Jeste se ikada utopili u dusu glazbe, neke pjesme i jednostavno se prepustili, odlutali na ono vase posebno i intimno, jedinstveno mjesto? Pitam vas zato sto ja jesam i sto postoje meni tako drage pjesme ali one su najcesce tuzne al ko ga jebe kad ih obozavam. Glazba ima jako veliku ulogu u mom zivotu, jednostavno ne mogu zamisliti dan bez melodije (ne mogu)...recimo meni jedna od najdrazih pjevacica je i Lauryn Hill, i pjesma Final Hour...Ja jako volim pjevati i ponekad se po kuci derem na sav glas i ispustim dusu iz sebe i osjecam se bolje, svatko ima nesto svoje ja imam glazbu. Hocu reci kako u svijetu postoje tako neke obicne stvari a mi ih uzimamo zdravo za gotovo i uvijek trazimo nesto bolje i vise, a mozemo se prepustiti u onom sto nam je dostupno i najcesce ispred nosa! Nemam pojma da li kuzite sta vam hocu reci , ja se tesko izrazavam i tesko prenosim svoje misli ali shvatite to kako god hocete! svijet je pun cuda i ta cuda su oko nas i mi ih (samo) trebamo prepoznati...
Ja vjerujem kako su SVI ljudi talentirani na svoj nacin , na jednoj strani to su dobri pisci, slikari, pjevaci, matematicari i ostalo a na drugoj su oni koji imaju malo neobicne talente tj neke neobicne koje mozda cak ni nesmatrano talentima pa se onda osjecamo kao da smo bezvrjedni i pitamo se koja je nasa svrha u ovom svijetu kad nismo ni zasta! U tu drugu skupinu ubrajam se i ja samo sto ja jos nisam prepoznala taj svoj talent i to me prilicno ucrnjava...
Ja sam pesimist...
PS > To sto nas cini posebnima ,a ne klonovima je to sto svatko od nas ima neki svoj virtualni svijet za kojeg nitko ,ali nitko ne zna osim nas samih...B.S.
|