Pita od jabuka

petak , 19.05.2017.

Sjedila je za stolom držeći se rukama za glavu, prstima masirajući vlasište.
Trebala je podsjećanje kako je lijepo živjeti punim duhom bez zamaranja
nebitnim stvarima, primjerice ovima, koje je upravo čula na vijestima sa radija.
Najopuštenija je bila dok plijevi između gredica u vrtu punom pristiglih plodova
njenog predanog rada.
Da, najbolje da sada ode u vrt, samo dok pronađe šešir.

– Ej S, – banuo je kao torpedo u kuhinju prekinuvši joj tok misli koje su
započele konkretizirati, a njegovom upadicom ej s dao im je jedan posve nov
šlagvort.
Htjela je raditi nešto drugo, ali sad što je tu je, neka to drugo bude drugo, a
prvo neka bude prvo. Slijedi čuti što je iza toga ej s dolazilo.
– Pogledaj, imamo prvih jabuka. ‘Aj’mo zajedno napraviti pitu. Može? Ti
napravi tijesto, ja ću narendati jabuke.

U tom bi joj trenu bilo draže da je bez riječi dobila šamarčinu od njega,
nego slušati crvkutanje ideje o pravljenju kolača. Nikad nije shvaćala kako se
ljudi mogu bez mnogo razmišljanja prepustiti dnevnim banalnostima u njima
nalazeći svoje ispunjenje.
U ruci je donio smeđu limenu kantu krcatu rozo-zelenim jabukama, koje
je pokupio sa zemlje. Istresao ih je u sudoper na pranje i stvarno su izgledale
prljavo, kiselo, ne pretjerano primamljivo za jelo.

Ujutro tog dana je pljuštala kiša a sada je iz pipe pljuštala voda. Nedavno
je kupio onaj kuhinjski model sa regulatorom protoka za uštedu, koji zna prenuti,
jer voda odjednom iz nje zašišti kao para. Jabuke su vrlo brzo poskakivale na
zvuk te parne lokomotive uz ritmično pljuskanje vode, dok je na dno sudopera
padala zemlja puna kamenčića.
Sve je to pratilo udaranje lima – dum, bum, bum, dum.

Zapravo, nije htjela banalnost. Nešto drugo joj je palo na pamet.
Htjela je udovoljen hir, avanturu, u navali strasti obuti prljave čizmice u
krevet, leteće tanjure i kavu sa medom ujutro u postelju. Željela je da svom
čovjeku ništa od toga ne govori, već da mu bude dovoljno da je pogleda, „pronto
subito“ shvati što ona želi. Kakva sad crna pita od jabuka?!
Nije rekla ni hajde, ni ne sada jer moram do vrta, ništa nije rekla.
Jednostavno, nije joj se razgovaralo, njoj je pričanje bilo teško umaranje.
Oduvijek.
Pitala se čemu suvišno korištenje te vražje igračke zvane riječi, stvarno
ne razumije brbljanje, ali je mogla satima kuckati po tastaturi pišući razmišljanja,
radosti i muke koje ima. Ne želi ih govoriti drugom živom stvoru, zašto i bi, jer
dobro zna da to zapravo nikog nije briga. Ponekad je chatala o svim tim stvarima,
pa se dešavalo da ostane cijelu noć budna.

Umijesit ću onda to prokleto tijesto, pomislila je.
Već usavršenom automatikom kretanja po kuhinji uzima polubijelo
brašno, malo mlake vode u posudi za mjerenje, sol, maslac, žutu plastičnu
posudu i stavlja na radnu plohu.
Ne voli pitu od jabuka. Pri žvakanju pobljutavi, a od takvog okusa odmah
joj se digne želudac.

– Slušaj, ne znam što se s tobom događa, čudna si, čudnija nego inače.
Nezainteresirana si, ne mogu s tobom normalno razgovarati, ne znam o čemu
razmišljaš niti zašto si takva!
Rendao je jabuke polako, ali čvrsto. Sjedio je dok to radi sa posudom i
ribežom među nogama, očiju cijelo vrijeme uprtih u njenu pozadinu, zadivljen
kako mijesi u tišini ne mrdajući pogled od radne plohe.
Slušao je kako ništa ne govori.
Dozivao je telepatski neko pojašnjenje od nje, a zapravo je zvao hitnu pomoć za razbijanje neugodnog osjećaja šutnje, koji pritišće onoga koji silno želi komunikaciju, no ne sa svojim mislima već s drugom
osobom pokraj sebe.
I dalje se nije okretala. Nepotpuna tišina je trajala nekoliko minuta, čuo se
zvuk ribanja jabuka, susjedova kosilica za travu, pjev ptica, lavež pasa, a samo su
njih dvoje bili tihi, najtiši.

– Znaš, razmišljao sam kako bi morali kroz 5 godina urediti potkrovlje za
dečke, pa bi pozvao nekog arhitekta. Što ti misliš? – opet je zacvrkutao.
– Ne mogu sada misliti toliko daleko na budućnost jer ne znam ni što će
biti sutra, a kamo li za 5 godina. – rekla je to u jednom dahu i ponovo se čuo samo
zvuk kosilice koji se približavao.

Završio je ribanje, ruke su mu klonule u zdjelu, glava pala na bradu i čula
je kako mu puca srce a krv kipi kao mlijeko. Strašan je to bio zvuk. No dobro, što
je sada, ona ne razumije u čemu je njegov problem.
– Znaš li ti uopće što želiš?
Maslac se savršeno razmrvio sa brašnom, sve se lijepo povezivalo
poprimajući izgled pijeska koji joj sipi kroz šake. Dolila je malo vode.
To je znači to. Gotovo je.
– Ako ti ne vidiš budućnost u ovoj kući kroz 5 godina, mislim da je
najbolje da se odmah rastanemo. Da li to želiš? Da se rastanemo?
Zapravo, on nije želio vidjeti hormonalno čudovište koje čuči u njoj da ga
dočeka iza ugla, zaskoči, rastrga mu odjeću, a ako ne prestane propitkivati,
sigurno će ga pojesti. U tišini.

Tijesto je ispalo savršeno spremno za valjanje.
Čula je pitanje, naravno da ga je čula, ali nije pogledala u njega koji pita,
niti prestajala sa poslom. Znala je odgovor.
 Ne znam, J.
Kao da su mu suze ovlažile oči onog trena kada ga je pogledala okrenuvši
se. Naglo je ustao sa stolice, sve iz međunožja stavio na stol, izletio iz kuće kako je
i ušao, istovarivši iza sebe ambijent težak jednu tonu.

Otvorila je prozor, duboko udahnula, jedan dio razdvojila na dva manja
dijela, uzela valjak iz ladice i pretvarala kugle u daske.
Čista geometrija oblika.
Na prvu razvaljanu koru u nauljenoj protvi naslagala je nezašećerene
jabuke, posula ih krušnim mrvicama, medom, prekrila drugom korom, izbockala
vilicom i stavila sve u pećnicu na 180. Vrijeme potrebno da se pita ispeče biti će
dovoljno da sve počisti i zakrpa njegovo puknuto srce.
Mora, neće biti mira u kući ako to ne napravi.

Kako se kućom širio miris zajedničkog posla, tako se njeno ne znam
otopilo. Nije čula otvaranje vrata niti korake od šištanja vode, ali je osjetila da joj
prilazi s leđa i predvidjela snažno obgrljivanje rukama oko struka, nježan
poljubac u vrat.
Momentalno se našla u kuhinji za sudoperom, u njegovom naručju, kako
izljubljena maše pozdravljajući samoću kojoj se obećala večeras, ali se ipak neće
sresti. Iskrslo je nešto nepredviđeno.

– Ne mogu zamisliti svoju budućnost bez tebe, luđakinjo jedna, – rekao je
smješeći se dok se okretala prema njemu da ga uhvati mokrim rukama za obraze.

Naslonila je čelo na njegovu bradu, ispustila neki izdah nalik na „i ja tebe volim“.
Rekla mu je samo da je pita taman gotova a da joj treba nešto iz vrta.
– Stavila bi još glazuru od čokolade, samo neka se kora malo ohladi. Izvadi
za minutu pitu iz rola, molim te, brzo se vraćam.
Izašla je iz kuće bez šešira, iza sebe ostavivši vruću atmosferu zajedničkog
posla i rasplamsane želje za slatkim.
Ugasio je pećnicu i izvadio pitu.
Izgledala je stvarno primamljivo.

*priča finalistica sa natječaja bloga Ane Gord "Izađite iz anonimnosti", kolovoz 2016.

PDF zbirka kratkih priča "Noćni čin"

Oznake: prica