Dispozitiv

Prijepori i medijska prepucavanja glavne vladajuće i glavne oporbene stranke oko zasluga i napora oko kraja pregovora s Europskom unijom ponovno su aktualizirali pitanje Saveza za Europu. Taj savez bi trebao značiti minimalni konsenzus svih proeuropskih parlamentarnih stranaka oko vođenja pregovora s Europskom unijom te bi morao uključivati dobru praksu stranačkog nenapadanja oko EU, odnosno nekorištenje europskih integracija u svrhu stranačkog natjecanja.

Trenutno zaoštravanje situacije u susjednoj Bosni i Hercegovini nameće nam pitanje što je sa zajedničkom, nadstranačkom politikom prema Bosni i Hercegovini, odnosno prema statusu bosanskohercegovačkih Hrvata, hrvatskih državljana koji u toj zemlji ne ostvaruju svoja građanska i politička prava u propisanom i očekivanom opsegu.

Republika Hrvatska je kao jedna od supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma jedan od jamaca bosansko-hercegovačke samostalnosti i suverenosti. Također, sukladno tome, Hrvatska je dužna zalagati se za dosljedno poštivanje temeljnih zasada političkog uređenja u toj zemlji. Jedna od tih zasada je i politička ravnopravnost triju konstitutivnih naroda. Nadalje, hrvatski Ustav i druge zakonske odredbe obvezuju hrvatsku državu na zaštitu svih svojih državljana, kao i za skrb za pripadnike hrvatskog naroda koji žive izvan zemlje, posebice u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Bosansko-hercegovačku političku stvarnost karakteriziraju dva dominantna procesa. Prvi je politika Milorada Dodika i SNSD-a koja za cilj ima podrivati ionako krhke zajedničke državne institucije te raditi na daljnjem osamostaljenju Republike Srpske koja već dugi niz godina funkcionira kao de facto država u državi. Drugi proces je unitarizam i majorizacija Hrvata kao najistaknutija karakteristika sarajevske političke scene. Premda načelno građanski i nadetnički, Lagumdžijin SDP promiče politiku koja svjesno favorizira većinske Bošnjake i stavlja manjinske Hrvate u podređen položaj. Iako je, strogo pravno-formalno, nova vlada Federacije BiH formirana legalno, proces postizbornog dogovaranja u većem entitetu ide protiv načela političke ravnopravnosti triju naroda te još više otuđuje Mostar i Široki Brijeg od Sarajeva. Ovakva politika vodi u daljnju destabilizaciju Bosne i Hercegovine te nikako ne može biti osnova za izgradnju funkcionalne države, dorasle suvremenim izazovima.

Usprkos intenzivnim sastancima na vrhu između Hrvatske i Srbije, politička realnost nam pokazuje kako Srbija na sve načine želi izbjeći odgovornost za ratove 1990tih godina te se nametnuti kao dominantni faktor u našem susjedstvu. U kontekstu Bosne i Hercegovine, srpska država, mimo deklarativnog zauzimanja za funkcionalnu i europsku BiH, gradi partnerske i savezničke odnose s Republikom Srpskom kao da se radi o suverenoj zemlji. Dugoročno, radi se o podrivanju suverenosti Bosne i Hercegovine i poticanju separatizma i na kraju secesionizma u manjem entitetu. Hrvatska vlada zbog regionalne suradnje kao jedne od komponenti procesa pristupanja Europskoj uniji, stavlja velik naglasak na izgradnju dobrih odnosa sa Srbijom. Međutim, ti odnosi mogu biti temeljeni samo na dosljednosti, odgovornosti i poštivanju suverenosti. Odnos Beograda prema Banjoj Luci svjedoči da tome nije tako. Iako je članstvo u Europskoj uniji najvažniji vanjskopolitički cilj za koji se zalažu gotovo sve hrvatske parlamentarne stranke, velik broj vladajućih i oporbenih političara također veliku pozornost pridaje takozvanoj “regiji”, odnosno susjednim, postjugoslavenskim zemljama. Iako se na hrvatskoj stranačkoj sceni mogu pronaći različiti razlozi za ovakvo naglašavanje našeg jugoistočnog susjedstva, bitno je razlikovati dvije razine hrvatske regionalne politike. Prva razina znači osiguravanje sigurnosti u susjedstvu. Hrvatska, kao članica NATO-a, ali i kao zemlja koja bi iz svoje nedavne ratne prošlosti trebala izvući određene pouke, ima zadaću i dužnost brinuti se za mir i sigurnost u kriznim i nestabilnim područjima u svojoj blizini, dakle u BiH, na Kosovu i u Makedoniji. Druga razina regionalne politike označava postavljanje prioriteta u građenju partnerstava i funkcionalnog povezivanja. Tu je bitno jasno naglasiti – iako Hrvatska ne smije zaboraviti ekonomsku važnost svojeg jugoistočnog okruženja, dugoročni nacionalni interesi u politici i ekonomiji jasno su povezani s članicama Europske unije, odnosno sa sjevernim i sjeverozapadnim susjedima.

Imajući sve ovo na umu, potrebno je, sukladno ustavnim odredbama o sukreiranju vanjske politike na relaciji Trg. sv. Marka – Pantovčak, stvoriti nadstranački konsenzus oko hrvatskog pristupa Bosni i Hercegovini te hrvatskog doprinosa stabilizaciji te zemlje, uz naglasak na zaštiti interesa hrvatskih državljana koji tamo žive. Taj konsenzus mora biti odlučniji, zahvatiti sve glavne parlamentarne stranke te proizvesti učinke jače od zajedničkih izjava predsjednika Republike i predsjednice Vlade. Na isti način na koji je stvoren Savez za Europu kao dogovor o suzdržavanju od stranačkog natjecanja i nadmetanja oko eurointegracijskih pitanja, potreban je Savez za Bosnu i Hercegovinu kao dugoročna, nacionalna, nadstranačka strategija Republike Hrvatske za djelovanje prema BiH. Uspješno provođenje takve strategije značilo bi zaštitu nacionalnih interesa, doprinos sigurnosti u susjedstvu i, dakako zaštitu građanskih i ljudskih prava bosansko-hercegovačkih Hrvata.