djeva bajna

Neki dan doživjeh svoj heureka momenat.

Shvatila sam da je ljubav zapravo tenis. Ne penis. Tenis.

K tome, shvatila sam da sam ja totalni duduk za bilokakav sport. Pa tako i za gorespomenuti, jelte, tenis.

A sve to zbog utjecaja okoline. Loših suigrača. Nepogodnih vremenskih uvjeta. Slabih poticaja iz državnog proračuna. I zbog činjenice da Hamas neće priznati Izrael.

Evo da pojasnim barem ovo šta ima smisla.

Zamislite teren. Sunčani dan. Ja u bijeloj plisiranoj suknjici sa isklesanim nogama, gore bijela majičica koja jasno ocrtava bajne grudi i ispupčene male bradavice. Adrenalin kola mojim vrućim telom vretenim.. Blago zarumenjena, s lagano otvorenim ustašcima hodam uokolo i lupam žutom lopticom o pod, što svojim novim reketom, što rukom. Čekam povoljan trenutak za početi, i uvjerena sam da će on doć sam po sebi. I ja ću ga osjetiti. Al vrijeme ide, i ja sam sve nestrpljivija.

S druge strane je mladić mlad. Đuvegija. (Momak za ženidbu, op.a.la.)

Puna energije, nabrijana i u formi. Serviram, sva se unosim, svu energiju koncentriram na što bolji i jači udarac loptice i šta se desi... Kurac. Tolko zamanem reketom i zapičim u aut. Ja kriva. Presnažno, premalo precizno.

Dobro, ajmo dalje. Opet serva, čak i vrisnem u ključnom trenutku i opet...Kurac. Nije bio spreman. Zamislio se. Kopao je nos. Pozdravljao je mamu u publici. Jebemti mater, igraj!!

Al ček malo, vidim ja nije njemu do igre. Hm, možda nije sportski tip. Možda više voli nogomet. Il pikulanje. Il mu jednostavno nije dan, refleksi su mu ko u krepanog konja i jednostavno mu se leži na trosjedu u zaflekanoj majici, gledajuć ligu prvaka sa pivom u jednoj ruci, dok druga češka jajca. Poodrrriiiig.

A ni ne zna kako bi samo blagotvorno djelovao na njegov um, duh i tijelo jedan set, malo kisika, ubrzan rad srce i kolanje krvi u ekstremitete.. al ne. Njemu se sad gleda tv. Pa gledaj, ko te jebe.

Il bi možda drugu suigračicu?!?

Al, ne, ne, evo ga natrag, oće on, ma krivo sam shvatila, igrat će evo, oće. Ajde opet, servaj, može.

Poučena iskustvom, serviram savršeno, pravo njemu u reket. Di ćeš ljepše lopte. I on vrati. Fiiiinooo.. I ja opet vratim, hop. I gle čuda, i on ju vrati.. Mi ekšli igramo tenis! Čak i publika miče glave lijevo, desno i netremice prati igru.

I taman kad bi se čovjek malo unio u igru, opet se neš sjebe.

Il vrati u mrežu.

Il je nec.

Il mu se strga reket. Star mu je. Al ne, ne smijem mu ja kupit novi.

Pa onda donese reket za stolni tenis. O jebote glupog.

Onda mu opet ja prejako/prerano/prebrzo vratim lopticu. Opet ne valja. Osjeća se ugroženo. Ne osjeća se pravim igračom. E jebiga. Shvati to ko izazov, you pussy! Al ne, ja sam žensko, moram udarat ko pička. Da se on osjeti snažnijim.

I što je najbolje, cijelo to vrijeme znam da na kraju ja moram pustit da on osvoji vimbldon. Al ne smijem mu reć da sam mu pustila...

A sve zbog toga jer sam ja željna igre.

Ajd, dobro. Ajmo igrat.

Halt! Stani!

Šta sad?

Traži tajm aut.

Može ajde. Popij vode, išamaraj se, razmisli o svemu, skoncentriraj se pa ćmo nastavit igru. Al ne. Dok sjedi na klupici, uoči sa strane tupavu skupljačicu lopti.. I op, krv mu sama krene u ekstremitet i moj suigrač zaboravi na sva pravila hrvatskog teniskog saveza i bez pol jebe prekine susret i ode sa skupljačicom.

Često se desi da mu dotična il dosadi, il pak ona odjebe njega jer je našla Samprasa. Il Agassija. Il Ivaniševića. Votevr.

I moj suigrač dođe opet meni na teren da još jednom odmjerimo snage.. Željna sporta i igre, a s druge strane povrijeđenog ega, nađem se uvijek na sto muka. Najčešće ego pobijedi. Jebi se. Ošla baba sa energetskim pićima. Diskvalifikovan si. Ja sad idem na aerobik. Tamo mi ne treba suigrač.

Al ruku na srce, nije to, to. Jebeš aerobik. Nije to sport. Hrpa baba đipa i skače amo tamo, vej tu mač estrogena i progesterona, a orgaz..ovaj, pehara na kraju niotkud.

I svi kažu, doći će kad se tome najmanje budeš nadala i očekivala.. Al kako pobogu neću očekivat kad sam u jeku mladosti, snage, želje i volje! Kad svaku večer sanjam o gemovima,setovima i mečevima.. I peharima..khm,da..

I zašto se ja svidim raznim nogometašima, skijašima, gimnastičarima..kad sve što ja hoću je jedan pošteni tenisač. Gademit.

Da zajedno zaigramo ko na rolandgarosu. Il ostrelija oupenu. More i na travi, a more i na crvenoj prašini. Ma more i po govnima, samo da je igre!

Kruha i igara!

Da se dobro istrošimo, iznojimo, ispucamo, naigramo i ležerne igre, ali i one napete i jebačke, koje se ne bi posramile ni razne štefice graf, ni sestre vilijamz, ni monike sereš s jedne strane, a ljubičići, samprasi i ostali s druge strane.

Da bude fair play, pun kitas poena i da se na kraju na mreži zagrlimo, odemo istuširat pa onda na ćevape.

A sutra opet na teren.

Dogode se i suigrači koji bi samo na ćevape..bez igre. E jebemu miša na ljepenki..nemere. Moramo te kalorije negdje i potrošit.

Al dosta o sportu sada. Jer zapravo ja o tenisu nemam pojma. I uopće ga ne znam igrat. Nit bi ga baš htjela naučit. Mislim onaj pravi tenis. Ovaj tu o kojem pričah, e iz tog tražim instrukcije.

Eh, da je Tuđman živ..

Za kraj, 3 stvari koje me muče u zadnje vrijeme:

Imam penis. Imaginarni. A opet tako stvaran. Sastavni je dio mog života, psihičke sfere. Moj partner, suradnik, pratilac i vjerni prijatelj. Uvijek je uz mene i rado mi pomaže. Tu je kao oslonac, rame za plakanje, automatska puška, vreća za boks, siva eminencija moje opstojnosti.

Moj imaginarni kitas ima široko područje djelovanja. Neto tržišna vrijednost – neprocjenjiva. Zna nekoliko stranih jezika, informatički je pismen, ima daktilografski kurs, izuzetno je elokventan i komunikativan, orijentiran je na rad s ljudima, timski je igrač, marljiv i spreman na cjeloživotno učenje i usavršavanje.

Zaposlen je na neodređeno, sa stalnom mogućnošću napredovanja.

Trudim mu se biti dobar poslodavac, kao što je i on dobar zaposlenik.

Tako on ima klizno radno vrijeme, svakodnevni topli obrok, beneficirani radni staž, ugodnu i poticajnu radnu okolinu, česta putovanja u egzotične zemlje, stimulativna i redovita primanja te dodatne pogodnosti prema dogovoru. Ljudi smo, dogovorit ćemo se.

Uža specijalnost mu je održavanje prostorija i lokacije za sterat u njih persone koje mi dignu živac. A često to bude. Shodno tome i te prostorije se često koriste. No zahvaljujući mom zaposleniku, one su uvijek čiste, uredne i spremne da prime još i još i još kandidata. A njih fala bogu ima svakim danom sve više i više. Zadnji kandidat zvao se Život.

E pa Živote, teraj se u kurac!*

Skjuz maj serbian.

Osim te djelatnosti, moj suradnik osposobljen je i za opis mog psihičkog i fizičkog stanja.

Kao poredba za izricanje nečije inteligencije.

Kad me netko iritira.

Kad se netko ponaša van svih meni poznatih obrazaca ponašanja.

On je uvijek tu, spreman i oran za rad.

Hvala mu na tome.

Toliko sam se saživila s njim, da sam ga počela i sanjat. Ali u snu više nije bio imaginarni. Postao je sastavni tjelesni dio mene il me.

San, dakle, počinje činjenicom da sam ja muško. Al ne zovem se Duško. I ja kao takav jelte muškarac šetah po ulicama svoga grada kadli u jednom trenutku osjetih anblivblmadrfakinubitačnu bol, a di drugdje nego u predjelu polnog organa..

Evo i sad znam točno di me zabolilo i kakva je bol bila..tupa i jaka. U sredini frule. S donje strane.

Prvo sam se zgrčio, a onda je toliko postalo nepodnošljivo da sam izgubio svijest.

Sljedeća scena – ja u bolnici, dolazim k sebi, kita još uvijek boli, al malo manje. Oko mene neke sexy medicinarke, njih drei komaden. Jedna mi mjeri tlak, druga drži toplomjer, treća rašpa nokte. Uzaludno pokušavam procijedit da me boli kita i na jedvite jade upirem prstom prema bolnom području.

Nijedna tuka ne kuži šta ja hoću, i šta mi je..kad u tom trenutku u sobu ulazi četvrta medicinarka. Ne tolko sexy, al dobra za pod zub. Djeluje inteligentnije i poduzetnije i to ubrzo dokazuje. U faci malo liči na stvarnu mene. Dolazi do mene, tjera ove kokoši i na moj mig istog trena locira problem.

„No, pa da vidimo onda šta je“ – kaže odlučno.

„AAAAAA!!!“ – bolno kriknuh. Strgnuvši sa mene trenirku i gaće u jednom potezu, odlijepila ih je sa mojih prepona ko izolir traku sa usta taokinje u nekom akcionom filmu.

Odjedared me dolje lupila takva vrućina, a medicinarka je samo rekla - „Isuse Bože“...

Ja ono izbezumljen, šta, šta, pogledam daun andr i imam šta i vidit..

Sve u nekim ljuskama, krastama, pizdematerine, na mjestima krvari od ovog naglog trganja slijepljenih gaća..

Ti mater! Šta je ovo?

Medicinarka je šutke uzela pincetu i počela ordinirat po tom..

„Ha ništa“ – veli – „zarast će, zaliječit će se.. al ne i estetski, jebiga.. ostat će ožiljci.. al ne brinite, ima cura kojima to ne smeta..“

U tom trenutku opet sam izgubio svijest, end di nekst ting – probudih se. Automatski pogled dolje, huh, dobroje, sve je u redu.. Moja zdrava ružica bila je na svom mjestu..još snena i uspavana.

Fala Bogu, it voz đast a drim. Al tolko stvaran da još i sad mogu osjetit pincetu na svojim preponama.

Odmah sam išla pogledat u sanjaricu, al nisam našla ama baš ništa o promijenjenom spolu, spolnim bolestima i jebozovnim medicinskim sestrama sa pincetama.. Skeljenim trenirkama i utjecaju estetike na spolni život.

Nema niš.

Ako ko zna tumačit snove, nek se javi! Poklanjam trenirku.

I tako.

Jeste vidjeli novi broj Playboya? Ha? Ha? Aha, ste vidli! Djeva Bajna! To je tako kad znam ljude koji znaju ljude... Jebo fax, poso, čemer i jad, ovo je život! Zašto ne iskoristiti činjenicu da sam komad slasniji od reš pečenog pilećeg bataka! Već sam dobila ponude za nova snimanja..FHM, Klik, Smokvin list, Tarzan i Jane.. Samo nebo je granica! A kad se taj slasni batak osuši (hm, u što sumnjam, prije će se obložit maščobom), pobrinut ću se da se sunča na nekoj od svjecki poznatih plaža. Ne pješčanih. Pijesak voli svuda neovlašteno ulazit. A to ne volem.

To će bit idila.. More, sunce, koktel, ja i moj suradnik. Moj imaginarni laving penis.

Reče ona sa smješkom u kutu usana.



*Post je pisan zbog ove rečenice.