pomoć odozgo

Često je potrebno utjecati na ljude. Reći im i ono što ne žele čuti, niti su pitali.
Postoje mnogi slučajevi kada dobri ljudi koje poznajemo opako zaglibe, pogriješe, a ne razumiju što su uradili loše, i ne shvaćaju uopće da to jest krivo, a nijednim svojim uvjerenjem ne možete doprijeti do čovjeka.

Tada, tu, uletava pomoć ruke Božje.

Tako i mi ljudi, barem ja, kada želimo nekome bliskom nešto loše reći, uzmemo njegovu ruku u svoju ruku.
Znam i jedan svoj dlan položiti na svoja, a drugi dlan na tuđa prsa, gdje je srce. Tada, budite sigurni, osoba vas i sluša, i čuje. I neće se uzrujati i istrgnuti niti pobjeći od vas.
Svaki pregovor, svaka komunikacija među ljudima, trebala bi dolaziti iz prsa. Bez osude. Čista. A dobri um neće se dobrodušnom protiviti.
U prirodi nema osuđivanja niti tuge niti radosti niti veličanja.
Priroda jest, postoji u svojim bezkrajnim ciklusima koji se mijenjaju. Ništa nije stalno, ništa nepodložno promjeni. Sve ima svoju svrhu i smisao.
U Svemiru nema ni smrti, barem ne onakvog koncepta kakvog čovjek zna.

U Svemiru i zemaljskoj prirodi nema ni čistog zla, ni čistog dobra. Ono što je čovjeku strašno, kao na primjer duga i hladna zima, prirodi je odmor, kao čovjeku noćni san.