Moj grad na Savi, i njegov na Dunavu-dio 1.


Pa da vas upoznam malo s pričom.
Ovo je istinit (naglašavam) putopis koji sam pisala za školu, i ovdje će na blogu biti u dva dijela.


Jutro u Zagrebu. Nisam navikla na buku pa me buđenje uz policijsku sirenu pomalo iznenadilo. Zora, početak jeseni. Izašla sam na balkon. Zagrebački krovovi koje sam sad gledala, sa sedmog kata zgrade, doimali su se sićušno.Gledala sam razigrano lišće, u svim nijansama narančaste, kako poskakuje na blagom vjetru. Odjednom sam začula kumin glas. Već smo dobrano kasnile na vlak za Linz. Naime, išle smo u Linz, u posjet mom malome bratu u bolnicu.Zagreb je u trku izgledao izgledao tužno, monotono. Trčale smo najvećim dijelom uz Botanički vrt.Sjetila sam se sati i sati provedenih u njemu. Ah ta sjećanja, uvjek navru u krivo vrijeme. Nisam se uspjela ni osvrnuti oko sebe a već smo bili ispred hotela Esplanade. Krajičkom sam oka ugledala neke bogataše kako ulaze u nj.

Glavni kolodvor.Napokon sam se osjećala nekako sigurno.Čule smo glas gospođe koja govori: ,,Vlak za Linz kreće za 2. minute na peronu 3 kolosjeku 5." Sretne što nismo zakasnile, sjele smo u vlak. Dugo je trebalo da izađemo iz Zagreba. Krajolici su se iz sata u sat mijenjali, tek je pruga uvijek ostajala ista. Beskrajne su me tračnice vozile kroz Hrvatsko zagorje. Miris zrelih jabuka, nošen vjetrom ispunio je vagon.Gledala sam kroz prozor. Sunce je uprlo u ,,brege" i sada su izgledali neopisivo lijepo. Htjela sam iskčiti iz vlaka i satima se kotrljati kroz zelena brdašca i udoline.
Tu i tamo bismo prošli pored kojeg sela. Ciglane su se kućice nizale u nedogled do horizonta, iz kojeg se sunce polako dizalo. Nakon nekog vremena, osjetila sam podne. Sjetila sam se pravog zagorskog ručka.
Pogled mi je malo kasnije privukla šuma kroz koju smo prolazili. Nestalo je blagog vjetrića kojeg sam do malo prije osjetila. Sunce se skrilo negdje iza granja stabala.Na jednoj sam čistini ugledala spomenik žrtvama Domovinskog rata. Nesvjesno sam se prekrižila. Nakon nekog vremena, ušli smo u Sloveniju. Prolazili smo prugom nadomak planine. Nestalo je svog onog zagorskog šarma. Zadnje što sam vidjela prije negoli sam utonula u san bila je prekrasna rjeka uz koju je rasla visoka borova šuma. Je li to možda bio već i san tko zna...

Nastavak u idućem broju.



Vaša Krvavameri
K.S.

01.04.2010. u 22:40 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #