Neki dan doživjeh svoj heureka momenat.
Shvatila sam da je ljubav zapravo tenis. Ne penis. Tenis.
K tome, shvatila sam da sam ja totalni duduk za bilokakav sport. Pa tako i za gorespomenuti, jelte, tenis.
A sve to zbog utjecaja okoline. Loših suigrača. Nepogodnih vremenskih uvjeta. Slabih poticaja iz državnog proračuna. I zbog činjenice da Hamas neće priznati Izrael.
Evo da pojasnim barem ovo šta ima smisla.
Zamislite teren. Sunčani dan. Ja u bijeloj plisiranoj suknjici sa isklesanim nogama, gore bijela majičica koja jasno ocrtava bajne grudi i ispupčene male bradavice. Adrenalin kola mojim vrućim telom vretenim.. Blago zarumenjena, s lagano otvorenim ustašcima hodam uokolo i lupam žutom lopticom o pod, što svojim novim reketom, što rukom. Čekam povoljan trenutak za početi, i uvjerena sam da će on doć sam po sebi. I ja ću ga osjetiti. Al vrijeme ide, i ja sam sve nestrpljivija.
S druge strane je mladić mlad. Đuvegija. (Momak za ženidbu, op.a.la.)
Puna energije, nabrijana i u formi. Serviram, sva se unosim, svu energiju koncentriram na što bolji i jači udarac loptice i šta se desi... Kurac. Tolko zamanem reketom i zapičim u aut. Ja kriva. Presnažno, premalo precizno.
Dobro, ajmo dalje. Opet serva, čak i vrisnem u ključnom trenutku i opet...Kurac. Nije bio spreman. Zamislio se. Kopao je nos. Pozdravljao je mamu u publici. Jebemti mater, igraj!!
Al ček malo, vidim ja nije njemu do igre. Hm, možda nije sportski tip. Možda više voli nogomet. Il pikulanje. Il mu jednostavno nije dan, refleksi su mu ko u krepanog konja i jednostavno mu se leži na trosjedu u zaflekanoj majici, gledajuć ligu prvaka sa pivom u jednoj ruci, dok druga češka jajca. Poodrrriiiig.
A ni ne zna kako bi samo blagotvorno djelovao na njegov um, duh i tijelo jedan set, malo kisika, ubrzan rad srce i kolanje krvi u ekstremitete.. al ne. Njemu se sad gleda tv. Pa gledaj, ko te jebe.
Il bi možda drugu suigračicu?!?
Al, ne, ne, evo ga natrag, oće on, ma krivo sam shvatila, igrat će evo, oće. Ajde opet, servaj, može.
Poučena iskustvom, serviram savršeno, pravo njemu u reket. Di ćeš ljepše lopte. I on vrati. Fiiiinooo.. I ja opet vratim, hop. I gle čuda, i on ju vrati.. Mi ekšli igramo tenis! Čak i publika miče glave lijevo, desno i netremice prati igru.
I taman kad bi se čovjek malo unio u igru, opet se neš sjebe.
Il vrati u mrežu.
Il je nec.
Il mu se strga reket. Star mu je. Al ne, ne smijem mu ja kupit novi.
Pa onda donese reket za stolni tenis. O jebote glupog.
Onda mu opet ja prejako/prerano/prebrzo vratim lopticu. Opet ne valja. Osjeća se ugroženo. Ne osjeća se pravim igračom. E jebiga. Shvati to ko izazov, you pussy! Al ne, ja sam žensko, moram udarat ko pička. Da se on osjeti snažnijim.
I što je najbolje, cijelo to vrijeme znam da na kraju ja moram pustit da on osvoji vimbldon. Al ne smijem mu reć da sam mu pustila...
A sve zbog toga jer sam ja željna igre.
Ajd, dobro. Ajmo igrat.
Halt! Stani!
Šta sad?
Traži tajm aut.
Može ajde. Popij vode, išamaraj se, razmisli o svemu, skoncentriraj se pa ćmo nastavit igru. Al ne. Dok sjedi na klupici, uoči sa strane tupavu skupljačicu lopti.. I op, krv mu sama krene u ekstremitet i moj suigrač zaboravi na sva pravila hrvatskog teniskog saveza i bez pol jebe prekine susret i ode sa skupljačicom.
Često se desi da mu dotična il dosadi, il pak ona odjebe njega jer je našla Samprasa. Il Agassija. Il Ivaniševića. Votevr.
I moj suigrač dođe opet meni na teren da još jednom odmjerimo snage.. Željna sporta i igre, a s druge strane povrijeđenog ega, nađem se uvijek na sto muka. Najčešće ego pobijedi. Jebi se. Ošla baba sa energetskim pićima. Diskvalifikovan si. Ja sad idem na aerobik. Tamo mi ne treba suigrač.
Al ruku na srce, nije to, to. Jebeš aerobik. Nije to sport. Hrpa baba đipa i skače amo tamo, vej tu mač estrogena i progesterona, a orgaz..ovaj, pehara na kraju niotkud.
I svi kažu, doći će kad se tome najmanje budeš nadala i očekivala.. Al kako pobogu neću očekivat kad sam u jeku mladosti, snage, želje i volje! Kad svaku večer sanjam o gemovima,setovima i mečevima.. I peharima..khm,da..
I zašto se ja svidim raznim nogometašima, skijašima, gimnastičarima..kad sve što ja hoću je jedan pošteni tenisač. Gademit.
Da zajedno zaigramo ko na rolandgarosu. Il ostrelija oupenu. More i na travi, a more i na crvenoj prašini. Ma more i po govnima, samo da je igre!
Kruha i igara!
Da se dobro istrošimo, iznojimo, ispucamo, naigramo i ležerne igre, ali i one napete i jebačke, koje se ne bi posramile ni razne štefice graf, ni sestre vilijamz, ni monike sereš s jedne strane, a ljubičići, samprasi i ostali s druge strane.
Da bude fair play, pun kitas poena i da se na kraju na mreži zagrlimo, odemo istuširat pa onda na ćevape.
A sutra opet na teren.
Dogode se i suigrači koji bi samo na ćevape..bez igre. E jebemu miša na ljepenki..nemere. Moramo te kalorije negdje i potrošit.
Al dosta o sportu sada. Jer zapravo ja o tenisu nemam pojma. I uopće ga ne znam igrat. Nit bi ga baš htjela naučit. Mislim onaj pravi tenis. Ovaj tu o kojem pričah, e iz tog tražim instrukcije.
Eh, da je Tuđman živ..
Za kraj, 3 stvari koje me muče u zadnje vrijeme: