Dispozitiv

Prijepori i medijska prepucavanja glavne vladajuće i glavne oporbene stranke oko zasluga i napora oko kraja pregovora s Europskom unijom ponovno su aktualizirali pitanje Saveza za Europu. Taj savez bi trebao značiti minimalni konsenzus svih proeuropskih parlamentarnih stranaka oko vođenja pregovora s Europskom unijom te bi morao uključivati dobru praksu stranačkog nenapadanja oko EU, odnosno nekorištenje europskih integracija u svrhu stranačkog natjecanja.

Trenutno zaoštravanje situacije u susjednoj Bosni i Hercegovini nameće nam pitanje što je sa zajedničkom, nadstranačkom politikom prema Bosni i Hercegovini, odnosno prema statusu bosanskohercegovačkih Hrvata, hrvatskih državljana koji u toj zemlji ne ostvaruju svoja građanska i politička prava u propisanom i očekivanom opsegu.

Republika Hrvatska je kao jedna od supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma jedan od jamaca bosansko-hercegovačke samostalnosti i suverenosti. Također, sukladno tome, Hrvatska je dužna zalagati se za dosljedno poštivanje temeljnih zasada političkog uređenja u toj zemlji. Jedna od tih zasada je i politička ravnopravnost triju konstitutivnih naroda. Nadalje, hrvatski Ustav i druge zakonske odredbe obvezuju hrvatsku državu na zaštitu svih svojih državljana, kao i za skrb za pripadnike hrvatskog naroda koji žive izvan zemlje, posebice u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Bosansko-hercegovačku političku stvarnost karakteriziraju dva dominantna procesa. Prvi je politika Milorada Dodika i SNSD-a koja za cilj ima podrivati ionako krhke zajedničke državne institucije te raditi na daljnjem osamostaljenju Republike Srpske koja već dugi niz godina funkcionira kao de facto država u državi. Drugi proces je unitarizam i majorizacija Hrvata kao najistaknutija karakteristika sarajevske političke scene. Premda načelno građanski i nadetnički, Lagumdžijin SDP promiče politiku koja svjesno favorizira većinske Bošnjake i stavlja manjinske Hrvate u podređen položaj. Iako je, strogo pravno-formalno, nova vlada Federacije BiH formirana legalno, proces postizbornog dogovaranja u većem entitetu ide protiv načela političke ravnopravnosti triju naroda te još više otuđuje Mostar i Široki Brijeg od Sarajeva. Ovakva politika vodi u daljnju destabilizaciju Bosne i Hercegovine te nikako ne može biti osnova za izgradnju funkcionalne države, dorasle suvremenim izazovima.

Usprkos intenzivnim sastancima na vrhu između Hrvatske i Srbije, politička realnost nam pokazuje kako Srbija na sve načine želi izbjeći odgovornost za ratove 1990tih godina te se nametnuti kao dominantni faktor u našem susjedstvu. U kontekstu Bosne i Hercegovine, srpska država, mimo deklarativnog zauzimanja za funkcionalnu i europsku BiH, gradi partnerske i savezničke odnose s Republikom Srpskom kao da se radi o suverenoj zemlji. Dugoročno, radi se o podrivanju suverenosti Bosne i Hercegovine i poticanju separatizma i na kraju secesionizma u manjem entitetu. Hrvatska vlada zbog regionalne suradnje kao jedne od komponenti procesa pristupanja Europskoj uniji, stavlja velik naglasak na izgradnju dobrih odnosa sa Srbijom. Međutim, ti odnosi mogu biti temeljeni samo na dosljednosti, odgovornosti i poštivanju suverenosti. Odnos Beograda prema Banjoj Luci svjedoči da tome nije tako. Iako je članstvo u Europskoj uniji najvažniji vanjskopolitički cilj za koji se zalažu gotovo sve hrvatske parlamentarne stranke, velik broj vladajućih i oporbenih političara također veliku pozornost pridaje takozvanoj “regiji”, odnosno susjednim, postjugoslavenskim zemljama. Iako se na hrvatskoj stranačkoj sceni mogu pronaći različiti razlozi za ovakvo naglašavanje našeg jugoistočnog susjedstva, bitno je razlikovati dvije razine hrvatske regionalne politike. Prva razina znači osiguravanje sigurnosti u susjedstvu. Hrvatska, kao članica NATO-a, ali i kao zemlja koja bi iz svoje nedavne ratne prošlosti trebala izvući određene pouke, ima zadaću i dužnost brinuti se za mir i sigurnost u kriznim i nestabilnim područjima u svojoj blizini, dakle u BiH, na Kosovu i u Makedoniji. Druga razina regionalne politike označava postavljanje prioriteta u građenju partnerstava i funkcionalnog povezivanja. Tu je bitno jasno naglasiti – iako Hrvatska ne smije zaboraviti ekonomsku važnost svojeg jugoistočnog okruženja, dugoročni nacionalni interesi u politici i ekonomiji jasno su povezani s članicama Europske unije, odnosno sa sjevernim i sjeverozapadnim susjedima.

Imajući sve ovo na umu, potrebno je, sukladno ustavnim odredbama o sukreiranju vanjske politike na relaciji Trg. sv. Marka – Pantovčak, stvoriti nadstranački konsenzus oko hrvatskog pristupa Bosni i Hercegovini te hrvatskog doprinosa stabilizaciji te zemlje, uz naglasak na zaštiti interesa hrvatskih državljana koji tamo žive. Taj konsenzus mora biti odlučniji, zahvatiti sve glavne parlamentarne stranke te proizvesti učinke jače od zajedničkih izjava predsjednika Republike i predsjednice Vlade. Na isti način na koji je stvoren Savez za Europu kao dogovor o suzdržavanju od stranačkog natjecanja i nadmetanja oko eurointegracijskih pitanja, potreban je Savez za Bosnu i Hercegovinu kao dugoročna, nacionalna, nadstranačka strategija Republike Hrvatske za djelovanje prema BiH. Uspješno provođenje takve strategije značilo bi zaštitu nacionalnih interesa, doprinos sigurnosti u susjedstvu i, dakako zaštitu građanskih i ljudskih prava bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Medijske reakcije na objavu privremenog (i prijevremenog) izvješća o napretku Hrvatske u zatvaranju 23. poglavlja u pregovorima s Europskom unijom uglavnom zrače defetizmom i pesimizmom. Skepsa prema mogućnosti uspješnog okončanja pregovora u očekivanom roku (kraj lipnja ove godine) i zatvaranjem dvadeset i trećeg, u hrvatskom slučaju najzahtjevnijeg poglavlja (općenito se poglavlje o poljoprivredi smatra najkrupnijim dijelom svakog pregovaračkog procesa u pristupanju EU) dodatno je pojačana protuvladinim prosvjedima i rastu latentnog i manifestnog euroskepticizma i protivljenja ulasku naše zemlje u Europsku uniju. Vlada, kao i svi vladajući i oporbeni političari uključeni u pregovarački proces, pak, ovo izvješće predstavljaju kao još jednu prolaznu točku u zacrtanom putu prema završetku pregovora.

Specifičnosti hrvatskih pregovora

Prije nego damo kratak komentar poruka i preporuka odaslanih kroz ovo privremeno izvješće, moramo još jednom naglasiti sve specifičnosti hrvatskih pregovora s Europskom unijom. Ovi su pregovori mjesto na kojemu Europska komisija i ostala Unijina tijela pokušavaju ispraviti ono što percipiraju kao promašaj u pregovorima i pristupanju Bugarske i Rumunjske 2007. godine. Strogi uvjeti postavljeni pred našu državu spriječit će kasnije uvođenje dodatnih restrikcija i nadzora nad novom članicom Unije, kao što je to učinjeno u slučaju gore navedenih zemalja uspostavljanjem Mehanizma suradnje i provjere (CVM). Europska unija se kroz mukotrpan put dolaska do novog konsenzusa i prihvaćanja Lisabonskog ugovora dovela u situaciju gdje daljnja proširenja, zbog niza unutarnjih otpora, moraju biti utemeljena na rigoroznim pravilima. Sustav mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja kakav se koristi u hrvatskom slučaju do sada nije bio primjenjivan. Naposljetku, specifičan hrvatski put ratom prekinute tranzicije uz istodobnu izgradnju države i zakašnjelo euroatlantsku povezivanje i u ovoj završnoj fazi pregovora daju poseban pečat hrvatskom ulasku u EU.

Privremeno izvješće o 23. poglavlju (Pravosuđe i temeljna prava) podijeljeno je na četiri tematska područja. To su pravosuđe, borba protiv korupcije, temeljna prava i suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Kroz ovo posljednje područje ponovno možemo vidjeti specifičnost hrvatskih pregovora. Izvješće daje pregled napretka za ukupno deset mjerila za zatvaranje poglavlja. Za pravosuđe su zadana četiri mjerila, za borbu protiv korupcije dva, za temeljna prava tri te za suradnju sa sudom u Den Haagu jedno mjerilo. U razmatranju ovih deset mjerila pokušat ćemo se usredotočiti na ono što Europska komisija preporuča, odnosno ono što zahtjeva kako bi se ona zatvorila te na probleme i prepreke koje bi Hrvatska mogla pri ispunjavanju tih uvjeta mogla imati u nadolazećem razdoblju.

Pravosuđe

Prvo mjerilo odnosi se na ažuriranje Strategije reforme pravosuđa i pripadajućeg Akcijskog plana, kao i njihove učinkovite primjene. Ovo mjerilo je ocijenjeno kao ispunjeno.

Drugo pravosudno mjerilo tiče se neovisnosti, pouzdanosti, nepristranosti i profesionalnosti pravosuđa. Problem pri zatvaranju ovog mjerila predstavlja činjenica da su dva nova tijela kojaa bi trebala osigurati navedene promjene načina rada pravosuđa, Državno sudbeno vijeće (DSV) i Državnoodvjetničko vijeće (DOV) tek nedavno osnovana te njihov učinak još nije moguće podrobnije vrednovati. Upravo prijelazne, tj. mješovite zakonske odredbe o načinu izbora sudaca i državnih odvjetnika te istodobna (djelomična) primjena starih i novih kriterija njihovog odabira otežavaju učinkovito provedbu reformi zacrtanih ovim mjerilom. U ovom kratkom vremenu od sljedećih nekoliko mjeseci DSV i DOV će morati uložiti velike napore u postizanje stabilne nove rutine imenovanja. Naposljetku, i kroz ovo se mjerilo provlači pitanje borbe protiv korupcije i to u njenom najosjetljivijem dijelu – borbi pravosudnih tijela protiv nezakonitih i nečasnih radnju u vlastitim redovima.

Treće mjerilo odnosi se na učinkovitost hrvatskog pravosuđa. Ključna komponenta u procjeni ispunjavanja kriterija zadanih u ovom mjerilu je smanjivanje zaostataka u rješavanju sudskih postupaka. Usprkos racionalizaciji sudova, informatizaciji sudske mreže i velikim naporima u ubrzavanju sudskih postupaka, Hrvatskoj se prigovara porast zaostataka rješavanja građanskih parnica starih tri i više godina. Ubrzavanje rješavanja građanskih parnica, ali i izvršenja sudskih odluka uvelike ovisi o uspješnoj primjeni novog građanskog parničnog postupka. Također, ukidanjem jednog dijela sudova, odnosno njihovo spajanje, proizvelo je podosta otpora na lokalnoj razini. Pitanje neadekvatnog ustroja regionalne i lokalne samouprave Hrvatske prelama se i preko napora oko pojačavanja učinkovitosti hrvatskih sudova. Ukoliko se ne iznađu načini rasterećivanja najzaposlenijih sudova (Zagreb, Split) u kratkom roku, bit će teško postići vidljiv napredak u ovom mjerilu.

Četvrto pravosudno mjerilo dotiče se pitanja postupanja s domaćim slučajevima ratnih zločina. Problem u zatvaranju leži u neprocesuiranju određenih domaćih slučajeva. Komisija predlaže oslanjanje na novoosnovana specijalizirana sudska tijela i provođenje istražnih i sudskih radnji u slučajevima koji su prethodno bili zanemareni. Osjetljivost uspješnog provođenja zacrtanih ciljeva ovog mjerila nalazi se u zategnutim odnosima Hrvatske i Srbije uslijed slučaja Purda ( i drugih sličnih slučajeva), nezadovoljstvom dijela branitelja odnosom hrvatske države prema njima, sporadičnim srbijanskim zahtjevima za stopiranjem hrvatskog ulaska u EU dok se ne riješe pitanja proizašla iz Domovinskog rata te, naposljetku, opasnost da provođenje istražnih radnji protiv nekog od dužnosnika iz ratnog razdoblja ne bude zlouporabljeno u dnevnopolitičke i predizborne svrhe.

Borba protiv korupcije

Iako je hrvatska javnost svjedočila brojnim antikorupcijskim istragama i privođenjima, Europska komisija primjećuje da velika većina slučajeva visoke korupcije nije dospjela do sudske faze. To se može djelomično objasniti činjenicom da su pojedini visokorangirani bivši dužnosnici koji bi mogli biti ključni za rasplitanje složenih korupcijskih slučajeva trenutno u istražnom postupku drugih zemalja EU. Izvješće također primjećuje da od ukupno zacrtanog broja osoblja, još dvadeset posto radnih mjesta u Policijskom nacionalnom uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK) nije popunjeno. Ovo je posljedica nekoliko čimbenika. Prvo, usporavanjem zapošljavanja u javnoj službi Vlada RH je otežala popunjavanje tijela koja su ključna za ispunjavanje mjerila (iako bi, načelno, zapošljavanje povezano s prilagodbama EU trebalo biti oslobođeno tih zapreka). Drugo, novi pravilnici postavili su strože kriterije odabira koji smanjuju ukupni broj kadrova raspoloživih za ova radna mjesta te otvaraju pitanje adekvatne obrazovanosti u pravosudnom i redarstveno-sigurnosnom sektoru. Također, u posljednje vrijeme javnost je mogla svjedočiti umnožavanju državnih tijela zaduženih za borbu protiv korupcije. Komisija upravo bolju međuresornu i međuinstitucionalnu suradnju ističe kao jedan od bitnih čimbenika uspješnog ispunjavanja ovog mjerila.

Drugo mjerilo vezano za borbu protiv korupcije postavlja pitanje provođenja antikorupcijskih mjera i mjera protiv sukoba interesa. Premda izvješće hvali uvođenje novih zakonskih rješenja za pristup javnim informacijama i način provođenja javne nabave, za sada još nije moguće utvrditi kako će novi zakonski okviri funkcionirati u praksi. Upravo novoj legislativi o javnoj nabavi i suzbijanju sukoba interesa prethodila je žučna saborska rasprava koja daje naslutiti da bi se suzbijanje sukoba interesa i provjeravanje imovinskih kartica dužnosnika i zastupnika moglo pretvoriti u predmet međustranačkih obračuna, uz istodobne slabe učinke u podizanju transparentnosti poslovanja države i obnašanje državnih dužnosti. Naposljetku, pitanje je na koji način uspostaviti dobru praksu provođenja novih zakonskih mjera o javnoj nabavi i sprečavanju sukoba interesa u kratkom vremenskom roku kada se primičemo sredini proračunske godine, a investicijski ciklus i javni radovi su zamrli. Drugim riječima, na temelju koji primjera je do kraja lipnja moguće potvrditi učinkovitost novodonesenih zakona.

Temeljna prava

U prvom mjerilu o temeljnim pravima traži se jačanje adekvatne provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. To se posebno odnosi na osiguravanje razmjerne zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave. Komisija ovdje predlaže donošenje jasnog, brojkama utemeljenog, dugoročnog plana za uspostavljanje etnički uravnotežene politike zapošljavanja u javnim službama. Iako je Hrvatska provela opsežnu studiju o podzastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u javnim tijelima, pitanje je kako njene zaključke na vrijeme pretočiti u dugoročni plan etnički proporcionalnog zapošljavanja s obzirom na činjenicu da će rezultati Popisa stanovništva biti gotovi tek pod kraj lipnja, a da Registar zaposlenih u državnoj službi još nije zgotovljen. Također, pojačano zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina otežano je zamrzavanjem zapošljavanja u javnoj službi. Inozemni primjeri pozitivne diskriminacije pri zapošljavanju prethodno marginaliziranih skupina svjedoče nam da je zbog ograničenog broja radne snage pri etnički proporcionalnom zapošljavanju teško postići dobru zastupljenost, uz istodobno zadržavanje uobičajenih kriterija zapošljavanja (obrazovanje, radno iskustvo), odnosno da može doći do snažnog zanemarivanja tih kriterija zbog pokušaja postizanja etnički ravnopravnog zapošljavanja.

Drugo mjerilo o temeljnim pravima bavi se pitanjem povratka izbjeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Iako je hrvatska država uložila znatna proračunska sredstva u stambeno zbrinjavanje i obnovu porušene imovine svojih građana, ciljevi zacrtani akcijskim planom za 2009. godinu nisu još postignuti. Drugim riječima, samo polovica izgrađenih stambenih objekata predana je na korištenje, uz istodobno postojanje još 4000 zaostalih zahtjeva za obnovu imovine. Uspješno završavanje ovog posla bit će otežano vrlo suženim manevarskim prostorom hrvatskog proračuna i odredbe o zamrzavanju rashodovne strane. S druge strane, daljnji angažman na polju stambenog zbrinjavanja bi mogao donekle pomoći posrnulom domaćem građevinskom sektoru.

Treće mjerilo o temeljnim pravima tiče se zaštite ljudskih prava. Naglasak u ovom polju je na novim nadležnostima Ureda pučkog pravobranitelja i provedbi novih antidiskriminacijskih zakona, kao i Zakona o zločinu iz mržnje. Komisija očekuje dokaz učinkovite provedbe ovih dvaju zakona, ali i jačanje ljudskih i materijalnih resursa pučkog pravobraniteljstva. Poteškoća u provedbi ovih zahtjeva ponovno leži u zamrznutom zapošljavanju u javnim službama, kao i u i kratkom vremenskom roku od donošenja navedenih zakona do trenutka ocjene njihove uspješne provedbe (lipanj).

Suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju

U ovom segmentu predviđeno je jedno mjerilo, a odnosi se na uspješnost međuresornog akcijskog tima hrvatskih državnih tijela koja imaju zadaću pronaći nove informacije o sudbini topničkih dnevnika koje Tužiteljstvo suda u Den Haagu potraživalo kao dokazni materijal u slučaju procesa koji se vodi protiv hrvatskih generala Čermaka, Gotovine i Markača. Ispunjavanje ovog mjerila posebno je osjetljivo imajući na umu često zategnute odnose između Vlade RH i Tužiteljstva u Den Haagu te problem nesustavnog dokumentiranja vojno-redarstvenih akcija u Domovinskom ratu. Komisija očekuje novo izvješće glavnog tužitelja ICTY-a Vijeću sigurnosti UN-a u svibnju, a već 15. travnja očekuje se izricanje prvostupanjske presude u procesu protiv trojice hrvatskih generala. Po generale nepovoljan ishod sudskog procesa mogao bi jako loše odjeknuti u hrvatskoj javnosti, unijeti novi nemir na stranačku scenu i poljuljati hrvatsku usmjerenost prema ispunjavanju ovog dijela kriterija 23. poglavlja. Hrvatska će morati uložiti dodatne vanjskopolitičke napore i uključiti sve zainteresirane partnere i saveznike kako bi se osiguralo pozitivno svibanjsko izvješće na temelju kojega će Europska komisija ocijeniti ovo mjerilo kao ispunjeno.