pero u šaci

Netko sam s mnogo naklonosti za prostote: neobično su mi dragi vulgarni izrazi i volim se njima koristiti, smatram to izvanrednim običajem.

U redu, ispravljam se: ne baš stvarno izvanrednim. Više znakom neke elementarne kulture. Nije to specijalno postignuće, to je tek minimum minimuma dobrog jezičnog odgoja.

Ako ikako mogu, prvo ću kresnuti, pa tek ukoliko vidim da ne mogu nešto reći psovkom ili prostotom – tražit ću od nevolje zamjensku riječ, drugačiji izraz, lošije odgojen.

Ona česta popovanja na koja se može naići, koja takvom leksiku izriču prijekor – ''jao, pa nije lijepo psovati'' i bla-bla – te nalaze svojom svetom prosvjetnom misijom zamjeriti prost rječnik, kao da smo u nižim razredima osnovne (i valjda bi samom Henryju Milleru sve romane crvenom kemijskom iskrižala), smatram simptomom neotesanosti, prijesnosti, određene ograničenosti. Ne mogu naći drugu ispriku za to. Onaj koga uhvatim u tako nečemu, teško će mi se izvući – jer to je jak negativan lakmus: da se radi o nekultiviranom prostaku.

Može li biti čega vulgarnijeg od frktanja finim nosićem nad vulgarnim rječnikom?

Kolika je odgojenost neke riječi određuje njena upotreba. Kao što je jedan jednom natuknuo – parafrazirat ću – čak i riječ ''ruža'' bit će lošeg mirisa u ustima milostivog ljepoduha koji se rasplinjava u pretencioznim uzvišenostima, a riječ ''govno'' najučtivija služi li se njome disciplina s argumentima. Ali gle, među milostivima gazduje tupa doslovnost! Ako tko upotrebljava uzvišene riječi – plemenit je, ako krepke – jak je, ako proste – prost je. (Odat ću vam tajnu: ono što se zapravo broji je stupanj imenovanja stvari pravim imenom, kontra okružujuće magle ubleha i cinizama.)

O tome je, uostalom, blistavo pisao i Predrag Krstić: Sâm bih rekao da ružnoću ružnih reči diktira psovački kontekst u koji se stavljaju, a da nije slučaj obrnuto, da dakle ne postoje ružne reči unapred, da ne postoji nijedna posebna, samostalna ružna reč, a da to svakako nisu one koje imaju genitalne reference, ali da postoje slučajevi u kojima one zvuče ružno, izgovorene su na ružan način, grade ružne sklopove. Kao i da, uostalom, lepo i ružno, naročito (pod)razumevane na taj jedva švercovano moralistički, odnosno cenzorski način, uopšte nisu jedino po čemu valja meriti uspešnost izgovorenog ili napisanog.

Pišem ovo usmjereno: zato što su me se duboko dojmile rasprave koje su popratile supetarski verbalni delikt na Janicu Kostelić – i smatram da njihova malo podrobnija analiza ima širu, univerzalniju probojnost i primjenjivost.

Prije svega, došao mi bio pun kurac te dosta široke fronte anihiliranja fraze "puši kurac". Kao nekome tko rado kreše i kome onda i taj izraz komforno spada u rječnik, tko ga je tisuću puta potegao i tko je, tako uopće ne živeći u Belgiji, gdje toga nema, tisuću puta čuo i da ga drugi govore (meni ili trećim osobama), i tko općenito čistunske packe zbog kresanja prepoznaje kao potvrdan dokaz mediokritetstva, sigurno da će mi bilo kakva preciozna gesta nadvijanja svisoka nad puši-kurac, sa snebivanjem i prodikovanjem kako to nije lijepo, da to ne treba, itd., biti urnebesno smiješna i za zakolutati očima, onako kao kad se pada od smijeha na prizor kakve ''fine milostive''.¹ Ali pomalo će mi, priznajem, ići i na kurac – ne tjerajući me samo na smijeh nego mi i dižući živac. Zato što zapravo nije to ostajalo na pukoj sablažnjenosti ili nesviđanju ili estetskoj antipatiji prema pojmu. Kažem baš fronte anihiliranja zato što se radilo o doslovno ambiciji koja bi htjela podrazumijevati puši-kurac kao nedozvoljenu riječ – jer da, kao biva, imanentno rodno-diskriminatornu (što je onda zabranjeno i zakonom).

Ovakve izjave: Puuuuši kurac! Koja bijeda. Argument da bi žene takve uvrede trebale moći otrpjeti ili tolerirati ,jer se bave javnim poslom, jer su političarke, stvarno su čudne. (I.S.)

Postoji presedan slučaja Oberschlick protiv Austrije, po presudi Europskog suda za ljudska prava koja je educirala ignorante o tome da se – ponovit ću sad to – sloboda izražavanja garantirana člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne odnosi samo na informacije i ideje koje će nekome goditi ili neće biti uvredljive, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju, uznemiravaju. Drugo, političar koji istupa u službenom svojstvu prihvaćanjem takve funkcije prihvaća i obavezu rastezljivije granice dopuštene kritike. Treće, da su austrijski regionalni i prizivni sud postupili kao zadnji bedaci kad su, dekontekstualizacijskom fiksacijom na izraz kao izraz, jednu uvredljivu riječ išli smatrati automatski kažnjivom po sebi, kao da bi sama upotreba uvrede dostajala da opravda osudu.

Postoji iznimka u legitimitetu informacija i ideja koje vrijeđaju: to su slučajevi pokriveni institutom govora mržnje, koji kao kazneno djelo tretira pozive na mržnju i progon ili omalovažavajući govor o nekome (kao o nižoj vrsti) zbog same pripadnosti jednoj od taksativno navedenih odrednica kolektivnog identiteta. (Prema hrvatskom zakonu: rasa, etnicitet, nacionalnost, boja kože, porijeklo, vjeroispovijest, spol, rod, seksualna orijentacija, invaliditet.)

Izvucimo konkluziju: stav koji smatra da žene apriori ne smiju biti izvrgnute naputku puši-kurac, stav je koji taj izraz, dakle, ne uzima tek kao psovku ili uvredu (što je potencijalno legitimno – te će i sam ESLJP braniti neproizlaženje kažnjivosti iz same činjenice upućivanja psovke ili uvrede), već ga podrazumijeva kao govor mržnje po spolnoj osnovi. Kad se ženi kaže puši-kurac, automatski se radi – tako to shvaćaju – o mrzilačkom napadu na nju zbog same pripadnosti ženskom spolu.

Sljedeći korak je, op-op, pravo pa navođenje čl. 8. Zakona o ravnopravnosti spolova – koji definira spolno uznemiravanje (formulacijama o neželjenom ponašanju uvjetovanom spolom osobe, odnosno spolne naravi) i kvalificira ga kao kažnjivu diskriminaciju – e da bi se reklo: aha, evo zakonske osnove za strpati huligane u ćuzu, ko kaže da je nema! Ako ih pitaš a gdje su u događaju našli uznemiravanje uvjetovano spolom – odgovor je spreman: no, pa vikali su joj puši-kurac. To je njima krunski dokaz i to im je ulazna premisa, koju ne problematiziraju: puši-kurac kao automatski spolno uznemiravanje ergo rodna diskriminacija.

– Kad netko nekome viče 'puši kurac' to je napad na osnovi spola. (K.V.)
– Fraza puši kurac je eklatantan primjer spolnog uznemiravanja. (V.K.)
– riječi 'puši kurac!' su imperativ koji nema veze sa nikakvim, osim vulgarnim seksističkim kontekstom. (K.G.)
– prostote koje mnogima zvuče kao otvoreni poziv na silovanje. Nema to veze s političkim poslom,puši k... nije dio političke borbe nigdje drugdje osim kod nas. (N.M.)
Itd.

Ispuštena, kompletno preskočena dimenzija, koju se pretvorilo u ulazni aksiom, je za početak pretpostavljanje čitavog prizora kao seksističkog. Neke među feministima je valjda zbunila činjenica da navijačke skupine trajno i esencijalno obilježava čoporativni mačizam i prateća mizoginija. No, rodno-diskriminatorni karakter ovog konkretnog nasrtaja neće proizlaziti iz samog tog načelnog, generičkog mačizma. Jer to su dva različita pojma. Da, da, načelna mizoginija prisutna je bila i na trajektu (kao što uvijek jest gdje se okupi neki broj navijača) – ali ta načelna mizoginija još nije isto što i rodna osnova napada na Kostelić. Morala bi biti presudna, definirajuća značajka postupka, a ne tek prisutna negdje u zraku. Teorija glasi da su je napali jer im eto smeta da žena bude u posjedu političke moći koja ih se nešto tiče. Teorija se, međutim, ne temelji na nikakvom činjeničnom potkrijepljenju i uopće ničemu izvan apriorne doslovnosti izjednačavanja načelne spoznaje o mizoginom mačizmu u navijačkom zraku s kondenziranošću do definirajuće značajke. Nasuprot čemu stoji živa sila tvrdih činjenica koje govore o tome da eskalirajući val prijestupničkih delikata nad određenim profilom sportskih djelatnika nadilazi puku mizoginu ugroženost. Na Braču su se dogodila dva povezana slučaja kojima je evidentno motivacija u istome – hoćemo li onda reći, ako je osnova napada zajednička, a Kostelić je napadnuta kao žena, da je i Mamić napadnut kao muškarac, zbog toga što muškarac? Ili su možda i Mamića u more bacili potaknuti generalnom navijačkom mizoginijom? Jesu li i one famozne orjunaške baklje na EP-u, prekinuvši utakmicu, bacili iz mizoginije, imajući na umu samo Janicu i nepodnošljivost im ideje da neka žena bude na nekoj javnoj funkciji? Kano klisurina se koči činjenica da je frontalno isturena riječ upućivana gospoji Kostelić bilo skandiranje "Zakon o sportu", zatim i "Jebo te Mamić", ne ostavljajući ni tračka sumnje kako na dnu svega stoje političke frustracije, usmjerene na krivi način iz krivih pobuda kontra Kostelić-političarke, a ne na krivi način iz krivih pobuda kontra Janice-žene. Čak ni među navijačkim skupinama nije sve objašnjivo mizoginijom. (I kod mene je recimo trajno i esencijalno prisutna netrpeljivost prema nogometu, stadionima i navijačkim skupinama, pa svejedno neće baš sve što činim i kako se ponašam u životu, pa ni od onoga vezanog uz nogomet, biti objašnjivo mojom mizonogometijom.)

Ali čak i kad bih prihvatio rodnu osnovu napada – ne znam, preko nekih drugih prisutnih elemenata, u slučaju iskrsnuća kakvih novih dokaza – i dalje bih s gnušanjem odbijao ovu njihovu gotovu premisu da se radilo o seksističkom napadu već na osnovu upotrebe idioma puši-kurac.

Premisa se sidri u genealoškoj predodžbi – o ishodišnom, etimonskom značenju fraze. Mizoginija je u tom etimonu ugrađena, zato što se poniženje asocira uz radnju pušenja, a svoju poziciju govornika, onoga koji ponižava, onoga dakle tko nastupa iz pozicije moći, uz posjed falusa. Em se zna 'ko ima kurac! Muški spol impliciran je kao nositelj moći i pozitivne vrijednosne oznake. Žena ili drugi muškarac kojem se naredi da puši impliciran je kao ponižen stavljenošću u demaskuliniziran položaj – s druge strane posjedništva kurca kojeg se puši.

Rijetko kad se ne slažem s Dežulovićem, no u tekstu koji je napisao o ovom slučaju u nečemu nisam. Ne u globalu onoga što tekst poručuje (jer tu ističe političku dimenziju čitavog prizora umjesto seksističke kao onu koja mu određuje smisao – nisam ni mislio da će me on razočarati), ali na jednom epizodnom mjestu kaže kako se puši-kurac "jednostavno ne govori nijednoj ženi". Ne dovodeći u pitanje upućivanje izraza kao takvo, nego samo kome ga je okej upućivati. Pa prema spolnom kriteriju, uz podrazumijevanje određenih rodnih razlika: "tako nešto govori se sebi ravnim psovačima i huliganima, recimo meni". Jer valjda je samo na muškarcima da budu psovači i huligani, a na ženama da se prenemažu kao nježne, suptilne pahuljice. Izvinio se pritom feministicama – dobro je prokljuvio da će trebati, jer to mu je malo u kurcu gesta upravo s feminističke strane gledano. Složit ću se sa svojom drugaricom Dijanom, lingvisticom i femnisticom, koja mu je tu gestu unaprijed poslala u kurac: mirno mogu – tako reče Dijana koji dan prije – svima koji misle da se ''puši kurac'' ne smije reć ženi poručit da mi ga popuše.

Stvar je s etimologijom što njen prvi postulat glasi da riječi, izrazi i pojmovi mogu mijenjati oblik i značenje. To što je mizogini sadržaj uistinu činio svo značenje zamišljenog iskona pojma ne garantira da će predstavljati i značenje svake druge upotrebe koja se u međuvremenu dogodila.

Primjerice, ljubavnica ljubavniku može na neko njegovo zadirkivanje odbrusiti puši-kurac nakon čega oboje provaljuju u smijeh. Značenje njene verbalne geste evidentno ne biva određeno time što bi izraz po sebi semantički bio, u svom etimonu, nego načinom na koji je ona taj izraz upotrijebila. Značenje ne postoji kao konstantno i univerzalno; štoviše, ono uopće ne postoji van pojedine upotrebe, naučio nas je Wittgenstein. Pojedino značenje nastaje tek svaki puta iznova, kroz način na koji se neki izraz u toj konkretnoj upotrebi uzima u usta.

Moglo bi se naći sijaset primjera resemantizirane upotrebe. Navest ću još samo jedan odličan na koji je podsjetila Dijana: PK može doslovno značit 'hvala' ako je u tom kontekstu, npr. 'ja plaćam ovu rundu. / ma daj, ti si i prošlu. / e ali već sam platila. / PK, ja ću onda sljedeću' – znači najvažniji je kontekst. (...) Janicu su napali i psovali, nisu joj nudili seks.

Čopor s trajekta sigurno nije izraz koristio u duhu toplog zezanja kao naša ljubavnica sa svojim ljubavnikom ili oblika zahvaljivanja kao frendovi s kave, nego upravo kao polugu poniženja, tj. u duhu u kojem je izvorno i zamišljen. Ipak, sve mijenja činjenica da u datoj jezičnoj upotrebi osnova poniženja (odnosno, ambicije ka izazivanju poniženosti napadnute osobe) nije rodna. Već politička. Nešto što je u etimološkom iskonu počelo kao rodno obilježeno poniženje u međuvremenu je resemantizirano u široko korištenu polugu ponižavanja, opće konotiranu, koju se tu onda primijenilo da bi se nekoga ponizilo ne na rodnoj već na političkoj osnovi (ne Janicu-ženu, nego Kostelić kao formu zlotvora – sasvim malog zlotvora, ali zlotvora – participacijom u zlotvorskom gangu, u svojstvu člana politike koja legitimira i facilitira sportsku mafiju).

Tu se javlja kontraargument koji za dokazni materijal nudi odsustvo izvikivanja liži-pičku. U pitanju je loša logika: da se kao opća poluga ponižavanja ustalilo baš puši-kurac, a ne liži-pičku, posljedica je i dokaz prvotnog iskrsavanja u uistinu mizoginim i diskriminatornim prilikama – samo što se poricanje spolne osnove povika ni ne događa kroz poricanje mizoginog karaktera etimona uzrečice. Već kroz poricanje semantičke svenadležnosti etimona na vijeke vjekova amen. Kad ljubavnica ljubavniku odbrusi puši-kurac pa provale u smijeh – prvobitna mizogina konotacija je doduše prisutna, jer nošena u samom izrazu, ali nije dominantno određujuća: tu više ne determinira ona značenje, determinira ga način jezične upotrebe, zato se nitko i ne vrijeđa nego provaljuju u smijeh. Odsustvo izricanja liži-pičku pandana ne proturječi tome, ne dokazuje odsustvo transformacije značenja. I kad frendovi s kave koriste puši-kurac kao protestirajuće 'hvala' – to što se nisu poslužili liži-pičku pandanom neće dokazivati da se ne radi o transformiranoj semantici puši-kurca.

Teza o spolnoj uvjetovanosti i rodno diskriminatornom karakteru temelji se na esencijalističkom postavljanju, koje bi takav karakter za svaku pojedinu jezičnu upotrebu htjelo izvoditi iz same etimonske imanencije pojma, kao da bi značenje nekako uvijek proizlazilo iz izraza per se, same te dvije riječi "puši" i "kurac" u njihovom simboličkom fiksiranju rodnih odnosa moći. Ali jezik tako ne funkcionira. Fokus na fakt da u izrazu per se jest prisutna prvobitna mizogina konotacija, koja operira kao poluga ponižavanja, bio bi jako produktivan u službi neki fundamentalnih kulturalnih studija, s analiziranjem, po svim postmodernističkim aparatima od Foucaulta do Derride, kako je to mučki i diskriminativno da se ponižavanje evo asocira baš uz vršenje felacija, a moć koja ponižava uz izvađeni falus. Ali protezanje toga u esencijalizam predestiniranosti označiteljem – koji bi htio da sve puši-kurac ruže od početka do kraja vremena jednako smrde zato što se sve isto pišu, koji više ne dozvoljava da se igdje i ikome kaže puši-kurac, a da to ne bude seksistička semantika – moguće je jedino tamo do kuda još nije stigla vijest kako je esencijalizam odavno pokojan. (Načeo ga već de Saussureov strukturalizam, a konačno odriješio svih muka kasni Wittgenstein. Dobro, samo ga je našao već mrtvog pa pokopao – nešto kao Nietzsche gospoda boga – pa za njim i spomenuti klasični poststrukturalisti.)

Svoju naklonost za psovke i prostote ispovijedao sam da bih oslovio apsurdnost svijeta u kakvom bismo legitimitet korištenja svake moguće psovke ili prostog idioma stavljali u uvjetovanost ishodišnim značenjem, o kojem bismo uvijek bili obavezni voditi računa. To bi skroz-naskroz onemogućilo korištenje jezičnog blaga našeg leksika prostota i psovki, učinilo ga potpuno neupotrebljivim i izbilo mu sav smisao i svo upotrebno bogatstvo iz njega. Namjerno sam gore anihiliranje fraze "puši kurac" okružio frazama da mi tog anihiliranja "došao pun kurac" ili da mi "ide na kurac" (a bilo je tu i da je nešto "u kurcu" i da netko nekoga šalje "u kurac", moglo bi se tako do prekosutra). Stvarno, što bismo dobili kad bi išli inzistirati na semantičkom etimonu tih fraza? Koji kurac (ha!) bi imalo značiti svojstvo "punoće" muškog spolnog organa, što god se pod time mislilo, u značenju da mi je nečega dosta? Ili vertikalno postavljanje na muško spolovilo u značenju dignutosti mi (ne njega nego) živca? Ili kako se to bude unutra u udu? I opet je imala i Dijana primjer: to bi bilo ko da sličan frazem 'boli me kurac' tumačite tako da znači da govornik ima tegobe u reproduktivnom sustavu, odnosno – ajmo malo poekstremnit čitavu situaciju – ispada da, ako nemam dotični organ, ne smijem reć ni 'boli me kurac' (naravno, u značenju 'nije me briga'; u kojem imamo još i promjenu iz pozitivnog u negativno u ovom 'boli me' [od izvornog 'ne boli me' u značenju 'ne brine me']). Osim ovakvih nemuštosti, drugo do čega bismo stizali su potpuno sumanute stvari – neostvarive ili već suviše gadne (slanje u 3 pičke materine, anyone, i zašto zaboga tri, kako TRI?). Bi li nas to trebalo spriječiti da ih danas s guštom koristimo resemantizirane, u okviru postojećeg vokabulara prostota?

Zahtijevati da se korištenje legitimira suvislim ili politički korektnim etimonom bila bi jedna preskriptivistička, cenzorska gesta spram jezika – što je već samom takvom ulogom duboko pogrešno. Jezik je živ i treba da živi, ne postoji nijedan opravdan moment preskriptivizma koji bi htio docirati da nije okej neka odozdo prorasla konvencija izražavanja. Preskriptivizam je uvijek svinjarija. Pišem ovo, elem, zato što su teška svinjarija i sva nastojanja da se izraz puši-kurac delegitimira i ocrni kao nešto univerzalno mizogino i seksistički, ružno, loše, nepohvalno... Neću uopće imati problem da se seksizam utvrdi i imenuje tamo gdje sama pojedina upotreba jest seksistička i diskriminatorna. Ali proglašavati takvom uopće svaku upotrebu izraza, univerzalno, izrazom samim, gdje bi diskriminatorni seksizam kobajagi proizlazio esencijalistički iz pojma po sebi – ne, bome, to je svinjarija najvećeg ranga, s time ću zaratiti, oko toga ću se ukopati u rov. Ukazuje to i na određene probleme sa sluhom: treba biti gluh kao top za jezik. Netko tko ga ne gotivi u stanovitom segmentu i htio bi ga malo srezati. Tko, napokon, uopće ne govori iz pozicije osluškivanja jezika, već iz neke svoje apriorne, vanjezične agende (npr. specijaliziranosti za traženje mizoginije svugdje i u svemu).

Zabavno je bilo promatrati i kako se nalazimo na presjecištu na kojem se sretno skompavaju, u pravom pravcatom savezništvu, do jučer valjda nezamislivom, lijevi high-brow agelastički feminizam i buržujski liberalizam, koji je high-brow po definiciji, tako podosta poput svrake, svojim odnosom kompradorskog, snobovskog validiranja buržujskih elita i sjaja figurirajuće elitnosti.

Potonjem revnost ustajanja za intaktnost ženskih ušiju dođe kao smokvin list za to da bi bolje smio u snotty stilu raspredati o luzerima i nikogovićima koji se nabacuju blatom po ostvarenim individuama zato što su ostvarene, o napadu na Kostelić jer je toliko puta šampionka koliko oni ne znaju brojati, zato jer je jedna od najtalentiranijih osoba u svom poslu na svijetu, zato jer je samozatajno trenirala i radila na spremnosti, fokusu, na izvrsnosti, a to je njima glupo, i sl. Indignirana principijelnost u osudi divljačkog napada (na, naravno, Janicu kao ženu i šampionku, što drugo), s naglaskom na izvikivanje puši-kurac, biva tu napadno dekontekstualizacijska: jedino što treba u slučaju vidjeti – podcikuju, uz silan utrošak zgražanja zbog toga što toliki za to nasilje idu nalaziti razumijevanje – je da je na trajektu jedna žena izvrgnuta nasilju. Ako se tako odvratno prostački moglo – krešte dalje – puši-kurac skandirati jednoj izvanrednoj sportašici (uz dodatno značajno podizanje prsta: zapamtite, posebno je tu važno da je Janica izvanredna, ali baš izvanredna sportašica), otvoren je put da se to nasilje vrši nad bilo kime. I neki za to nasilje imaju razumijevanja?! U daljnjem izvodu ništa drugo više nije bitno, nema se tu što ulaziti u motive, kakvo analiziranje, kakvo traženje uzroka, zna se što je to, spolno zlostavljanje, tu je jedna žena i sportašica svjetskog glasa izvrgnuta seksističkom nasilju i točka – svaka daljnja rasprava o kontekstu, razlozima i slično predstavljat će (kenjaju) samo pokušaj relativizacije nasilja. Tko stane ukazivati na političku pozadinu, bit će optužen za iznalaženje nekih drugih razloga kojima objašnjava nasilje, jer ako je kakav drugi razlog onda je to već opravdavanje nasilja, pri čemu će biti važno proglasiti jednom zasvagda da taj divljački, primitivni, ispad, nema veze s političkim protestom te da je u pitanju jedna ljudska situacija, kojoj ne treba politička pozadina. Kada se ide ukazati da takvo postavljanje ne razlikuje razumijevanje motiva nekog čina od opravdavanja tog čina – optužbu se, zapanjujuće stupidnom gestom, preformulira u "endorsing'' i u pokazivanje razumijevanja za motive nasilja.

Pumpanje civilizacijskog moralizma, bullshit karaktera tamo gdje seksistički karakter uzima kao gotovu ulaznu premisu (napad navijača na jednu ženu ovdje nikada ne bi podijelile javnost, nego bi svi, svih boja na cijeloj lepezi, bili na strani napadnutih žena; nepojmljivo da bi bilo da u Belgiji (...) naprave performans kojim bi se izrugivali seksističkim uvredama i prijetnjama na račun bilo koje žene; može se napadati rad, rezultati, način, ideje, ideologija, sve što je vezano uz javnost, ali ne smije se napadati dodatno jer je netko žena; umjesto da se unisono osudilo onda napad na Mirjanu Rakić, i da se sada unisono osudi napad na Janicu Kostelić, i ovo je povod za podjele oko nečeg što nije politika, nego bi trebalo biti iznad toga) – praćeno je, ukratko, programatskim čepljenjem ušiju za kontekst, politički, društveni, kulturni. Pri čemu marketing glasi da se čepljenje vrši u svrhu koncentracije na zaštitu standarda ženskih prava i dostojanstva, veće principijelnosti i beskompromisnosti u osmomartovskoj borbi. Zapravo stoji obratno: principijelnost u dekontekstualiziranom fokusu na osudu seksizma – tu je da bi se čim bolje i predanije moglo čepiti uši.

Shvatili smo: dekontekstualizacija im nije sredstvo nego cilj; ne inzistiraju na čepljenju ušiju radi izvrsnijeg feminizma, nego na izvrsnijem, holier-than-thou feminizmu inzistiraju radi čepljenja ušiju.

Dobrim buržujima je, naime – kao svrakama koje honoriraju sjaj establišmenta – iznad svega bitno da se o recimo Kostelić može nastaviti misliti i govoriti isključivo u superlativima olimpijske skijašice i nacionalno zaslužne heroine, a da se ne govori o recimo nakaradnosti nje na položaju državne tajnice, kao i općenito stvarima protiv kojih se narod opravdano buni (u daleko širem zahvatu od huligana s trajekta). Da mogu nedirani ostati u hinjenom magnovenju u kojem se kao iznenađuju na to, nisu išli za time, nisu znali da bi postojale neke pozadine nezadovoljstva. Jer im je stalo da ne znaju. Jezgra buržujskog zalaganja da se slučaj dekontekstualizira i reducira na sloj (tobožnjeg) seksizma u apstraktnom prostoru, okljaštrujući ga od političke i društvene pozadine – u tome je što im pozadina slučaja politički i društveno ne odgovara. Simple as that. Pri čemu čak nije bit u nekoj političkoj pristranosti prema bilo kojoj trenutnoj opciji u sedlu, već u nečemu fundamentalnijem, u obliku svijesti određenom svojom situacijom u svijetu radije nego čisto idejno – u, kažimo to tako, anti-anti-establišment temeljnom određenju. To je "mračna tajna" koja se tu krije: desni, buržujski liberalizam je svojim kompradorskim refleksom na strani društvenog cinizma – svrstava se uz establišment, uz hegemonsko, uz vladajuće vrijednosti, njihovo bivanje bez obraza je od snotty-Odozgo soja.

Drugačije stoji s pervertiranom feminističkom branšom zalaganja da se slučaj dekontekstualizira. Zašto se pak njima ne kompjutira da ako je Kostelić žena svejedno može za mamlaze koji joj viču puši-kurac presudan moment pobude biti ne to nego što je istovremeno i oblik zlotvora (za njihovu subjektivnost još intenzificirano zlotvora)? Pa zato što im se revnost sidri u isljeđivanju mizoginije svugdje i iz svega (ima tu u njima i nešto od onog proverbijalnog popa koji krsti jariće), do mjere na kojoj im više na svijetu ne postoji ništa drugo osim mizoginije. Što vidi mačka u oblaku? Miša. Što vide u oblaku agelasti feminizma? Rodnu diskriminaciju. Molim da me se ispravno shvati: ne postavljam to kao pitanje mjere. Ne mislim da feminizma ikad može biti "previše" ili da može biti "pretjeran". Mislim da može biti tendenciozan i onda kroz samonabijene konjske naočale desenzibiliziran za cjelovitiju stvarnost. Racionalizacija koja podvlači da ni bivanje zlotvorom ne opravdava izvrgnutost rodnoj šikaniranosti (naravno da ne opravdava) ovdje odlazi korak dalje, na kojem se aspekt zlotvorstva, odnosno političkih i društvenih pozadina gnjeva, potpuno gubi iz diskursa, nastaje sljepoća za njega, uporno ga se potiskuje i odbija govoriti o tome, ali ne zato što im je, kao buržujskom liberalizmu, primarno stalo da se o tom aspektu ne govori, ili što bi se tog zlotvorstva i tih pozadina bilo uopće nesvjesno ili im se negiralo opravdanost, već zato što ih se, uz mnogo pravljenja blesavim, tretira kao irelevantne za slučaj s trajekta, jer se želi njihova irelevantnost. Budući da se apriorna agenda potvrđuje kroz rodno šikanirajući karakter napada, a rodno šikanirajući karakter izvodi se najbolje i najjasnije iz odsustva drugih pozadina kao potencijalnih motivacijskih središta nasrtaja.

Shvatili smo: smjer je obrnut nego kod buržujskih liberala (tj. odgovara onome za kakav se buržujski prodaje) – dekontekstualizacija im nije cilj nego sredstvo; nisu tako izvrsni feministi da bi mogli bolje čepiti uši, nego čepe uši u ime holier-than-thou feminističke interpretacije zbivanja. Pa ako im se interpretacija ne uklapa u činjenice, tim gore po činjenice.

Začepljenost ušiju ne može se, jasno, ne očitovati i kod jednih i kod drugih jednako: u vidu potpune gluhoće za najbitniju notu u slučaju, s kojom povici puši-kurac zasviraju kao upravo divna i svakog aplauza vrijedna muzika.

Rekapitulirajmo: zajednička, saveznička teza im glasi da huligani ćuzu zaslužuju jer se ne radi o domeni slobode govora, te da ESLJP ne bi prihvatio tužbu protiv Hrvatske po članku 10., otuda što za puši-kurac vrijedi (kao u slučaju Rujak protiv Hrvatske) da "the sole intent of the offensive statement was to insult" i da ne sadrži (za razliku od slučaja Oberschlick protiv Austrije) ''objectively understandable explanation'' te da nije "part of the political discussion", već stoga predstavlja "gratuitous personal attack". Da, samo što će objektivno shvatljivo objašnjenje i politička pozadina izostajati jedino u ušima onih koji su namjerno i programatski te uši začepili za sva druga objašnjenja i političke pozadine mimo narativa o ničim izazvanom seksističkom napadu. Ostalima je lako shvatljivo. Nadalje, saveznička teza glasi i da slučaj Oberschlick nije usporediv zato što uvreda koja tvrdi idiotizam nečijeg nacizma nije isto što i seksistička uvreda koja potpada pod institut govora mržnje. Da, samo što će se – i opet – seksizam kao osnova napada podrazumijevati tako zdravo za gotovo jedino onima koji su, je li, programatski začepili uši za bilo što drugo nego seksizam kao osnovu napada. Imajmo na umu i da je teret dokazivanja na optužbi za govor mržnje, ne na obrani. Da bi se dogodilo izuzeće od zaštite slobode govora, morala bi prvo biti nedvojbeno dokazana jedina nakana uvredljivog izraza u ničim izazvanom osobnom napadu na spolnoj osnovi, van svakog objektivno shvatljivog objašnjenja ili političke pozadine, odnosno da se državnu tajnicu Kostelić napalo ni pet ni šest nego zbog same njene pripadnosti ženskom spolu. Good luck with that!

Znao sam i zašto sam se također i na Sloterdijka referirao. Programatski gluhi nisu uspjeli razabrati da se resemantizacija puši-kurac nije dogodila tek kao pretvorba rodnog ponižavanja u široko i opće konotiranu polugu ponižavanja, pri čemu bi se u oba slučaja nastavljalo raditi o ponižavanju Odozgo, već i po liniji obrata iz cinizma u kinizam – gdje ponižavanje stiže kao drskost odozdo. Puši-kurac tu postaje isto što i plaženje jezika, samo pojačano, do komparativa ili čak superlativa. Nije Sloterdijk glup: i on je vrlo dobro znao zašto je fiziognomiku plaženja jezika vezao direkt uz kinizam, uz Eulenspiegela, te stavio na prvo mjesto među psihosomatskim očitovanjima kiničkog impulsa. Tu se radi o prevladavanju onoga da je za dobro odgojene ljude teško reći ne, jer je pokornost prva dužnost djeteta koja kasnije postaje građanskom. Guranje jezika van (drugi dobar primjer bio bi i isturanje srednjeg prsta) služi "izricanju onog Ne" – iznevjerenju očekivanja od nas da kimamo glavom – preko prometanja u fiziognomičku energiju. Tijelo tada znade sebi pomoći (...) U tome se krije puna energija; a uza sve prednosti, posjeduje i prednost jednoznačnosti. A kome se uopće očekuje da kimamo glavom? Onome tko je u poziciji Odozgo, tj. na ciničkoj poziciji, poziciji usklađenosti s vladajućim vrijednostima.

Isto to o gesti koja inherentno pripada kinizmu, kao izricanje Ne onome Odozgo, vrijedit će i za sva ona puši-kurac koja bivaju izricana kao plaženje jezika i srednji prst. Što je drugo Diogen napravio nego Aleksandru isplazio jezik rekavši mu neka mu se izvoli maknuti sa sunca? Što je drugo time napravio nego mu našom semantikom rekao – puši kurac, Aleksandre?

Znamo što je kinizam: to je drskost, besramnost, poricanje vrijednosti, bivanje u tome bez obraza, ali sada više ne kao što npr. buržujski liberali bivaju bez obraza, u ciničkom gaženju stvarnih vrijednosti da bi se bolje svrstali uz establišment i njegov hegemonski idealizam, već u poricanju lažnih vrijednosti kao upravo poricanju tog hegemonskog idealizma – plaženju mu jezika, pljuvanju mu u lice, naređivanju mu nek se makne sa sunca, poručivanju mu nek se napuši kurca. Imala je Dijana i za to odličan primjer: ovo šta su pivali Janici mi se pari dosta slično slavnoj pjesmici 1. a opće gimnazije ''propjevat će, propjevat će, propjevat će svi, kad nam naša milicija kurac popuši'' s prozora učionice na drugom katu škole pa su panduri ušli u školu i izvukli sve muške iz razreda na ''ispitivanje'' u učionicu do.

Esencijalizam koji se, s dosta tupe doslovnosti, fiksira na pojam kao takav i tobožnju njegovu semantičku uklesanost u kamenu, neće biti u stanju odmaknuti se od njegove prvobitne ciničke uloge. Dovijeka će mu puši-kurac ostajati zarobljeno u značenju rodnih odnosa moći pri kakvima muškarac, kao posjednik falusa, Odozgo, cinički, ponižava obespravljenog, diskriminiranog vršitelja felacija. Neće ubrati kako ne samo da je značenje doživjelo raznolike transformacije, već i da je mjestimično prešlo u točno obratno, iz ciničkog u kiničko, gdje moć mijenja stranu i više se ne nalazi kod onoga tko izriče puši-kurac, već kod onoga kome je izricano, onako kao Aleksandru ili našoj dragoj miliciji. Neće ubrati da puši-kurac, kao semantika ponižavanja, tu preuzima ulogu hrabrosti koja se usuđuje ponižavati upravo nositelja moći. Ali esencijalizam, jebiga, kao zadojeni i samozačepljeni agelast (koji toliko jako želi u svemu vidjeti mizoginiju da više ne želi vidjeti ništa osim mizoginije), taj obrat ne prepoznaje čak ni kad ga ubode u guzicu – kao u našem slučaju s trajekta, gdje je kinička drskost puši-kurac povika ponižavala ne jednu ženu (ccc, kakvo samo šupačko tumačenje), već Kostelić kao jednog društvenog cinika, tj. pripadnika establišmenta, proponenta hegemonije (s udjelom u zlotvorstvu samom činjenicom te pripadnosti, najzornije oličenom u ćaskanjima ugodnim s Horvatinčićem).

To su slučajevi kada nije seksizam i biva posve fin običaj naputiti ženu nek se napuši kurca, s jednako opravdanosti kao i muškarca: onda kada ju se ne napućuje kao ženu.

Stvar s kiničkim nabojem čak nije nešto posebno komplicirana: siguran sam da bi je i osrednji odvjetnik umio razložiti na način koji ne samo da bi destabilizirao taj krunski dokaz, tu tako previše podrazumijevanu tobožnju izvjesnost puši-kurac fraze kao seksizma, nego bi joj odmah dokazivost nužno i isključivo rodno-diskriminatornog karaktera bacio u tako duboku dubiozu iz kakve se više nikad ne bi izvukla.

Ništa od ovoga ne mijenja na činjenici da su se napadači ponijeli kao krdo nasilnih mamlaza u tom aspektu čoporativnosti nasrtaja, što je odurno i bezostatno za osudu – ne doduše kaznenu. Dok god ne stižu vijesti, a ne stižu, da je došlo do fizičkog nasilja. I dok god ni taj aspekt nije seksistički ni rodno diskriminatorno pobuđen. A nije, dok god je osnova nasrtaja neka druga, tj. ista ona koja je Mamića na istom otoku par dana prije bacila u more. I dok god je izvjesno, kao što je, da bi se i u Supetru Mamić na mjestu Kostelić proveo isto kao ona – ili gore, kao u Bolu. Ali OVO: u svemu čoporativnom što je gadno i za osudu postojala je jedna jedina divna, fenomenalna stvar: to je upravo to dodavanje u smjesu kiničkog puši-kurac bivšoj "snježnoj kraljici" (gone wrong, turned cinički zlotvor). I koje ostaje kiničko situacijskoj čoporativnosti unatoč dok god na svojoj strani establišment te društvenu i političku toljagu nemaju uz sebe oni, već ona, ma da je i tisuću puta žena i među njih 50.