Dispozitiv

Prijepori i medijska prepucavanja glavne vladajuće i glavne oporbene stranke oko zasluga i napora oko kraja pregovora s Europskom unijom ponovno su aktualizirali pitanje Saveza za Europu. Taj savez bi trebao značiti minimalni konsenzus svih proeuropskih parlamentarnih stranaka oko vođenja pregovora s Europskom unijom te bi morao uključivati dobru praksu stranačkog nenapadanja oko EU, odnosno nekorištenje europskih integracija u svrhu stranačkog natjecanja.

Trenutno zaoštravanje situacije u susjednoj Bosni i Hercegovini nameće nam pitanje što je sa zajedničkom, nadstranačkom politikom prema Bosni i Hercegovini, odnosno prema statusu bosanskohercegovačkih Hrvata, hrvatskih državljana koji u toj zemlji ne ostvaruju svoja građanska i politička prava u propisanom i očekivanom opsegu.

Republika Hrvatska je kao jedna od supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma jedan od jamaca bosansko-hercegovačke samostalnosti i suverenosti. Također, sukladno tome, Hrvatska je dužna zalagati se za dosljedno poštivanje temeljnih zasada političkog uređenja u toj zemlji. Jedna od tih zasada je i politička ravnopravnost triju konstitutivnih naroda. Nadalje, hrvatski Ustav i druge zakonske odredbe obvezuju hrvatsku državu na zaštitu svih svojih državljana, kao i za skrb za pripadnike hrvatskog naroda koji žive izvan zemlje, posebice u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Bosansko-hercegovačku političku stvarnost karakteriziraju dva dominantna procesa. Prvi je politika Milorada Dodika i SNSD-a koja za cilj ima podrivati ionako krhke zajedničke državne institucije te raditi na daljnjem osamostaljenju Republike Srpske koja već dugi niz godina funkcionira kao de facto država u državi. Drugi proces je unitarizam i majorizacija Hrvata kao najistaknutija karakteristika sarajevske političke scene. Premda načelno građanski i nadetnički, Lagumdžijin SDP promiče politiku koja svjesno favorizira većinske Bošnjake i stavlja manjinske Hrvate u podređen položaj. Iako je, strogo pravno-formalno, nova vlada Federacije BiH formirana legalno, proces postizbornog dogovaranja u većem entitetu ide protiv načela političke ravnopravnosti triju naroda te još više otuđuje Mostar i Široki Brijeg od Sarajeva. Ovakva politika vodi u daljnju destabilizaciju Bosne i Hercegovine te nikako ne može biti osnova za izgradnju funkcionalne države, dorasle suvremenim izazovima.

Usprkos intenzivnim sastancima na vrhu između Hrvatske i Srbije, politička realnost nam pokazuje kako Srbija na sve načine želi izbjeći odgovornost za ratove 1990tih godina te se nametnuti kao dominantni faktor u našem susjedstvu. U kontekstu Bosne i Hercegovine, srpska država, mimo deklarativnog zauzimanja za funkcionalnu i europsku BiH, gradi partnerske i savezničke odnose s Republikom Srpskom kao da se radi o suverenoj zemlji. Dugoročno, radi se o podrivanju suverenosti Bosne i Hercegovine i poticanju separatizma i na kraju secesionizma u manjem entitetu. Hrvatska vlada zbog regionalne suradnje kao jedne od komponenti procesa pristupanja Europskoj uniji, stavlja velik naglasak na izgradnju dobrih odnosa sa Srbijom. Međutim, ti odnosi mogu biti temeljeni samo na dosljednosti, odgovornosti i poštivanju suverenosti. Odnos Beograda prema Banjoj Luci svjedoči da tome nije tako. Iako je članstvo u Europskoj uniji najvažniji vanjskopolitički cilj za koji se zalažu gotovo sve hrvatske parlamentarne stranke, velik broj vladajućih i oporbenih političara također veliku pozornost pridaje takozvanoj “regiji”, odnosno susjednim, postjugoslavenskim zemljama. Iako se na hrvatskoj stranačkoj sceni mogu pronaći različiti razlozi za ovakvo naglašavanje našeg jugoistočnog susjedstva, bitno je razlikovati dvije razine hrvatske regionalne politike. Prva razina znači osiguravanje sigurnosti u susjedstvu. Hrvatska, kao članica NATO-a, ali i kao zemlja koja bi iz svoje nedavne ratne prošlosti trebala izvući određene pouke, ima zadaću i dužnost brinuti se za mir i sigurnost u kriznim i nestabilnim područjima u svojoj blizini, dakle u BiH, na Kosovu i u Makedoniji. Druga razina regionalne politike označava postavljanje prioriteta u građenju partnerstava i funkcionalnog povezivanja. Tu je bitno jasno naglasiti – iako Hrvatska ne smije zaboraviti ekonomsku važnost svojeg jugoistočnog okruženja, dugoročni nacionalni interesi u politici i ekonomiji jasno su povezani s članicama Europske unije, odnosno sa sjevernim i sjeverozapadnim susjedima.

Imajući sve ovo na umu, potrebno je, sukladno ustavnim odredbama o sukreiranju vanjske politike na relaciji Trg. sv. Marka – Pantovčak, stvoriti nadstranački konsenzus oko hrvatskog pristupa Bosni i Hercegovini te hrvatskog doprinosa stabilizaciji te zemlje, uz naglasak na zaštiti interesa hrvatskih državljana koji tamo žive. Taj konsenzus mora biti odlučniji, zahvatiti sve glavne parlamentarne stranke te proizvesti učinke jače od zajedničkih izjava predsjednika Republike i predsjednice Vlade. Na isti način na koji je stvoren Savez za Europu kao dogovor o suzdržavanju od stranačkog natjecanja i nadmetanja oko eurointegracijskih pitanja, potreban je Savez za Bosnu i Hercegovinu kao dugoročna, nacionalna, nadstranačka strategija Republike Hrvatske za djelovanje prema BiH. Uspješno provođenje takve strategije značilo bi zaštitu nacionalnih interesa, doprinos sigurnosti u susjedstvu i, dakako zaštitu građanskih i ljudskih prava bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Medijske reakcije na objavu privremenog (i prijevremenog) izvješća o napretku Hrvatske u zatvaranju 23. poglavlja u pregovorima s Europskom unijom uglavnom zrače defetizmom i pesimizmom. Skepsa prema mogućnosti uspješnog okončanja pregovora u očekivanom roku (kraj lipnja ove godine) i zatvaranjem dvadeset i trećeg, u hrvatskom slučaju najzahtjevnijeg poglavlja (općenito se poglavlje o poljoprivredi smatra najkrupnijim dijelom svakog pregovaračkog procesa u pristupanju EU) dodatno je pojačana protuvladinim prosvjedima i rastu latentnog i manifestnog euroskepticizma i protivljenja ulasku naše zemlje u Europsku uniju. Vlada, kao i svi vladajući i oporbeni političari uključeni u pregovarački proces, pak, ovo izvješće predstavljaju kao još jednu prolaznu točku u zacrtanom putu prema završetku pregovora.

Specifičnosti hrvatskih pregovora

Prije nego damo kratak komentar poruka i preporuka odaslanih kroz ovo privremeno izvješće, moramo još jednom naglasiti sve specifičnosti hrvatskih pregovora s Europskom unijom. Ovi su pregovori mjesto na kojemu Europska komisija i ostala Unijina tijela pokušavaju ispraviti ono što percipiraju kao promašaj u pregovorima i pristupanju Bugarske i Rumunjske 2007. godine. Strogi uvjeti postavljeni pred našu državu spriječit će kasnije uvođenje dodatnih restrikcija i nadzora nad novom članicom Unije, kao što je to učinjeno u slučaju gore navedenih zemalja uspostavljanjem Mehanizma suradnje i provjere (CVM). Europska unija se kroz mukotrpan put dolaska do novog konsenzusa i prihvaćanja Lisabonskog ugovora dovela u situaciju gdje daljnja proširenja, zbog niza unutarnjih otpora, moraju biti utemeljena na rigoroznim pravilima. Sustav mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja kakav se koristi u hrvatskom slučaju do sada nije bio primjenjivan. Naposljetku, specifičan hrvatski put ratom prekinute tranzicije uz istodobnu izgradnju države i zakašnjelo euroatlantsku povezivanje i u ovoj završnoj fazi pregovora daju poseban pečat hrvatskom ulasku u EU.

Privremeno izvješće o 23. poglavlju (Pravosuđe i temeljna prava) podijeljeno je na četiri tematska područja. To su pravosuđe, borba protiv korupcije, temeljna prava i suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Kroz ovo posljednje područje ponovno možemo vidjeti specifičnost hrvatskih pregovora. Izvješće daje pregled napretka za ukupno deset mjerila za zatvaranje poglavlja. Za pravosuđe su zadana četiri mjerila, za borbu protiv korupcije dva, za temeljna prava tri te za suradnju sa sudom u Den Haagu jedno mjerilo. U razmatranju ovih deset mjerila pokušat ćemo se usredotočiti na ono što Europska komisija preporuča, odnosno ono što zahtjeva kako bi se ona zatvorila te na probleme i prepreke koje bi Hrvatska mogla pri ispunjavanju tih uvjeta mogla imati u nadolazećem razdoblju.

Pravosuđe

Prvo mjerilo odnosi se na ažuriranje Strategije reforme pravosuđa i pripadajućeg Akcijskog plana, kao i njihove učinkovite primjene. Ovo mjerilo je ocijenjeno kao ispunjeno.

Drugo pravosudno mjerilo tiče se neovisnosti, pouzdanosti, nepristranosti i profesionalnosti pravosuđa. Problem pri zatvaranju ovog mjerila predstavlja činjenica da su dva nova tijela kojaa bi trebala osigurati navedene promjene načina rada pravosuđa, Državno sudbeno vijeće (DSV) i Državnoodvjetničko vijeće (DOV) tek nedavno osnovana te njihov učinak još nije moguće podrobnije vrednovati. Upravo prijelazne, tj. mješovite zakonske odredbe o načinu izbora sudaca i državnih odvjetnika te istodobna (djelomična) primjena starih i novih kriterija njihovog odabira otežavaju učinkovito provedbu reformi zacrtanih ovim mjerilom. U ovom kratkom vremenu od sljedećih nekoliko mjeseci DSV i DOV će morati uložiti velike napore u postizanje stabilne nove rutine imenovanja. Naposljetku, i kroz ovo se mjerilo provlači pitanje borbe protiv korupcije i to u njenom najosjetljivijem dijelu – borbi pravosudnih tijela protiv nezakonitih i nečasnih radnju u vlastitim redovima.

Treće mjerilo odnosi se na učinkovitost hrvatskog pravosuđa. Ključna komponenta u procjeni ispunjavanja kriterija zadanih u ovom mjerilu je smanjivanje zaostataka u rješavanju sudskih postupaka. Usprkos racionalizaciji sudova, informatizaciji sudske mreže i velikim naporima u ubrzavanju sudskih postupaka, Hrvatskoj se prigovara porast zaostataka rješavanja građanskih parnica starih tri i više godina. Ubrzavanje rješavanja građanskih parnica, ali i izvršenja sudskih odluka uvelike ovisi o uspješnoj primjeni novog građanskog parničnog postupka. Također, ukidanjem jednog dijela sudova, odnosno njihovo spajanje, proizvelo je podosta otpora na lokalnoj razini. Pitanje neadekvatnog ustroja regionalne i lokalne samouprave Hrvatske prelama se i preko napora oko pojačavanja učinkovitosti hrvatskih sudova. Ukoliko se ne iznađu načini rasterećivanja najzaposlenijih sudova (Zagreb, Split) u kratkom roku, bit će teško postići vidljiv napredak u ovom mjerilu.

Četvrto pravosudno mjerilo dotiče se pitanja postupanja s domaćim slučajevima ratnih zločina. Problem u zatvaranju leži u neprocesuiranju određenih domaćih slučajeva. Komisija predlaže oslanjanje na novoosnovana specijalizirana sudska tijela i provođenje istražnih i sudskih radnji u slučajevima koji su prethodno bili zanemareni. Osjetljivost uspješnog provođenja zacrtanih ciljeva ovog mjerila nalazi se u zategnutim odnosima Hrvatske i Srbije uslijed slučaja Purda ( i drugih sličnih slučajeva), nezadovoljstvom dijela branitelja odnosom hrvatske države prema njima, sporadičnim srbijanskim zahtjevima za stopiranjem hrvatskog ulaska u EU dok se ne riješe pitanja proizašla iz Domovinskog rata te, naposljetku, opasnost da provođenje istražnih radnji protiv nekog od dužnosnika iz ratnog razdoblja ne bude zlouporabljeno u dnevnopolitičke i predizborne svrhe.

Borba protiv korupcije

Iako je hrvatska javnost svjedočila brojnim antikorupcijskim istragama i privođenjima, Europska komisija primjećuje da velika većina slučajeva visoke korupcije nije dospjela do sudske faze. To se može djelomično objasniti činjenicom da su pojedini visokorangirani bivši dužnosnici koji bi mogli biti ključni za rasplitanje složenih korupcijskih slučajeva trenutno u istražnom postupku drugih zemalja EU. Izvješće također primjećuje da od ukupno zacrtanog broja osoblja, još dvadeset posto radnih mjesta u Policijskom nacionalnom uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK) nije popunjeno. Ovo je posljedica nekoliko čimbenika. Prvo, usporavanjem zapošljavanja u javnoj službi Vlada RH je otežala popunjavanje tijela koja su ključna za ispunjavanje mjerila (iako bi, načelno, zapošljavanje povezano s prilagodbama EU trebalo biti oslobođeno tih zapreka). Drugo, novi pravilnici postavili su strože kriterije odabira koji smanjuju ukupni broj kadrova raspoloživih za ova radna mjesta te otvaraju pitanje adekvatne obrazovanosti u pravosudnom i redarstveno-sigurnosnom sektoru. Također, u posljednje vrijeme javnost je mogla svjedočiti umnožavanju državnih tijela zaduženih za borbu protiv korupcije. Komisija upravo bolju međuresornu i međuinstitucionalnu suradnju ističe kao jedan od bitnih čimbenika uspješnog ispunjavanja ovog mjerila.

Drugo mjerilo vezano za borbu protiv korupcije postavlja pitanje provođenja antikorupcijskih mjera i mjera protiv sukoba interesa. Premda izvješće hvali uvođenje novih zakonskih rješenja za pristup javnim informacijama i način provođenja javne nabave, za sada još nije moguće utvrditi kako će novi zakonski okviri funkcionirati u praksi. Upravo novoj legislativi o javnoj nabavi i suzbijanju sukoba interesa prethodila je žučna saborska rasprava koja daje naslutiti da bi se suzbijanje sukoba interesa i provjeravanje imovinskih kartica dužnosnika i zastupnika moglo pretvoriti u predmet međustranačkih obračuna, uz istodobne slabe učinke u podizanju transparentnosti poslovanja države i obnašanje državnih dužnosti. Naposljetku, pitanje je na koji način uspostaviti dobru praksu provođenja novih zakonskih mjera o javnoj nabavi i sprečavanju sukoba interesa u kratkom vremenskom roku kada se primičemo sredini proračunske godine, a investicijski ciklus i javni radovi su zamrli. Drugim riječima, na temelju koji primjera je do kraja lipnja moguće potvrditi učinkovitost novodonesenih zakona.

Temeljna prava

U prvom mjerilu o temeljnim pravima traži se jačanje adekvatne provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. To se posebno odnosi na osiguravanje razmjerne zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave. Komisija ovdje predlaže donošenje jasnog, brojkama utemeljenog, dugoročnog plana za uspostavljanje etnički uravnotežene politike zapošljavanja u javnim službama. Iako je Hrvatska provela opsežnu studiju o podzastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u javnim tijelima, pitanje je kako njene zaključke na vrijeme pretočiti u dugoročni plan etnički proporcionalnog zapošljavanja s obzirom na činjenicu da će rezultati Popisa stanovništva biti gotovi tek pod kraj lipnja, a da Registar zaposlenih u državnoj službi još nije zgotovljen. Također, pojačano zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina otežano je zamrzavanjem zapošljavanja u javnoj službi. Inozemni primjeri pozitivne diskriminacije pri zapošljavanju prethodno marginaliziranih skupina svjedoče nam da je zbog ograničenog broja radne snage pri etnički proporcionalnom zapošljavanju teško postići dobru zastupljenost, uz istodobno zadržavanje uobičajenih kriterija zapošljavanja (obrazovanje, radno iskustvo), odnosno da može doći do snažnog zanemarivanja tih kriterija zbog pokušaja postizanja etnički ravnopravnog zapošljavanja.

Drugo mjerilo o temeljnim pravima bavi se pitanjem povratka izbjeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Iako je hrvatska država uložila znatna proračunska sredstva u stambeno zbrinjavanje i obnovu porušene imovine svojih građana, ciljevi zacrtani akcijskim planom za 2009. godinu nisu još postignuti. Drugim riječima, samo polovica izgrađenih stambenih objekata predana je na korištenje, uz istodobno postojanje još 4000 zaostalih zahtjeva za obnovu imovine. Uspješno završavanje ovog posla bit će otežano vrlo suženim manevarskim prostorom hrvatskog proračuna i odredbe o zamrzavanju rashodovne strane. S druge strane, daljnji angažman na polju stambenog zbrinjavanja bi mogao donekle pomoći posrnulom domaćem građevinskom sektoru.

Treće mjerilo o temeljnim pravima tiče se zaštite ljudskih prava. Naglasak u ovom polju je na novim nadležnostima Ureda pučkog pravobranitelja i provedbi novih antidiskriminacijskih zakona, kao i Zakona o zločinu iz mržnje. Komisija očekuje dokaz učinkovite provedbe ovih dvaju zakona, ali i jačanje ljudskih i materijalnih resursa pučkog pravobraniteljstva. Poteškoća u provedbi ovih zahtjeva ponovno leži u zamrznutom zapošljavanju u javnim službama, kao i u i kratkom vremenskom roku od donošenja navedenih zakona do trenutka ocjene njihove uspješne provedbe (lipanj).

Suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju

U ovom segmentu predviđeno je jedno mjerilo, a odnosi se na uspješnost međuresornog akcijskog tima hrvatskih državnih tijela koja imaju zadaću pronaći nove informacije o sudbini topničkih dnevnika koje Tužiteljstvo suda u Den Haagu potraživalo kao dokazni materijal u slučaju procesa koji se vodi protiv hrvatskih generala Čermaka, Gotovine i Markača. Ispunjavanje ovog mjerila posebno je osjetljivo imajući na umu često zategnute odnose između Vlade RH i Tužiteljstva u Den Haagu te problem nesustavnog dokumentiranja vojno-redarstvenih akcija u Domovinskom ratu. Komisija očekuje novo izvješće glavnog tužitelja ICTY-a Vijeću sigurnosti UN-a u svibnju, a već 15. travnja očekuje se izricanje prvostupanjske presude u procesu protiv trojice hrvatskih generala. Po generale nepovoljan ishod sudskog procesa mogao bi jako loše odjeknuti u hrvatskoj javnosti, unijeti novi nemir na stranačku scenu i poljuljati hrvatsku usmjerenost prema ispunjavanju ovog dijela kriterija 23. poglavlja. Hrvatska će morati uložiti dodatne vanjskopolitičke napore i uključiti sve zainteresirane partnere i saveznike kako bi se osiguralo pozitivno svibanjsko izvješće na temelju kojega će Europska komisija ocijeniti ovo mjerilo kao ispunjeno.

Posljednjih mjeseci svjedoci smo pada povjerenja hrvatskih građana u Europsku uniju, porasta skepticizma prema članstvu naše zemlje u toj političkoj asocijaciji i sve jačeg osjećaja stanovništva kako im je proces pristupanja EU nametnut dogovorom političkih i poslovnih elita. Skepsa proizlazi iz niza objektivnih i subjektivnih razloga te ju možemo pronaći i na lijevim i desnim pozicijama. Strahuje se od rasta cijena, preplavljivanja ionako uvozom zasićenog tržišta uvoznim proizvodima, nemogućnosti opstanka domaćih tvrtki na europskom zajedničkom tržištu, ali i od gubitka nacionalnog identiteta, zatiranja hrvatske nacionalne kulture te nametnutog zbližavanja s postjugoslavenskim susjedstvom koje može proizvesti nove asimetrične odnose moći. Lijevi euroskeptici će upirati prstom u krupni kapital, ugrozu za škverove i proricati rastakanje hrvatske socijalne države, dok će desni ukazivati na gubitak suverenosti, podložnost domaće političke elite stranim neformalnim političkim gremijima i kritizirati europsku percepciju Domovinskog rata. S druge strane, dok bauk Europe kruži Hrvatskom, Vlada RH, ali i gotovo cijela parlamentarna oporba vide u brzom zaključenju pregovora izlazak iz gospodarske krize te potvrdu konsolidiranosti demokracije u našoj zemlji.

Hrvatski pregovori s EU ušli su u svoju šestu godinu. Mnogobrojne prepreke, dodatni uvjeti, blokade i zastoji učinkovito su ubili entuzijazam hrvatskih građana prema članstvu. Nedavni, medijski poprilično napuhani (i potom ubrzo demantirani), rumunjski istup prema Europskoj komisiji u Hrvatskoj je protumačen kao još jedna potvrda teze kako naša zemlja nije poželjna u EU. U ovom konkretnom slučaju, hrvatsko pristupanje Uniji poslužilo je kao prikladno oružje u rumunjskom osporavanju zastoja oko ulaska u Schengenski carinsko-granični sustav i prolongiranje primjene Mehanizma za suradnju i verifikaciju (CVM) na Bugarsku i Rumunjsku. U ovom kontekstu treba naglasiti kako Rumunjska nije hrvatska neprijateljica zbog takvih izjava, niti je Njemačka zbog svoje potpore daljnjem proširenju nužno hrvatska prijateljica. Države nisu ljudi te ih ne možemo stavljati u jednodimenzionalne kategorije, budući da svekolika međuovisnost svih svjetskih, a pogotovo europskih država u suvremenom, globaliziranom svijetu nameće potrebu stvaranja partnerstava i savezništva od prilike do prilike. Ne treba osporavati činjenicu da su RH postavljeni uvjeti kakvi još do sada nisu nikada bili primjenjivani u nekom pristupnom procesu. Uz to, preko hrvatskih pregovora se prelamaju otvorena pitanja vezana uz rat i poraće. Istovremeno, ekonomska kriza na koju EU još nije našla pravi odgovor (stvaranje zajedničkog fonda za financijske intervencije i njegov početak rada u 2013. godini ne jamči samo po sebi obranu od budućih kriza) pojačava skepsu prema proširenju unutar Unije, kao i sve manju nadu hrvatskih građana da članstvo može izvući zemlju iz domaće recesije.

U raspravi o hrvatskom pristupanju Uniji potrebno je još neke stvari istaknuti. Prvo, Hrvatska je svojevoljno odabrala pristupanje Uniji. Iz tog procesa, kao i iz samoga članstva (kao i iz članstva u međunarodnim organizacijama poput WTO-a i MMF-a) proizlaze prava i obveze. Inzistiranje na konsolidaciji vladavine prava na domaćem planu nužno uvjetuje poštivanje prava na vanjskom (u ovom slučaj, europskom) planu. Brojna uvjetovanja EK postavljena Hrvatskoj predstavljaju pritisak, odražavaju moment u kojemu se nalazi Unija te sve unutareuropske konceptualne i praktične prijepore, no ne dovode u pitanje temeljna eurointegracijska pravila igre, poput neovisnog sudstva, slobodnog tržišnog natjecanja i jednakosti građana pred zakonom. Pri ulasku u svako društvo odabranih, prvo je potrebno dokazati se u pravilima igre, da bi ih se onda unutar tog istog društva eventualno moglo mijenjati ili osporavati. Američki student koji poželi pristupiti nekom od sveučilišnih bratstava morat će proći često ponižavajuću inicijaciju, ali će nakon toga biti cijenjen u društvu sebi ravnih te će moći sam kreirati pravila igre. Slično, mlada slikarica će isprva morati slijediti kanone zadane na Likovnoj akademiji, prije nego li bude prepoznat i cijenjen njen avangardni slikarski izričaj. Iako treba pohvaliti srčanost splitskih škverana koji su predstavnicima EK ukazali na makinacije koje postoje u brodogradnji u zemljama EU, to ne može biti argument protiv promjene i prilagodbe hrvatskog načina upravljanja proizvodnim procesima. Slučaj škverova primjer je hrvatskog zastoja modernizacije, društvenog otpora mijeni i nemogućnosti hvatanja koraka s vremenom. Iz tog razloga, pristupanje Uniji je i svojevrsna šok-terapija koja će probuditi uspavane modernizacijske potencijale u zemlji. Kada govorimo o šokovima, potrebno je naglasiti, da se usprkos svim specifičnim preprekama postavljenim Hrvatskoj i svim strahovima i bojaznima naših građana, hrvatski politički i ekonomski sustav u stvari iznenađujuće dobro nosi s poprilično nezavidnom situacijom. Baš kao što su se hrvatske banke pokazale izrazito otpornima na pad likvidnosti i izdržale stres-testove, možemo očekivati kako je hrvatski politički sustav dovoljno stabilan da izdrži stres završetka pregovora i pristupanje EU. Dakle, da je u Hrvatskoj moguće provesti modernizacijske reforme i ući u klub odabranih bez gorućih automobila i kontejnera za smeće na cestama.

Naposljetku, rasprave o i unutar Unije uvijek se prije ili poslije dotaknu demokratskog deficita kao ključne slabe točke eurointegracijskog projekta. No, demokracija je stalni, dinamički proces, a ne stanje uklesano u kamen. Sjedinjene Države također su započele kao republika bijelih, anglosaksonskih, protestantskih muškaraca, zemljoposjednika i plemića da bi polako, ali sigurno prerasle u zemlju mogućnosti i ostvarenja snova. Europska unija je prošla dalek put od interesne zajednice koja je za cilj imala obnoviti gospodarstvo ratom opustošene Europe i “iz mačeva iskovati plugove”. Iako mnogi hrvatski građani s pravom optužuju pojedine zemlje članice EU za ekonomski neokolonijalizam na europskom jugoistoku i za suodgovornost za ratna stradanja devedesetih godina prošloga stoljeća, Hrvatska ima jedinstvenu priliku sudjelovati u projektu zajedničke europske demokracije i izgradnje prosperitetnog društva koje nudi mogućnosti samoostvarenja svojim građanima. Na hrvatskim je građanima odluka hoće li biti pasivni promatrači ili aktivni europski građani.

Jučerašnji medijski istup zastupnika Lesara, vođe stranke Hrvatskih laburista te prijedlog o stvaranju šest izbornih jedinica temeljenih na županijskim granicama, može se činiti ishitrenim i nedorečenim, no otvara mogućnost rasprave o jednoj izrazito bitnoj temi. U posljednjih se godinu i pol dana u većini domaćih medija snažan naglasak stavljao na pitanje neažuriranih biračkih popisa, ali i na glomaznost i veliku rascjepkanost regionalne i lokalne samouprave. Ovakve primjedbe sustavu bile su najglasnije uoči lokalnih izbora u svibnju i lipnju 2009. te predsjedničkih izbora u prosincu 2009. i siječnju 2010.

Lesar dobro uočava kako je sada pravo vrijeme za pritisak na Vladu RH da u okviru zakonski odredbi Saboru predloži korekciju granica izbornih jedinica kako bi se osigurala uravnoteženost težine pojedinih saborskih mandata, odnosno kako bi za svaki zastupnički mandat bilo potrebno (približno) jednako glasova. Također, špekulira se kako bi potreba korekcije izbornih propisa mogla biti jedan od argumenata Vlade za pomicanje krajnjeg roka za održavanja parlamentarnih izbora iza Nove godine 2012.

Iako bi se, dakako, sve parlamentarne stranke mogle i trebale uključiti u raspravu o opsegu i načinu korekcija izbornih jedinica, za razliku od ustavnih promjena koje su se ticale položaja predstavnika nacionalnih manjina u izbornom zakonodavstvu, u ovom slučaju Vlada može i bez konsenzusa s oporbom progurati promjene Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Osvrnemo li se na izborne sustave drugih demokratskih država, primijetit ćemo kako je prekrajanje izbornih jedinica sa svrhom utjecanja na izborne rezultate široko raširena praksa (vidi sjajan dokumentarac o američkom gerrymanderingu: Gerrymandering Movie.

Potreba brzog ujednačavanja opsega izbornih jedinica stavlja dodatan teret i pritisak na Ministarstvo uprave te će predstavljati test stvarnog stanja ažuriranosti biračkih popisa, kao i provedbu novog Zakona o prebivalištu. Popis stanovništva, koji će biti održan u travnju, a čiji će rezultati biti objavljeni u lipnju, mogao svojim podatcima dovesti u pitanje prethodne podatke o broju i rasporedu birača te time poljuljati povjerenje birača u sređenost i pripremljenost sustava na nadolazeće parlamentarne izbore.

Ponovno crtanje, odnosno korekcija granica izbornih jedinica nužno nas dovodi do pitanja održivosti sadašnjeg teritorijalnog ustroja Hrvatske, odnosno do rasprave o reformi sustava regionalne i lokalne samouprave. Budući da je Vlada RH, pozivajući se na želju neutjecanja na izborne rezultate lokalnih izbora 2009. godine kao krajnji rok provedbe te reforme predložila 2013. godinu, tim će se pitanjem morati baviti sljedeći saziv Sabora te će se sadašnje korekcije izbornih granica morati oslanjati na postojeće granice županija, gradova i općina.

Podjela Hrvatske na 20 županija (i Grad Zagreb s položajem županije), premda u mnogim aspektima neprikladna, manjkavo funkcionalna i od mnogih osporavana, već 18 godina tvori temelj administrativno-teritorijalnog ustroja zemlje. Stoga treba otići korak dalje od jučer iznesenog prijedloga Hrvatskih laburista. Umjesto okrupnjivanja po nekoliko županija u izborne jedinice (što nužno opet vodi u stanovito prekrajanje u svrhu utjecaja na izborne rezultate, odnosno stvaranja povoljnijih uvjeta za određene stranke i/ili koalicijske liste), upravo županije trebaju tvoriti podlogu za izborne jedinice. Prema tome, svaka bi županija, sukladno broju birača, birala određeni broj zastupnika u Sabor. U organizacijskom smislu, ovime bi se ukinula povjerenstva izbornih jedinica, već bi županijska povjerenstva, koja sudjeluju u provedbi lokalnih izbora, preuzela glavninu posla te time posredno omogućila kvalitetniji koordinacijski, krovni rad Državnog izbornog povjerenstva. Također, na ovaj način bi se, usprkos svim manjkavostima sadašnjeg županijskog sustava, stvorila jača veza  između saborskih zastupnika i njihovih regionalnih izbornih baza. Naposljetku, ovakav bi model, načelno govoreći, dodatno fragmentirati stranački sustav te eventualno omogućiti ulazak u Sabor nekim strankama i neovisnim listama koje su do sada samo na regionalnoj i lokalnoj razini uspijevale osvojiti mandate. Ostaje za vidjeti bi li ovakav razvoj dinamizirao hrvatski stranački sustav ili bi ga destabilizirao te otežao sastavljanje postojanih koalicijskih vlada.