djecko

nedjelja, 19.02.2006.

ponoćna šetnja

Ponekad volim živiti u sjećanju. Volim se sjećati osnovne škole. Moj osnovnoškolski ražred je bio puno bolji nego sadašnji. Da ne bude zabune, u ovom razredu imam dosta dobrih prijatelja, puno boljih nego u bivšem, ali fali mi ono nešto što život čini zanimljivim. Sumnjam da ću ikad s nekim iz ovog razreda preći biciklom 100 kilometara zbog djevojke i na kraju je ne vidiš, da ću se vozat po kiši prtenjacima i bit vesel, da ću se napit na krovu škole, da ću roštiljat u podrumu, da ću podmetat bumbačice profesorima, da ću otić s nastave da kradem trešnje… toga više nema. I ne mogu zaboravit osjećaj straha malog dječaka da ga ne uvate da piju. Sve to spada u prošlost doživljenu sa svojim starim razredom. Ali sada je vreme novih klinaca, naše je vreme prošlo… zapravo, mislio sam da je…
Sinoć sam se u seoskom kafiću našao sa dva prijatelja iz starog razreda. Po običaju u našem kafiću je bilo užasno dosadno. Odlučili smo otić u Beli. Najteže je bilo otić tamo. Za nazad uvjek neko poveze. Nakon nekog vremena upecali smo prevoz.
U Belom standardno društvo. Malo smo se zajebavali u Omegi a oko ponoći ošli u Enter. Sput nas je neki čičica (inače čuvar u banci) povijo jer mu je neko bacio kamen na prozor. Al to je sad nebitno.
Uglavnom, kad smo došli u Enter bila je neka gužva. Neko je natuko prijatelje prijatelja mojih prijatelja (prijatelji u trećem koljenu:-)) pa sam po dužnosti moro da se priključim osveti. Čekamo mi njih kad umjesto njih dođe policija to se razbježaše kud koji i mi skontali da smo ostali bez prevoza kuć. Pitamo prvojednu curu iz sela da nas povez a ona neće. jedan lik nas obećo povest al nas zezno.
Nama nije ostalo ništa drugo nego da lepo krenemo pjeve. Krnili smo u 1 i 15 Put je otprilike ovakav: idemo od Belog do Širina cestom pa skrećemo prema farmi, kad prođemo farmu sječemo put jednom njivom izbijamo na prteni put idemo do nekog «groblja za stoku» do šume pa do smetlišta i onda smo u Jagodnjaku. Po slobodnoj procjeni imamo 15 kilometara prtenjaka:-)
U pčetku smo bili malo nervozni al ja sam bio dovoljno lud da počnem pjevat. Njima se baš nije dalo pjevat al ubrzo smo počeli pričat viceve i doživljaje od prije par godina. Moram priznat da nije bilo loše. Šetali smo, zezali se, ko dobri stari prijatelji. Skonto sam kako je život lep (a i ja sam konj kad mogu bit sretan u takvoj situaciji:-))
Jedino loše u cjelom putu bilo je blato koje je cipeli ottežalo za neki 5-10 kila. I pokoja lokva na putu je upala jer teško je odat kad uglibiš do koljena. U Jagodnjaku smo bili oko pola 4. ma bilo je super.
A sad onaj dio za ljude koji misle da na ovom svjetu nema pravde. U selu smo vidili onu djevojku koja nas nije htjela povest. Zapala je:-) prošli smo pored nje i lagano se nasmješili:-) kako je život bio lep. Ko u dobra stara vremena…

- 13:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 17.02.2006.

dečko bez straha se prosro

Kao prvo molim d se ovaj naslov svati metaforički

Danas sam išo na lidrano. Prvo nismo mogli nać moje ime na popisu. Prvo sam ja bio glup. Pa sam nakon kratkog vremena sam i komisiju zaglupio svojom glupošću. Srećom jedna djevojka (kojoj hvala Bogu ne znam ime) je bila dovoljno pametna da me nađe.
Bio sam 23 od 24. sjeo sam kod Beatricije (nadimak neznam stavit u određene padeže) ona je bila 15-a. Kako se približavao moj broj sve sam imo veću remu. Kad je došlo do 19 treso sam se ko jebena zečica. Kad su me prozvali nisam znao za sebe. Odvuko sam se do mjesta koje je bilo predviđeno za čitanje. Ne znam kako sam pročito. Mislim da mi se glas treso poput tjela ma ljudi usro sam se (metaforički).
I pogađate nisam prošo.

Ovo su pjesme s kojima sam nastupao

DVOLIČNI PRIJATELJI

Onda kada vam je bilo teško
Tražili ste me
Tražili ste moje savjete
I moju pomoć
Biosam vam najbolji prijatelj

Sada kada je meni teško
Vas nema
Niste mi na pomoći
Zaboravili ste me
I više me na poznate

KRALJ SVJETA

Konačno je došao na naplatu
Sav moj trud i mučan rad
Suho zlato bacili preda me
Biseri mi oko vrata sjaje
Na ruci smaragdno zelenilo
Na glavi dijamantna kruna
Osjećam se kao kralj svijeta
Jer čuo sam riječi željene
Prijatelja koji me voli

- 21:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2006.

krvava vremena

Ova pjesma je nastala nakon jednog razgovora koji me potsjetio na događaje pre sad skoro godinu dana. Malo je onih koji znaju o čemu govori. Mene zanima kako ona izgleda onima koji neznaju ništa o tim događajima

Krvava vremena

Sva ta krvava vremena
Sada su iza nas
Zašto bežiš od mene
Još te je strah
Sve te boli što je bila
Bojiš se povratka na staro
Tog kaveza boli
Jauka očaja
Praviše bolna je uspomena
Ljudi što plaču
Krv što teče
Dim na prozoru s rešetkama
Stari zavet
Pogled đavola
Pesma ljubavna
Sve te to još uvek boli
Al bol neće nestati
Ako bežiš od njega
Kreni prema njemu
I on će pobeći od tebe
Jer iza nas su
Ta krvava vremena

- 11:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.02.2006.

na dan koji zovete Valentinovo

Najvjerojatnije neću imati vremena da pišem u utorak pa ovaj post ide malo prerano.
Već pogađate da je rječ o Valentinovu, ali ne ovom, nego prošlom. Sve šta sam želio je taj dan je poslati pjesmu jednoj prijateljici, Ivani Radić ali par dana prije Valentinova sam opet završio u bolnici. Sve što sam ujutro očekivao od tog dana je njena poruka koja glasi da nije dobila pjesmu. Ali nije bilo poruke a u zamjenu sam dobio splet okolnosti koje sumi promjenile/obelježile život. Taj dan ujutro otišo sam u sobu kod jedne djevojke da joj se izvinem što sam joj upo u WC Zvala se Ivana Nagy. Nakon nekoliko sati bili smo zajedno. «Upoznali smo se na valentinovo, kako romantično» rekla je. Pa možda je i bilo ako zanemarimo činjenicu da smo bili u bolnici. Ubrzo sumi rekli da me puštaju iz bolnice. To je bio moj zadnji dan na pedijatriji. Ja sam bio jedan od rjetkih kojemu se tamo sviđalo. Još i sad se čujem s njom ali mi razni spletovi okolnosti ne dozvoljavaju da budem s njom ponovo, ali to je nebitno za ovaj post.
Taj dan se još dosta meni bitnih stvari dogodilo. Taj dan je, ako sam dobro posložio događaje, Ivana Prko odlučila da će da me upozna. Kroz nekoliko dana joj je i uspjelo. Svaka joj čast. Jedna je od rjetkih osoba koja je od mog života uspjela da napravi pakao i da me tako lako izvesla. Još i danas ne znam šta se sve tačno dogodilo. A svi su bili na mojoj strani, samo ja to nisam vidio. Još jednom svaka čast Ivana pokazala si mi da i ja imam slabih tačaka.
Ali ipak taj dan sam upoznao Jelenu Vulić, Sandru, Dragana Brkića, Dejana, Deanu i Dijanu. Hvala vam na svemu. A i vama koji ste došli kasnije i ovdje niste spomenuti

- 14:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2006.

Momo je pao

Ovi dana sam bio zaokupljen igranjem Knights of honor. Nisam ja neki freak koji po cjele dane provodi za kompjuterom ali ovo me igra opčinila. Uglavnom vladate jednom mnogih država Europe od 1000 do 1350 otprilike.
Ali to nije tema ovog posta. Danas je bio jako zanimljiv dan. Pisao se test iz informatike. Loza i ja smo u razred upali zadnji i nismo imali stol. Otrčali smo do najbližeg razreda i ukrali ima stol. Upali smo unutra, pobacali smo stvari sa stola, uzeli ga i zbrisali. To nam se svidilo pa smo to uradili i sljedeći odmor. Ali smo se vratili po stolice. A onda se dogodilo ono iz naslova. Zaletio sam se na neki stupac da napravim krug oko njega. Nije baš uspjelo. Zatim sam se zatrčo stepenicama prema dolje i odlučio skratit put preko rukohvata (deca iz moje škole znaju o čemu pričam) ali zapeo sam petom i pao. Ipak nije ko što Loza priča da sam se ubio. Dočeko sam se na ruke i noge udarac je dobrim djelom amortiziran. Odma sam se usto u okretu i nastavio trčat. Jedino šta me boli jest peta kojom sam zakačio rukohvat.
Sad mi postavljaju pitanja tipa šta da si pao sa veće visine. Nisam pao s veće visine i neću past opet.
Ajd budite mi zdravi, debeli i veseli

- 20:34 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28