Gađenje
Zamišljam. Još jedan od staraca poslijepodne u parku. Golubovi, i vjeverice, negdje. Miris svježe otkošene trave. Tišina. Kosilice su u spremištima, snivaju. O cjelini svijeta koja se kida na komadiće, možda. Dvojim da i znaju išta drugo. Sumnjam da i slute išta bolje. Njihov je svijet samo razgradnja. Kidanje. Smrt. Čovjek s kosom u ruci, bljesak oznojenog tijela. I zečinjak u travi. Krv lipti dok mali beživotni komadičci zečjih beba u usporenom filmu lete kroza zrak. Izvrstan udarac, gospodine. Glava zečića otprve slijeće na green, niti trideset centimetara od rupe. A hendikep raste. Nije li to rješenje za stare i uboge, massa? Caddie, previše laskaš, djevojčice. Ali o ideji bi vrijedilo razmisliti.
Wrong. Ne volim kosce. Ne volim ni razmišljati o njima. Golubovi kruže nadamnom, madam, madam nadamnom. Bič. Griješio si, sine? Jesam, oče, mnogo. Nema oprosta, nema mira. Netko je bacio kamen uvis i razbio nebo. Krugovi se šire dok zadnji ne dodirne zakrpu mojih smeđih samtenih hlača. Vođa slijeće. Zovu ga Marko Antonije. Svi ga slijede, na klupu, šutke, na stazu, travu. Desno mu je krilo oprljeno i ja ga zovem Mucije Scevola. Nikada mi nije dao da ga pomilujem. Danas neću ni pokušati. Danas si uzalud ovdje. Nema kruha, ljepotane. Siromasi, obojica.
Pokret, najednom. Lepet. Gugutgungula. Trk rotweilera. Neće ih dohvatiti. Prašina. Mladić u šarenoj trenirci, obrijane glave, s kratkom uzicom u ruci. Pas me njuši. Diže nogu i, zgađen, odlazi. Čujem li to oprostite, gospodine? Ne. Takvi se nikada ne ispričavaju. Žgadija. Neka nestanu. Kašalj mi se lijepi za nepce, napinje. Potrajat će. Mnogo, mnogo kasnije. Napokon, nema golubova, ljudi, pasa. Negdje proganjaju vjeverice. Zatvaram oči. Mogao bih do kraja svijeta ostati ovdje, na ovoj klupi i više nikada ne bih vidio nijedno živo stvorenje.
Živa? Mrtva? Ne, naravno da nije bila mrtva. Nije mogla biti. Bila je, recimo, recimo da je bila neživa. I uopće nije bilo krvi. Čovjek bi očekivao krv. Uvijek ima krvi. Kamioni su zvijeri. A ona samo leži, neživa, u jarku, s glavom pod nemogućim kutem. Da, popio sam dva-tri pića, ali to nije razlog… To ne može biti razlog. Nisam, ništa mogao, iznenada je samo iskočila pred mene, niotkuda. Zar mi ne vjerujete? Morate mi vjerovati, morate. Kako ću sâm? Moram vjerovati.
Zašto će svi u selu zauvijek upamtiti moje lice? Zašto me njen otac ne udari? Nisam ništa mogao, već sam to rekao… Hoće li me sanjati? Hoće li me itko više sanjati, zaboga? S bolom suosjećam, ali prezir peče.
Tada je počelo gađenje. Isprva samo oni koji su znali, a potom, malo-pomalo, svi. Svi. Svijet. Svijet se počeo smanjivati, ulice su postajale sve uže. Kasnije, ćelija je bila gotovo pa olakšanje. Jeste li primijetili kako su stabla posađena blizu jedno drugom, u ovom parku, svugdje? Ne znam, možda svi znaju, možda je žig na mom obrazu. Možda na mom čelu piše U-B-O-J-I-C-A neonskim svjetlopisom. Svi su oni ubojice, mladić, pas, djevojka na pošti… Nitko me ne želi saslušati. Star sam, a gađenje je najgori dio toga. Gledaju nas i u nama se plaše vlastite budućnosti. Odvratni smo. Čak i golubovima. Mucije je nestao. Nikada ga neću uspjeti podragati, prebrz je. Nikada nisam bio dobar čovjek. Nestalo je ljudskosti, dobrih namjera. Zašto me ovaj striček tako čudno gleda? Idemo odavde, Sandra. Trebala bi se zvati Caddie. Nema dobrote. Trava je ovdje visoka, gospodine, nikada je nećemo naći. Trebali biste pokušati s vjevericama. Čini se da je pas već uhvatio jednu. Njihova je krv dekorativnija. U krajnjoj liniji, nikada nećemo ostati bez staraca po parkovima ako se sami ne pobrinemo, zar ne?
Osjećam kako nešto curi niz moju nogavicu. Golubovi, pas, ja sâm, svejedno. Nije važno. Skoro će noć a valja proći još tri dugačke i strašno, strašno uske ulice do Doma. Sve je hladnije.
|
