usputna ćakula

petak , 29.09.2017.

-O čemu razmišljaš?- upita gledajući je kako sjedi zamišljena. Ona glasno puhne, podignuvši pogled prema njemu.
-Razmišljam o ljudima i gdje sve griješe -
- Oh, pa ti zbilja nemaš pametnijeg posla -
Čim mu je izrečeno izletjelo, shvatio je kako mu to nije trebalo. Ubrzao je sa zaključkom. Nije bila sugovornica koja lako odstupa od stavova.
-Onda ne pitaj, kad sve znaš. - odbrusila je, smješeći se.
-Šalim se. Malo te zezam, preozbiljna si nekad – privukao je stolicu do njene i udobno se smjestio.
-I, ženo vrač, u čemu to griješimo, mi obični smrtnici?-
Ruke je podigao iznad glave, a nogu prebacio preko drugog koljena. Njegov hladan sarkazam je bila odskočna daska mnogim raspravama koje su vodili do kasno u noć. Nisu bili iz posve istog misaonog kalupa, ali su njegovali svoj zajednički svijet stvoren uzajamnom ljubavlju.
-Jednostavno, mislim da je velika greška što se ljudi uporno uspoređuju jedni sa drugima i traže sličnosti. Tek ako ih nađu, osjećaju se samopouzdano. To je smiješno.
Isto tako, uspoređuju i prijašnja vremena sa sadašnjim, a ne vide da se radi o posve različitim i neuporedivim stvarima.
Podrška koju danas dobivamo, dolazi sa platforme tradicionalnih moralnih vrijednosti koja je na suvremenim i klimavim nogama.
Potrpani smo u zajednice, ali postojimo pojedinačno, djelujemo pojedinačno i pojedinačno se manifestiramo-
-Pa naravno. Moraju se znati pravila i poštivati zakoni, draga. Društvo bi se raspalo da u njemu nema reda i hijerarhije. Tu nema ništa sporno.-
odgovorio joj je gotovo očinski. Često se pitao da li je ona sanjar, anarhist, revolucionarka ili manijakalna depresivka.
-Ima jedna caka. Uspjeh u ovom svijetu postižeš samo ako se uklapaš u većinu. Ako odskačeš, znači da si apstraktan. Ali, opet, pogledaj Picassa, molim te! Zar je to što je on crtao stvarno umjetnost? Kako takve žvrljotine postanu remek djela, kojima se ljudi dive?
Razumiješ? Ljudi se dive nečijem ludilu. To nije normalno. Netko za nešto kaže: vau, genijalno, i svi to žele imati, makar im ne treba.
Čovjek je sveden na roba konzumerizma. Čak i onaj na vrhu piramide, koji svime upravlja.
-Ti uopće nisi racionalna. Niti romantična-
-Jesam. Samo razmišljam u čemu griješimo-
Zapalio je cigaretu.
-No dobro, nije sve baš tako crno. Pogledaj samo one obične ljude i radnike, koji svojim rukama stvaraju stvarna i prava umjetnička djela-
-Imaš pravo. Biti umjetnik danas znači biti otuđenik od onog što društvo prihvaća kao atraktivno. A umjetnost je baš to – tjesnac, često krvav, kroz koji se poneki čovjek provlači da se izvuče iz rejona predrasuda svoje komune. Nije umjetnost nešto bolesno nažvrljati, već prikazati jasno, čisto i lijepo u svojoj realnosti.
-Ti si luda. Miješaš kruške i jabuke. Skačeš sa teme na temu-
-Molim te, ne griješi dušu. Znaš i sam da nastranosti i devijacije nemaju šansu naspram ljepote kišnog dana, hrastove šume u jesen i recimo rođenja novog života...-
-Znam da nemam šansu naspram tvojih neospornih ženskih čari. Dođi, apstraktna alegorijo stvaranja. Idemo raditi bebu-
-Budalo- počastila ga je komplimentom i povela za ruku u spavaću sobu.

foto:Eva Creel