pero u šaci

Naizgled nepovezan slijed zbivanja u ovoj zemlji natjerao me da se sjetim jednoga od velikih romana 20. stoljeća, Brochovih Mjesečara. Kako se taj roman dosjetio gledati ljudsku stvarnost? Znao sam o tome već reći par osnovnih riječi (ovdje): Likovi u njemu nisu neponovljivi pojedinci, jedinstveni u svemiru, nego primjerci tipa. Bitno na Eschu je ono što ga spaja s bezbroj drugih eschova u svjetskoj povijesti: to da je on, pojednostavljeno rečeno, Fanatični Nihilist (Broch ih minuciozno analizira; kao jednog od eschova navodi recimo Luthera). Pasenow je Čovjek U Uniformi (među milijunima pasenowa u uniformama), Huguenau je Beskrupulozni Cinik (jedan od mnogih huguenaua) itd. Oni su psihološki nasljednici višestoljetne povijesti tipa ličnosti kojem pripadaju, pošto ljudska psihodinamika nije beskrajna ni proizvoljna, nego izrasta iz ograničenog broja temeljnih situacija i mogućnosti reakcija koje nas definiraju.

Prije nekoliko dana me Bruno Šimleša asocirao na Bercka iz Kunderine Polaganosti – pri čemu je Berck tu, ne treba ni reći (Kundera je taj zanat kod Brocha pekao), lik kao tip; model egzistencijalne mogućnosti. Šimleša kao jedan od berckova.

Ali tek su me neka zbivanja koja su uslijedila dovela do osvještenja u memoriji te asocijacije na Brocha.

U međuvremenu se tako pročulo kako je novi ministar znanosti Pavo Barišić visoki akademski odličnik, zaogrnut mnogim dostojanstvima i zvanjima. Osim što ministar, odnosno pomoćnik ministra, u biografiji ili jest ili je bio: ravnatelj Instituta za filozofiju, pročelnik Odsjeka za filozofiju, predsjednik Upravnoga vijeća Agencije za znanost i visoko obrazovanje, predavač brojnih kolegija na brojnim sveučilištima, čak rekorder po tome, voditelj međunarodnih projekata i skupova institucionalne suradnje, voditelj Operativnoga stožera Bolonjskoga procesa, predsjednik Savjeta Sveučilišta, Predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva, predsjednik Kluba hrvatskih humboldtovaca, predsjednik Hrvatske Paneuropske unije, glavni tajnik Međunarodne Paneuropske unije, član Predsjedništva i utemeljitelj Kluba znanstvenika UBH Prsten, dobitnik nagrade za znanstvenu izvrsnost u Institutu za filozofiju 2015. godine, član uredništava i savjeta domaćih i inozemnih stručnih časopisa, te glavni i odgovorni urednik biblioteke Filozofska istraživanja, kao i časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica.

Što se još pročulo? Da je Barišić dio umreženog akademskog ganga okupljenog oko spomenute Paneuropske unije, skupa s Borasom, Čovićem, Ježićem, Previšićem, Žic Fuchs – i svi su oni visoki distingviranici matičnog Filozofskog fakulteta, dekani i prodekani i pročelnici, prometnuti u visoke distingviranike Sveučilišta, rektore i prorektore i predsjednike savjeta i odbora, promovirani i u visoku politiku, kao sve sami hadezeovski ministri znanosti, ili čak infiltrirani u Europsku komisiju (big baba Žic Fuchs), naravno i predsjednici raznih kulturnih ustanova, kao Hrvatsko filozofsko društvo, čelnici svih mogućih i nemogućih odbora, vijeća, uredništava i lobističkih krugova, putem čega sami sebi i jedni drugima međusobno štampaju veleučene rasprave i radove, dodjeljuju sredstva i nagrade, izabiru u zvanja, postavljaju na položaje i štite se od eventualnih istraga (bijedništvo traje i traje).


Poseban biber dodaje u tu kašu razdanjenje kako su ovi glavonje na pozicije u tim silnim unijama, odborima ili odsjecima kojima vedre i oblače oktroirali i vlastito krvno potomstvo, kao i u figuriranja s nekakvim nagradama za izvrsnost, efektivno stvarajući od sustava javne znanosti nasljednu, dinastijsku prćiju i bukvalno cosa nostru.

Što se onda još pročulo? Takva mafijaška posla ne mogu ne ostaviti iza sebe tragove smrada, pa je ekipa povremeno i hvatana na djelu, prijavljivana itd., o čemu smo mogli i iscrpno slušati posljednjih dana, s naglaskom na Barišićeve afere. No, tu se ispostavlja da prijave nisu toliko u ime neke principijelnosti i poštenja, koliko plod frakcijskih ratova, sukoba rivalskih, konkurentskih klijentelističkih kamarila s ovom dominantnom, gdje su još u igri sesardićevski klan s Instituta za filozofiju i Hrvatskih studija, te treći, liberalnije svjetonazorske provenijencije, okupljen oko bivše garniture iz MZOS-a i nečega nazvanog Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja, odnosno Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju pri Agenciji za znanost i visoko obrazovanje. I svi imaju putra na glavi koliko hoćeš, pa po potrebi i prema zahtjevu trenutka cinkaju jedni druge pa se opet povlače i šute.

Defakto čitav sustav proždrt tim karcinomom. A čovjek bi mislio, to sve elitni znanstvenici, mahom i filozofi, pa neka mudrost... Kad ono, delinkventi, vucibatine, protuhe, naprosto banda.

Ali kakve veze sve skupa ima s onom uvodnom pričom o Brochu i njegovoj optici tipologija? Trebat će se samo sjetiti klasičnog Krleže i uvodnog solilokvija iz Na rubu pameti (iz 1938.): Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ''kulturne (cilindraške) ustanove'', razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjeg bila je na svome mjestu, i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sâm taj fakat što se naši pravopisi, takoreći, sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova njegovih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.