pero u šaci

Ljudi su se podijelili na one koji bezrezervno osuđuju ponašanje policajca smatrajući da je postupio krajnje neprimjereno, uporabivši sasvim nepotrebnu silu, kako po težini prekršaja nad kojim je intervenirao ('Prešla je na crveno! Nije ubila čovjeka!'), tako u slučaju životne dobi prekršiteljice. Nazivaju je 'staricom' ili, bez obzira na notu simpatije, sasvim nepristojno: 'bakom'.

U ovoj rečenici očigledno nešto fali (i onda još nešto), sintaktički, no nećemo sad šiljiti oko toga, shvatili smo poruku. (Šiljit ćemo oko nje.) Radi se o rečenici iz članka koji je povodom aktualne ''općehrvatske rasprave'' povodom obračuna jednog žandara i jedne... kako bismo rekli, a da nas netko ne prozove zbog nečega... jedne, dakle, gospođe u izvjesnim godinama, napisala Julijana Adamović, a kojim nas sve poziva da se okanemo crno-bijelih pogleda na ljude, događaje i svijet. Nema dva zeca – tri zeca. Ili jesi ili nisi, a ako nisi – isti si. Ili, vrlo vjerojatno, još i gori. Bez obzira jeste li u tom okršaju stali na stranu policajca ili 'građanke u prekršaju', pogriješili ste.



Julijana dobrano kenjka, u svojoj vječnoj pozi dijalektičke izmiriteljice ekstrema, jer gdje bi istina bila nego u sredini, dabome (ali ipak omiljena joj meta: tzv. ''urbani fašisti''). Poza koja joj i ovdje refleksno ostaje u špranci članka, jer joj je to kolumnistički tik, no se do kraja, nakon što je po navici dobro izgrdila svrstavanje u tabore, otvoreno i posve nedijalektički svrstava u jedan od tabora.

Reći da su eto krivi i jedno i drugo i kako ćemo pogriješiti stanemo li na stranu bilo koga je ovdje mistifikacijska, mudroserska riječ, čak i ako tehnički istinita, jer da, pogriješili su oboje, samo uz tu razliku da je njena greška promil siledžijskog idiotizma njegove greške.



No, ne staje ni na tome nego – sve vičući ''nikad i ništa nije crno-bijelo'' – zaključuje da je stoga crno-bijelo ipak kriva samo gospođa u izvjesnim godinama, pandur nije. Pogledajmo činjenice. Žena je prekršila zakon. Policajac je, unatoč očiglednoj nelagodi i neodlučnosti odradio svoj posao bez da je ikoga ozlijedio. Da, možda nije bio najnježniji s njom, ali božemoj, što bismo mi htjeli, treba nam shvatiti i prihvatiti da policajac baš i nije doktor komunikacijskih znanosti i/ili psihologije. Njegov ministar i ministarstvo priljepili su mu kameru, ali mu nisu pružili izobrazbu na bazi običnih i jednostavnih seminara tipa: Što kad me iznenadi ratoborna 'starica', a meni upaljena kamera na bluzi?

Amnestiran je, znači, jer nije ni za očekivati da ne bude mamlaz, s obzirom na manjkavu naobrazbu, a možda i obuku? To je Julijanin argument za sumirati ovu situaciju?

Zapitajte se, bi li imali više razumijevanja da je za odbjeglom prijestupnicom povikao: Stanite gospođo, imam osobnih problema! Kredit mi je pojeo malu plaću, kupio sam djeci knjige na 12 rata. Stanite, pobogu, gospođo, pa zar ne vidite da mi je kamera upaljena – ako vas ne zaustavim, odrezat će mi suspenziju i 20 posto s plaće jer nisam napravio svoj posao. Nitko me nije spremio za ovo, samo su mi dali kameru. Stanite, pobogu, ismijavat će me da nisam u stanju zaustaviti ženu koja je upola lakša od mene, koju mi je neugodno ščepati za rukav i zaustaviti.

Haj da rekapituliram jesam li dobro shvatio? Opravdava ga, dakle, instinkt zaštite digniteta cijenjenih muških genitalija? Ako mu baba prođe lišo, ispast će šonjo, bezmudac, a sve pred kamerom, rugat će mu se ljudi. Treba nam uvažiti da je njega bilo sramota ispasti papak i kastriran u muškosti ako ne prebije 'staricu' – to je Julijanin vrhovni argument?

Ha, što ja to rekoh? Prebije? Julijanu barem bi mogla zateći takva riječ. Njen je termin ''ščepavanje za rukav''. Prezentira kritiku policajčevog postupka, danu od strane nasuprotnog tabora, kao da se radi o kritici same namjere da je zaustavi i legitimira, a ne onoga oko čega je stvarno prijepor: kritici konkretnog načina na koji se s njom ophodio pri njenoj grešci nekooperativnosti.

Julijana se tu uosjećuje u pajkanovu poziciju: Ako se dogodi slučaj 'A', postupam na način 'B'. Ako je to nemoguće, primjenjujem postupak 'C' . Ako prekršim pravila, slijedi mi sankcija. I otkaz. A otkaz baš nije mala stvar, priznat ćemo. Argumentacija koja utvrđuje legitimitet toga da policajac postupi prema propisanoj proceduri (i ne dobije otkaz) valjda polemizira protiv stava koji bi preporučivao drugačije? Lijepo se uosjećivati, ali ne bi trebalo pritom mutikašiti, miješati babe i žabe. Sporno ovdje nije to da on postupi prema proceduri svoga posla, da je krene zaustaviti i legitimirati, sporna je definicija postupka C. To što je službeno priopćenje utvrdilo kako grmalj nije prekršio nijedan akt, ne znači da je to i stvarno točno – štoviše, u to neće povjerovati nitko s razinom lakovjernosti manjom od sitne djece koja vjeruju u Djeda Mraza. Na snimci sve vrišti od toga da je nekakav akt morao biti prekršen, da nije moguće kako bi takvo što bilo normalna i predviđena procedura. (Neću sad citirati članke iz ovog i onog akta, ali možemo igrati tu igru po potrebi.)


Išla ''ratoborna 'starica''' ulicom, vidla policajca ni krivog ni dužnog i na to odmah iskezila očnjake: e, taman mi nalijeće, idem ovoga malo izbubetat.

Dođite sebi, poštovane svađalice i pravednici. Niste skočili u oči policajcu zato što je priveo ženu koja krši zakon i pravila civiliziranog ponašanja. Pa da, nismo. Dobro jutro, Julijana. Tema NIJE je li okej da radi svoj posao i da bi bio kriv zbog toga što je uopće krenuo za njom. Skočili smo jer ju je mamlaz malne prebio zato što nije surađivala pri privođenju: savijao joj vrat pokretom trpanja u maricu, pritiskao je na pod usred decembra, zavrtao joj ruku (a ne tek ''ščepao za rukav'')... A ti nisi intelektualno poštena kad se praviš da ti to nije jasno.