pero u šaci

Kad smo već kod Alke, zadnji pasus nekog jučerašnjeg članka u nekim novinama je prilično zabavan – na sintagmatskom planu.

Mislim da luđu sintagmu u životu nisam pročitao. Čak nadmašuje i onu o Crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta – i to za cijelo jedno križarsko koplje.

Stavimo za početak na stranu, jer nešto drugo je tema, bruku tako drastičnog zakazanja lektorsko-korektorskog tima jednog tako velikog i mainstream medija, koji članak pušta u promet s dva ''a'' manjka i jednim ''je'' viška (samo u tom pasusu), tjerajući čitatelja da sam odradi njihov posao.

Da stavimo sad na stranu i irealni karakter mističnog entiteta koji se odaziva na ime GOSPA SINJSKA, kao i medicinsku problematičnost vjerovanja u odrasloj dobi u 21. stoljeću u čuda i ČUDOTVORNOST – saznajemo da ovdje imamo posla ipak ne s Čudotvornom Gospom Sinjskom izravno i osobno, već sa SLIKOM Čudotvorne Gospe Sinjske. Kako je izvjesno da se ne radi o umjetničkom interesu za slikarstvo, posrijedi može biti jedino fenomenologija ikone: slika nije tu da je se sagledava, u likovnim kvalitetima, nego da prenese autoreferentnu informaciju, o sebi kao ''svetoj slici'' (sva recepcija se dogodi u jednoj sekundi: aha, to je Gospa) – kao utičnici za spajanje na sveti element, i naravno vanjski element, kako bi ga se posredno unijelo u sebe; hijerofanijski dualizam koji nije baš oličenje prisebnosti i dodira sa stvarnošću.

Ali, kažem, pustimo sad i to – do te točke se radi o nečemu o čemu možemo razglabati bilo kojeg dana. Ludost same ove naše aktualne sintagme na promatranju počinje s pojmom KRUNJENJA Slike Čudotvorne Gospe Sinjske. Kako se, zaboga, kruni jednu sliku? Ta krune se na glavama nose, ne na slikama. Razumio bih da lik na djelu nosi krunu, kao potez samog umjetnika i dio djela, ali kako se na već gotovu sliku natakari kruna, kao vanjski element? Gugl sve zna: doista se takvo što zbilo – nakon slavne pobjede nad Turcima, ''obranivši kršćanstvo'', jedan među najvažnijim stupovima društva (tadašnji splitski nadbiskup) dao je Slici Gospe, kao zavjetni joj dar, napraviti zlatnu krunu, s viticama i anđelima i svime što ide, i onda još okolo 15 kila srebra plus biserje i razne druge đinđuve, tako da se sve od tada sadržaj slike, tj. Gospa, bukvalno jedva i vidi, samo u predjelu glave. Bizarna, apsurdna manifestacija ne samo pokondirenosti i kiča, nego i ozbiljne pomaknutosti.

Ali nismo ni blizu kraja. Zbilo se to prije točno 300 godina, a kako nije važna samo Slika i nije važna samo Kruna Slike, nego je i sam čin Krunjenja nešto prevažno i za vječno pamtiti, odmah u okviru sintagme saznajemo i da to radi čega je u izvidnicu u istoimenu Crkvu dopremljena Precjednica nije Krunjenje u realnom vremenu nego GODIŠNJICA Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske. Odnosno, da će se dogoditi OBILJEŽAVANJE Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

Kao da bi to nekako bilo malo i siromašno, međutim. Jel'da da bi bilo malo i siromašno? E, pa zato se ipak ne radi o pukom Obilježavanju, već o PROSLAVI Obilježavanja Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

Kako se to proslavi Obilježavanje i koja je točno razlika između Obilježavanja samog, pojedinačnog, i onog koje prati Proslava Obilježavanja, ostavit ćemo službi za protokol, a mi još možemo primijetiti da se po svemu sudeći neće raditi o samo jednoj Proslavi Obilježavanja, nego će to što je Precjednica došla izviditi biti SREDIŠNJA Proslava Obilježavanja Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

Ponovimo sve skupa još jednom, u punom sjaju i kompletno kapitalom (jer samo kapitala tu dostaje): SREDIŠNJA PROSLAVA OBILJEŽAVANJA GODIŠNJICE KRUNJENJA SLIKE ČUDOTVORNE GOSPE SINJSKE. Mašala.

Tko će sve od stupova društva svojim prisustvom uveličati ostale, periferne proslave Obilježavanja Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske nije navedeno – bit će da potpisnik članka nije našao način da još i to ubaci u sintagmu.