek. Ove godine sam čak gunđao manje nego prosječno, prilično zadovoljan viđenim od ponedjeljka do četvrtka, ali to nije spriječilo nastavak stare tradicije: petak je i opet bio najbolji.
Francuski Dies irae tehnički možda i ne pripada ovamo, riječ je o nizu fotografija puteva, cesta, hodnika, prolaza, koji se brzo izmjenjuju po nekom načelu sličnosti, ali za razliku od Bushovih kukaca nisu toliko međusobno slični da ostavljaju bar privid animacije. No film nije loš, ima zanimljiv i uznemirujuć zaključak, a i nedvojbeno je od svih na festivalu onaj u prikupljanju građe za koji bi najradije sudjelovao. Reklamni Kellogovi punjeni kolačići - Sjeverni pol i Kanal Sundance - Neki dani, što je uglazbljena pjesma, nisu ostavili naročit dojam. Onih dana, film o skrivanju identiteta njemačkog dječaka u Parizu 1946. ima zanimljivo polazište, ali razočarava nedorečenošću priče, koja je autorici osobno važna, ali meni kao gledatelju nije.
Belgijski Tango nero nudi krimi-ljubavnu priču, krajolike Venecije, mafiju, dragulje, glupe murjake, spontani seks, glavnu junakinju koja na kraju ni kriva ni dužna najebe i zlikovca koji se izvuče. Konvencionalno i dobro, no daleko od oduševljenja koje će izazvati naredni film, O Ivanu ludom. Poznata ruska bajka, kojoj bolje pristaje naslov pod kojim je puštena, O Ivici budalici, ne fascinira tehnikom kolažne animacije i po tom je pitanju dosta konvencionalna. No, trinaest je to minuta čiste, spontane zabave, odličnih narativnih i vizualnih štosova i slatkog hepienda. Medvjed i koza su među najboljim likovima ovog Animafesta, a ovacije na kraju daju naslutiti kamo bi trebala otići nagrada publike. Iako, ne znam kako se ona točno dodjeljuje, jer jučer je bilo i dosta drugih filmova koji su mogli odnijeti glasove ovom.
Portugalski Zagrljaj vjetra ponudio je par lijepih scena i zanimljive izmjene tehnika animacije, ali je u ovoj konkurenciji bio samo predah. Uslijedio je jedan od favorita, višestruko po drugim festivalima nagrađivani njemački Morir de amor. Dvije papige prisjećaju se prošlosti, što njihovog vlasnika dovede do "strašnog" otkrića. Papige su zakon, fore dobre, Aznavourova glazba (upravo je slušam dok ovo pišem) izvrsna, sve štima i film je odličan. Osim... Osim toga što sam negdje na trećini radnje shvatio doslovce sve što će se dogoditi do kraja, priča je prepredvidiva. Što se ne može reći za francusko-kanadsku Gradsku priču, koja je toliko pretrpana likovima i pričama da bih je uistinu trebao nekoliko puta pogledati želim li sve pohvatati. Da je horror vacui malo manje prisutan, i u crtežu i u priči, film bi možda bio i sjajan, i ovako nam je dao neke od najljepših scena uopće viđenih na ovogodišnjem festivalu. Konkretno, samo što se nisam smrznuo na stolici na prikaz leoparda u kavezu, toliko moćno i opasno da bi mi moglo pohoditi noćne more. Francuzi su očigledno opsjednuti komercijalizacijom ženskog tijela u reklamne svrhe, i ovdje sve frca od razgolićenih plakata, no za razliku od onoga jučer ovo je doobar film, a i neki su od plakata zabavni.
Domaći Silencijum spaja elemente koje naglašeno volim, dolazi od jednog od autora jako dobre Ciganjske, nudi mračnu crno-bijelu, "izbaviteljevsku" atmosferu, Krležine stihove i glazbu Cinkuša. Recept za uspjeh? Pa... Ne baš. Na stranu što smo zbog tehničke greške prvu polovicu odgledali dvaput, problem je bio u napadu na čula. Kad su na početku filma prikazali posve neizoštrenu sliku loga Zagreb filma pomislio sam da je možda riječ o konceptu, no kad mi je nerazumljivo mumljanje počelo decibelima parati uši, znao sam da su naši, kao i obično u zadnje vrijeme, nažalost, opet zasrali. Film je pušten toliko glasno da se zvučni zapis Krležinih stihova deformirao do i preko granice neprepoznatljivosti. Razumljivo je da Splićanke u čijem sam ugodnom društvu bio (i kojima srdačno zahvaljujem na tome) imaju problema u praćenju krležijanskog starokajkavskog, ali kada sam i ja očajnički počeo tražiti engleske stihove da skužim na kojem su uopće od dijelova Balada Petrice Kerempuha, očigledno nekaj nije f redu... Još uvijek mislim da bi mi se ovaj film s tišim i razumljivijim zvukom možda mogao i svidjeti, ali ovako nemam izbora do proglasiti ga jako, jako iritantnim.
Da će me Christijevi - 1. ep. - O, George oraspoložiti, znao sam mnogo prije početka filma, zapravo od trenutka kada sam kupio katalog i vidio u njemu sliku, prepoznatljive likove jednog od najzabavnijih autora današnjice, Phila Mulloya. Klasično odlične fore, bizarna priča, svi klasični elementi starog majstora su prisutni. Iako, Mulloy nam odavno ne nudi ništa novo, no to je prikladnije opisati kao nemijenjanje dobitne momčadi nego kao stagnaciju. Nizozemski Pazi naftovod donio je puno metalnih konstrukcija u dugačak, razvedeni kadar, praćen korektnim, ritmičnim industrialom. Nije me se naročito dojmio, no u nekom drugom raspoloženju bolje bi mi legao nego sinoć. Braća medvjeđih srca tipičan su (iako u ovom slučaju lutkarski) proizvod estonske škole, prepun postmodernističke citatnosti i zdravog, ironičnog humora. Vrlo dobar film za zaključak vrlo dobrog Animafesta.
Na kraju priče, čekajući nagrade koje će biti objavljene tijekom dana i projekciju nagrađenih filmova navečer, rezimirao bih svoje utiske: Tajanstvena zemljopisna istraživanja Jaspera Morella najbolji je film festivala, a O Ivanu ludom najzabavniji. Na moju Best of Animafest 2006. antologiju još bi ušli: Obalni vjetar, Stari krokodil, Milch, Lov, Snovi i želje - obiteljske veze, Dugi dan gospodina Calpaccia, Ryan, Posljednja očica, Morir de amor, Gradska priča, Christijevi i Braća medvjeđih srca. A još je barem dvaput toliko dobrih filmova izostavljeno. Ukratko, ja zadovoljan.
|
