pero u šaci

1

Na post me inspirirao članak koji sam neki dan kliknuo, o stanovitoj Ani Cherri. Klik po klik, nije dugo trebalo da stignem i do jednog drugog, o stanovitoj Alessandri Ambrosio. Na Indexu imaju tu rubriku ''hot'', gdje nas počaste atraktivnim golišavim ženskama, pa nas onda ispod članaka neki od onih koje pobude atraktivne golišave ženske počaste svojim komentarima.


Komentiranje kao da ima svoj obrazac: to je nekakvo natjecanje u tome tko će dati, u nastojanju da se prikažu duhovitima te frajerima, maštovitiju i zabavniju poredbu o pobuđenosti koju im je dotičnica izazvala: kao što bi bilo ono što bi joj radili. Važna je riječ kao, tj. k'o. Ovaj bi je razvalio ko votka maloljetnicu, onaj zamišlja kako se cura udara ko pečat u općini, treći bi navalio ko mutavi na telefon, četvrti je smislio da bi uletio u nju ko budala u kredit...


2

Dobra poljska književnost, bilo suvremena bilo starija, nije mi puno pomogla i nije me mnogo naučila – i to zato što se nikad nije odvažila sagledati pojedinačnog čovjeka.
Individua, ako se pojavila na njenim stranama, onda je to bilo samo bojažljivo, slabo, neistinski, nikad do kraja dorečeno. Poljska književnost je tipično zavodnička književnost, želi opčiniti jedinku, podvrgnuti je masi, namamiti je na patriotizam, građanstvo, vjeru, služenje... To je književnost pedagoška, znači, koja ne budi povjerenje.
Ali loša poljska književnost bila je za mene i zanimljiva i poučna. Proučavajući užasne novelete raznoraznih tetaka po nedjeljnim brojevima Kuriera Warszawskog, ili romane Germana, Mniszkówne, Zarzycke, Mostowicza, otkrivao sam stvarnost... jer ti romani razotkrivaju, oni su izdajnički. Njihova slabašna fikcija svaki čas puca, a kroz pukotine se može baciti pogled na svekolike prljavštine tih književničkih, umazanih duša.
Povijest književnosti... Svakako, ali zašto povijest samo dobre književnosti? Loša umjetnost može biti karakterističnija za narod. Povijest poljske grafomanije više nam može reći o nama nego povijest Mickiewiczâ i Prusâ.
(Gombrowicz, Dnevnik, 1954.)

Da? Što li je on to mogao naučiti iz loše pisanije?


3

U zadnje vrijeme po našim medijima i portalima, a povodom belaja u Parizu i potjerom za njegovim glavnim organizatorom, vlada neprestajanje s frazom ''arhitekt masakra'' (koliko smo je samo puta čuli od 16-og do danas? je li uopće upotrebljena ikoja druga?) – koje pomalo prelazi u masakr riječi ''arhitekt''. Na diplomama će biti dopisivano tako da titula glasi diplomirani inženjer arhitekture zla. To mi je isto bilo inspiracija za post, paralelno s Anom i Alessandrom.


4

Flashback:

Admiral
Uvijek smion.
Kune jedino sa ''sto mu topovskih okana!''
Ahil
Dodavati ''lakonogi''; ostavlja dojam da smo čitali Homera.
(...)
Arhimed
Reći u njegovo ime: ''Eureka.''
''Dajte mi oslonac i pomaknut ću svijet.''
Postoji još i ''Arhimedov vijak''.
Više od toga nismo dužni znati.
Arhitekti
Sami imbecili. Uvijek zaborave na stubište u kući.
Arhitektura
Postoje samo četiri stila u arhitekturi.
Dakako da se ne računaju egipatski, kiklopski, asirski, indijski, kineski, gotički, romanički, itd.
(...)
Diogen
''Tražim čovjeka''.
''Makni mi se sa sunca''.
Diploma
Oznaka učenosti.
Ne dokazuje ništa.
(...)
Frizer, frizura
Ne dolikuje muškarcu.
Fuga
Ne zna se u čemu se ona sastoji, ali treba tvrditi da je jako zahtjevna – i vrlo dosadna.

Tu je riječ o fenomenu ''buržujstva'' – u flaubertovskom smislu riječi, dakle ''buržuj'' ne kao ekonomska i statusna kategorija (suvremeni žargon za imućnu osobu), nego kao kulturna i moralna kategorija (svatko tko je ''filistar'', ''malograđanin'', tko govori točno onako kako govore svi oko njega). Djelo na kojem radim moglo bi nositi podnaslov Enciklopedija ljudske gluposti... U nastojanju da pokaže kako se ljudska ''glupost'' ne sastoji presudno – kako se to obično misli – u manjku IQ-a, znanja ili upućenosti, već samo u jednome: u pomanjkanju vlastitog glasa, Flaubert sastavlja svoj čuveni Rječnik uvriježenih mnijenja, u kojem kompilira klišeje što ih tipični ondašnji Francuz – ''Egzemplarni Mediokritet'' – izgovara u naporu da se predstavi buržujem na nivou. Subverzivnost Le Dictionnaire des idées reçues (neki alternativni prijevodi koji su kolali kod nas: Rječnik usvojenih mišljenja, Rječnik primljenih ideja, Rječnik buržujskih klišeja, Rječnik općih mjesta, Rječnik otrcanih misli, Građanski frazarij, Katalog dogmi mediokritetskog svjetonazora, Smočnica gotovih misli za svaku priliku, Blesarij...) sadržana je u implikaciji da ''glupost'' među ljudima uopće nije anomalija – oličena u ispodprosječnom IQ-u, po Gaussu nužno manjinskoj osobini – nego pravilo – oličeno u masovnoj rasprostranjenosti ''filistarstva''.

Siromaštvo osobnog leksika, lijenost ili zakržljalost duha koja pribjegava rutiniranim formulacijama... Velika je napast govoriti kao drugi. Postoje naslijeđene jezične navike koje nam uvijek jamče da ćemo zahvaljujući njima govoriti autoritativno, inteligentno, mondeno, primjereno zahvalno ili duboko ganuto. Kad je došla u određene godine, Albertine je također odlučila govoriti kao netko drugi, kao mlada buržujka. Počinje se služiti nizom izraza uobičajenih među takvim ženama, koje je pokupila od svoje tetke, Madame Bontemps, isto tako ropski, veli Proust, kao što se mladi češljugar nauči ponašati poput odraslog češljugara oponašajući ponašanje svojih roditelja. Stječe naviku ponavljati sve što joj se kaže, da bi pokazala da je zainteresirana i da nastoji sama doći do svog mišljenja. Ako joj kažete da je djelo nekog slikara dobro, ili da mu je kuća lijepa, ona će vam odgovoriti: ''Da, dobra mu je slika, zar ne?'' Ili: ''Da, lijepa mu je kuća, zar ne?'' Nadalje, kad se upozna s nekim neobičnim čovjekom, reći će: ''Smiješan svat'', kad joj predložite da odigrate partiju karata, reći će vam: ''Nemam ja novaca za bacanje'', a kad joj prijateljica nešto zamjeri, uskliknut će: ''Ma ti si zbilja nemoguća!'' Sve joj te izričaje diktira ono što Proust naziva ''buržoaskom tradicijom koja je stara gotovo kao i sam Magnificat'', tradicijom koja propisuje govorni kôd što ga pristojna građanska djevojka mora naučiti, ''baš kao što je naučila moliti i pokloniti se''. Ovo piše Alain de Botton u knjizi u kojoj nam prenosi što nas sve Proustova književna ostavština može naučiti o životu, npr. kako pokušaj da netko govori kao arhetipska mlada pariška građanka (''Nemam ja novaca za bacanje'', ''Ti si zbilja nemoguća''), a zapravo je osebujna djevojka po imenu Albertine, znači ujednačavanje svog identiteta da bi mogao stati u određeni društveni pretinac. Mi moramo, kao što Proust tvrdi, stvarati sami svoj jezik zato što u nama ima nekih aspekata kojih nema u klišejima, što opet zahtijeva od nas da odbacimo etikete kako bismo što točnije prenijeli posebnu boju svojih misli.


5

Kako se crta sunce? Frtalj žutog smajlija, u kutu papira, sa zrakama.

Kako se crta pticu? Horizontalna trojka, rastegnuta.


Sve su nas to naučili još u vrtiću. Šablona: zato da ne bi morao sam se dosjetiti kako i što. I da bi se mogao u njoj sakriti od mogućnosti u kojoj si, onako malo, na svoju ruku. Jer zna se da ti nikad nisi znao crtati. Sa šablonom nema rizika da ćeš biti uhvaćen u tome.

A onda ćeš, kad narasteš, uvijek točno znati kroz kakvu formu (izražavanja, ponašanja) se očitovati; kakvu maniru aplicirati za svaku pojedinu situaciju (recimo, kad si na odmoru i imaš fotoaparat).



6

Oni koji prate blog-senzaciju Igrissa, znat će da sam i ja jedan od fasciniranih, koji prate i cijene Njegov predani društveni rad, ili Mu čak tu i tamo daju ruke. Tako sam Mu nekom prilikom, prepoznavši ga kao ambicioznog i samoprijegornog blogera, dostojnog ohrabrenja i podrške, odlučio drugarski asistirati, u obliku odavanja povlaštene informacije o akuzativu zamjenice ''svi'' – koji mu se inače miješao s genitivom – slično kao što mu se ''bih'' zna pobrkati s ''bi'' ili mediokritetska ograničenost s tobožnjom provokativnošću bez dlake na jeziku – zato da bi se lišio i te svoje manice ili tri, te još više napredovao, u ime didaktičkih nagnuća koja ga krase, kao prometejski docent masa uspavanih feminističkom propagandom te guru iskompleksiranih dječaka. Stvar je u tome što grube greške pismenosti loše odzvone kad ih čujemo kod nekoga s tako naglašeno znanstvenim i prosvjetiteljskim nastupom, a nema smisla da plemenita misija kojoj se sav dao bude zakrivena takvom sitnicom kao što su grube greške pismenosti. U hrvatskom jeziku – povjerih Mu tajnu – ne ide ''obezvrijeđenu za svih'', nego ''obezvrijeđenu za sve''. Ne kažem da bih te gnjavio, nego zato što propovijedaš rad na sebi, realno samosagledavanje i ulaganje napora u promjenu, pa – rekoh – sigurno ćeš cijeniti moje konstruktivno skretanje pozornosti na ono što trebaš doraditi da bi bio još bolji i kvalitetniji.¹

Nedugo potom Igriss me banirao, kao ''trolla'', ali ja znam da blagodareći blogokolega nije mislio ništa loše. Nije imao izbora, morao je. To je On samo zato što mu se učinilo kako je čuo nekakvu valjda ironiju ili štatigajaznam u mom tonu, a zna se da kad dođe do ''seduction community'' naučavanja, ironijska ili bilo kakva druga kritička distanca spram izguruiranog sadržaja automatski = trolanje. Jer tko bi osim zadnjeg trola uopće i mogao smatrati da to što On radi nije jako dobro? (A ti znači ne misliš da je Igriss fantastičan bloger? – postoji ime za to: ti si trol! Samo je pitanje koji točno po tipu s liste.) Sve ima svoje mjesto i vrijeme (dobra uzrečica, jelda?); pošto je jasna stvar da je ironija na predmetnom mjestu bila totalno neprimjerena i promašena, nema mi nego skrušeno priznati kako mi je izgon dodijeljen opravdano. Mea culpa, samo sam dobio što sam zaslužio. Sagriješio sam i od tad se kajem. Moljenje oproštaja – samo mi je to preostalo. Nemoj me zauvijek prekrižiti, nemoj me ostaviti otpisanim, o Igrišše! Bit ću dobar, neću nikad više.


7

Ali opa, što je ovo? Igriss na konopcima!
Taman kad pomisliš da je glupost dosegla svoje dno i da teško može postojati išta gore od nekakve fanatične sljedbe coelhovaca, otkriješ cijeli novi svijet. Tako sam ja negdje početkom ovog ljeta saznala za Pick Up Artiste i nakon što sam obnevidjela od smijeha, zaintrigiralo me tko, kako i zašto točno ozbiljno shvaća taj trash.

Bilo je to jednog prohujalog rujna, kad mrtvo lišće zažutilo je dvor i grad. (Jeste skužili kako sam literarno nastrojen?) Igriss i pjetlićki kružok taman su brejnstormirali (manje-više citiram u nastavku) kako maksimalizirati vlastiti potencijal privlačnosti kokama. To je jedno obilje besplatnih informacija koje su vrlo korisne, jer uspješno testirane u stvarnom svijetu sa stvarnim kokošima, pošto ni pijetlovi ni kokoši (citiram i dalje) nisu unikatne male pahuljice, nego kod oba spola postoje jasno uočljivi obrasci ponašanja. I jednako su korisne bilo da se radi o tome kako naći kokicu za jednokratno kljucanje ili kako dugoročno biti napetim svojoj kvočki.

Ali eno se u taj kokošinjac zaletilo strano tijelo, naime inteligentno biće, pa poletilo perje na sve strane! Pa si i ja nešto bio pomislio: da uletim? (Znate taj vic?) Da budem vitez i kavalir, da dam ruke dami u pičvajzu? To su valjda ti neki atavizmi u meni... od malena učen da automatski moram biti galantan prema djevojčicama, da su uvijek one žrtve i uvijek one u pravu. Ali tek kasnije sam shvatio koliko griješim! Zašto mi nije na vrijeme svanulo: ta zar nije baš Igriss držao slovo o tome kako je viteštvo/kavalirstvo danas već prevaziđeno. Pogotovo što nije ni bilo potrebe da Ga još i ja lemam: ionako Ga ženska i sama razbila k'o pičku. (Znate taj vic, right?) Pritisla Ga u ćošak – samo ne onako kako bi Mu godilo u skladu s Naukom, nego tako da se odmah našao u knock-downu. Ne, evo, i opet sam zakazao, kuku meni – da sam poštovao svoga gurua i ozbiljno ga shvaćao u onome što propovijeda, postupio bih prema postulatima Igre i ne bih damici priskakao u pomoć tim pogubnim uvjetnim refleksom ''bijelog viteza'', ma koliko bila dama u pičvajzu! Baš naprotiv, da sam pravi, kao vitez i kavalir ponio bih se spram Pičvajziranog... Nema mi druge nego još jednom dati sebi drugarsku samokritiku. I opet sam Ga iznevjerio, iako sam obećao da neću više. Koliko puta ću dobiti šansu za nikad više? Je li kasno da barem sada kažem koju riječ podrške za Njega?


8

Pišem ovaj post, smračuje se i upalio sam lampu na svom stolu, udišem hladni zrak koji dopire kroz odškrinuti prozor (čitav dan je padalo). Uključio sam youtube da mi pravi društvo. Svira pjesma. Svira druga, svira treća i opa... evo Drugi Način i njihova stara dobra stvar. Lile su kiše na žuti list i stari grad.



Slušam. Muzika je za deset, riječi još bolje.
Znam, dug put me čeka
životu dok pronađem sklad,
a bio sam tako blizu cilja…
…svrativši nedavno na stari graaad.

Osim ''dugog puta'' i ''sklada'', u pjesmi je još spomenuto i ''šaputanje'', ''odsjaj bjeline'', ''pustinja stara'', ''stakleni krovovi grada'', ''na pločniku mrtva priroda'', ''oronuli zidovi katedrale''; a bilo je riječi i o ''obasjanosti sjajem svijeća'' i kako je prodrla ''igra svjetla, vizija'' i... ''zaboravio sam Bacha u onaj tren kad u oku njenom vidjeh sjen, suze trag, pogled blag'', i ''svijet od svijeća, ruke od papira''. Ali onda je naglo nastupio ''bijeli dan i dodir grub'', došli su ''oblaci, nebo i duuugi put''... i tu je pjesmi bio kraj.

Ah, poezijo, tko će ti staviti soli na rep.


9

Izraženo obilježje Gombrowiczevog pisanja: koristi puno gotovih klišeja. Sve vrvi od uvriježenih fraza, idioma, uzrečica, krilatica, epiteta, modizama, konfekcijskih situacija, karakterizacija, postupaka, obrazaca... Kapetan Clarke (iz novele Pobuna na briku Banbury) je ''suhi morski vuk s obrazima crvenim od vjetra'' koji se prešetava po komandnom mostu, puši lulu, diže vlažni prst u zrak, primjenjuje sva uvriježena ponašanja pravog kapetana broda, točno po receptu kao kapetani iz svih pustolovnih romana i filmova. Mornar Thompson je pak pravi mornar: visok, plećat klipan, preplanula lica, dlakavih prsa, s minđušama u ušima i s malim čuperkom nad čelom – suviše malim u usporedbi s čitavim likom. Pavel (iz novele Djevičanstvo, nešto smo o njoj već pričali) je ''vrlo pristao mladić'', ali kojem ni duh ''nije ni po čem zaostajao za fizičkom ljepotom''. I tako dalje.

Gombrowiczevi su pridjevi – podučit će nas naš überpolonist Zdravko Malić – odreda banalni, svakidašnji, upotrebom posvećeni i frazerski. Neću ovdje navoditi primjere, jer kao primjer može poslužiti svaki citirani odlomak Gombrowiczeva teksta. ''Veličanstveni buket ruža'', diskretna počast''... atribucije su koje su u najvećem stupnju karakteristične za tekst Uspomena iz puberteta. Gombrowicz njeguje banalan pridjev zato što je banalnost stilistički princip njegova teksta.


10

Ako je netko zagrijani stilist, onda je to – On, čudo s bloga, Igriss.

Evo odmah prilažem jedno mjesto – možda se koliko-toliko iskupim – gdje se pokazao u za Njega karakterističnom najboljem mogućem svjetlu. Razgovor sa ženom, veli, ne bi trebao biti poslovni intervju u kojemu ona upisuje tvoje podatke u obrazac, već uzbudljiva vožnja kroz kanjone emocija.

Wow. To je stilist, a ne ti! Zar nije fascinantan način na koji je umjetnik u prvom dijelu rečenice govorio relativno običnim, standardnim jezikom, a onda naglo osjetio volju božju da se isfolira, probola ga strijela inspiracije i mi smo počašćeni bravurom kao što je ''uzbudljiva vožnja kroz kanjone emocija''!

Ja sam uzbuđen.

Idemo još koje visoko mjesto. U doba kada je razvod tako lagan i sporazuman (obožavam tu riječ), ući u brak je poput prolaska kroz vrata pakla, kao da vidiš demone rasplesane u lokvama krvi kako ti se cere i svejedno odagnaš neugodu i uđeš unutra.

A, šta kažete? Prvo, tu su vrata pakla! (Ali to još nije sve.) Zatim su tu rasplesani demoni! (Ali ni to još nije sve.) Ti su rasplesani demoni, k tome, rasplesani u lokvama krvi! (Ali niti to nije sve.) Rasplesani demoni u lokvama krvi – koji se cere! Ne, ja nisam samo uzbuđen, ja sam oduševljen, ja sam očaran, ja sam opčinjen. Kakva scena, kakav prizor. Ne, to nije moglo biti prepisano iz nijednog petparačkog hororca. O, Igrišše, majstore literatu, profesore, umjetniče, ja znam da samo Ti to možeš tako životno, nadahnuto i slikovito!

Ali najbolje sam (kako i spada po svim konvencijama) ostavio za kraj. Obratimo pažnju: kao rasplesani cereći demoni u lokvama krvi.

Velika riječ: kao!

Mi smo to tu bili počašćeni, pazite: poredbom!

Jer poznato je: poredba, to je ''stilska figura''. Kad se želi u tekst ubrizgati malo kao stila, elegancije, ''lijepog izražavanja'', nečega poetičnog, recept onda glasi – iznjedriti neku poredbu, ili barem metaforu.



A metaphor is a glorious thing,
A diamond ring, the first day of summer
A metaphor is a breath of fresh air,
A turn-on, an aphrodisiac
Chicks dig, dig, d-i-g, dig, dig metaphors,
Use them wisely, use them well,
And you'll never know the hell of loneliness
A metaphor is a popular place,
A pocket space, a multiplex showing,
A remake whose action is louder than words,
She whispers ''can we be going, going?''
Whose up for a metaphor?
(We're up for a metaphor)
Are you chicks up for a metaphor?
(Yes, we're up for a metaphor)


11

Moja historija naše literature bila bi vrlo tanka i ne bih mučio memoriju ljudi premnogim imenima, rezolutan je A.B. Šimić.

Na primjer, izvjesnim Mihovilom Nikolićem: G. Mihovil Nikolić ima više značenja za našu literarnu historiju nego za našu literaturu. Ne volim pjesnike koji su više na radost našim Drechslerima sadašnjosti i budućnosti nego nama koji hoćemo od pjesnika da je pjesnik.

Zašto pjesnik Mihovil Nikolić nije pjesnik koji je pjesnik? Iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Zato što pjeva –
o proljeću kada cvate cvijeće
o jeseni kad opada žuto lišće
o noći kada trepere zvijezde
o sanjama koje pod zimu ginu
o lastama, i ždralima koji na jug plove u trokutu
o cvjetnoj aleji kojom prolazi djevojka
o crvenim kao jagode usnama
o rumenim kao ruže obrazima
o dubokim kao more ili noć očima
o uzdrhtalim grudima njegove drage
o valceru u dvoje
o čežnjama koje umiru
o pričama i sanjama
o tome kako će se, slobodan, nebu pod oblake vinuti;
ukratko – o svemu o čemu već pjevaju oni koji nemaju o čemu pjevati.

Vrlo je ''pjesnički'' vinuti se nebu pod oblake. Šimić govori o općoj muzi (koja, kao kakva jeftina prostitutka, dijeli svakomu sve što ima)... Sve ove senzacije koje čitam kod g. Mihovila Nikolića čitao sam kod mnogih drugih ''pjesnika''. (...) Vječno rastajanje s nečim s čime se nije nikada ni sastalo. Sve nekakve ''pjesničke'' stvari, ''pjesnički'' motivi, ''pjesničke'' riječi. Ovdje je premalo jaka i riječ konvencionalnost.

Opća se muza jednako rado podaje milovanjima – ili prije, štipanjima – i bardova kalibra Bože Lovrića:

Pjesnik je lovac zgoda
i sukobe traži
da veličanstvenija
budu mu očišćenja.
On izazivlje slom
Da u zvuku ili šari ili riječi
Preobrazi svaku stvar
i oduhovi svaki stvor.
To je volja k tragičnome,
da u neskladu stvori sklad,
Sva poniženja, poruge i smijeh
prljava ljudska djela i najpodliji grijeh
prekalio mu životvorni plam...
Potpisano: (Pjesnik)

Valja, Božo, valja. Treba pjevati kad je srce pjesničko. To je ovako, baš potaman za školsku čitanku. Ah, ah, Pjesnikova riječ, Pjesnikova misija i Pjesnikova duša! – dometnuo bi Gombrowicz (esej Protiv pjesnika). Na deset pjesama, najmanje jedna će biti posvećena veličanju Moći Pjesničke Riječi ili glorificiranju Pjesnikovog poziva.

Također, pjesnici često podliježu grandioznosti – u duši im se gnijezde Slavuji, Život, Bog, Sunce, Pakao, kroz vene im se kreće proljeće i kroz krv im ati jezde, dok oni hvataju nebo i skidaju zvijezde, pa red pejzaža, red domoljublja, red crvenih ruža, red vila, red stradanja ljepotice... Lijepe stvari: zvijezda, mjesec, šuma, noć, cvijet, tišina, ljubav, stari gradovi... U fazama ''crnjaka'' na scenu stupa standardni repertoar dark romantic motiva, da tako kažemo, gavraničnih... sablasne ruševine, stari, napušteni dvorci, mračni ponori, nastrana mučenja, sablasti i grobovi...

Pa zašto me onda gnjavi i muči, pita se još Gombrowicz u svom eseju, taj farmaceutski ekstrakt zvan ''čista poezija'', a naročito kad se pojavljuje u stihovanoj formi? Zašto ne mogu podnijeti taj monotoni pjev, neprekidno uzvišen, zašto me uspavljuju ritam i rima, zašto mi se jezik pjesnika čini najnezanimljiviji od svih mogućih jezika, zašto je ta Ljepota tako malo privlačna i zašto ne znam ništa gore, ništa smješnije no što je način na koji Pjesnici govore o sebi i svojoj poeziji? Zar ne zbog istih razloga zbog kojih ne volimo šećer jesti žlicom? Prestiliziranost. Previše se trude u bivanju Pjesnicima; zamara prekomjernost: prekomjernost poezije, prekomjernost poetskih riječi, prekomjernost metafora, prekomjernost sublimacije, napokon kondenzacije i očišćenosti od svih antipoetskih elemenata, što pjesme na kraju čini sličnima kemijskom proizvodu.

Šimić će pak ovako imenovati: primljena, naučena literatura, izmišljena poezija. Ne odnosi se to samo na neke trećerazredne pevaljke, nego i na neke ''najslavnije sinove naših naroda i narodnosti'': Petar Preradović je u svim hrvatskim historijama literature. Kao prvi, najveći hrvatski pjesnik. Je li Petar Preradović samo mrtvac jedan, sahranjen u te historije? Ili živi svojom umjetnošću i izvan te historije? Ne jednim životom koji je stvorilo poštovanje tradicije. Nego životom koji bi bio život i onda kad se ne bi štovala tradicija; samo život. Da spoznam je li živa ili mrtva umjetnost Petra Preradovića, ja ću da zaboravim na tradiciju. Da ne vjerujem historiji. Niti ikomu tko je do sada pisao o Petru Preradoviću; da se uvjerim jesu li osjećane, jesu li pjesme. I, što je pronašao? Ne imponira mi što je Franjo Marković našao već u Petru Preradoviću Shakespearea. Vjerojatnije je naći u Franji Markoviću Zimmermanna, toga pisca danas nevjerojatne Estetike. Da ima ljudi kojima je ''lijepo ono što se mili'' i koji mjere umjetnost trokutima ili krugovima, istina je kao i da ima ljudi koji se zovu Zimmermann ili Franjo Marković. Da ima ljudi koje estetici nazvaše pjesnicima, primjerom je Petar Preradović. Budimo blagi: i nije ga nešto oborio s nogu. Pustit ću Petru Preradoviću njegove Domišljaje jer ima i odveć onih koji su domišljati. Njegove budnice neka bude umrtvljena srca članova Akademije. Njegove zagonetke neka odgoneta g. Dragutin Prohaska, zagonetka naše ''kulture''. Nas najviše interesira ''srce'' Petra Preradovića. (...)
Ljudskom srcu uviek nešto treba.
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željena cilja se dovreba.
Opet iz njeg sto mu želja klije.
Da nije naših tih filologa, literarnih arheologa ili paleologa, patriota, Petar Preradović ne bi imao za koga da pjeva takve banalne refleksije u sonetima. U rezimeu, nije on kaže, veliki jugoslavenski pjesnik nego velika jugoslavenska predrasuda.


12

Volim NBA košarku, pa katkad bacim oko i na raznorazne tematske kolumne, pamflete ili panegirike, uvode u sezonu i slično... Nijedna me od tih filipika nije tako fascinirala kao ona što ju je pred koju godinu potpisao tzv. Čovjek koji je buljio u ekran, naš tu domaći dečko.

Evo nekih momenata koje je uočio među ekipama sa Zapada:
– Aminu je brz i okretan i razumije obranu jedan na jedan. Njegov problem je što je u napadu koristan kao televizor na kongresu slijepih.
– Rubio se osim toga istakao kao jako dobar obrambeni igrač kojeg brze ruke izvlače čak i kad izgubi korak i nedostajat će Timberwolvesima na otvaranju sezone više nego meni nedostaje KinderLada i onaj Ledov krem sladoled iz osamdesetih koji se prodavao u smeđem omotu.

Točno se vidi da je u razvijanju rečenice došao do točke na kojoj je napisao ''kao'' ili ''više nego meni'' – i onda se lupkao po čelu da smisli nešto. Kao što je Aminu slabo koristan? Više nego što će nedostajati Rubio? Treba nešto, nekako... Neku usporedbu, nije sad toliko bitno koju i kakvu. No, sad će se on već nečemu dovinuti – i voila, tako i bi.

Nije puno drugačije bilo ni na Istoku te sezone:
– Drummond se nije dokazao na koledžu, dijelom zato što nije igrao u ekipi čiji mu stil odgovara, dijelom zato što je nezreo poput banana iz Konzuma
– Ersan Ilyasova je maestro u napadu, lažna četvorka za polizat prste, samo što mu je obrana trula poput vrha Hrvatskih željeznica.
– Luc Richard Mbah a Moute je vrhunski obrambeni igrač, pogotovo jedan na jedan, ali ne može pogoditi guzicu Jennifer Lopez sa više od pola metra udaljenosti.
– Nazr Mohammed je stariji od Isusovog magarca, Vladimir Radmanović je limitiraniji od jednosmjerne ulice, Marquise Teague je neiskusniji od šesnaestogodišnjih Čehinja koje prvi puta dolaze na Jadran dok je Nate Robinson nepouzdaniji od iskaza hrvatskih političara pred sudom.
– Drugi problem je što Melo ne želi igrati četvorku jer ga protivnici lupaju kao što časne sestre lupaju nevine školarke u spanking videima.
– Za vrijeme prijelaznog roka počeli su se razbacivati parama poput kvartovskog zgubidana koji je upravo digao 20 iljada kuna na kladionici pogodivši osam nebuloznih parova i nakon toga odlučio da je vrijeme da počasti sve goste omiljenog kafića.
– Ozljede nekolicine važnih igrača, klupa tanja od Kate Moss...


13

Danilo Kiš bio je osjetljiv na lošu upotrebu priložne riječce kao; bio je gotovo razradio neku vrstu estetskog testa inteligencije za provjeru pisca i njegova dara upravo na tomu kako rabi riječ kao za gradnju usporednih figura i pojmova... To Mirko Kovač o Kiševom aršinu: stepen se banalnosti neke literature meri stepenom banalnosti literarnih asocijacija.

Ali čemu sad Kiš tu i njegova profesionalna strogost i patos osude banalnosti (''a banalnost je nemoralna'')? Je li to primjeren aršin za opskurna web mjesta poput guruirajuće brlje o košarci ili guruirajućeg PUA bloga? Zar je na mjestu pokazivati na književnu nedoraslost nekoga tko doduše piše nešto, ali je to nešto drugo i u startu nije deklarirao pretenzije na Parnas ni uopće ikakve literarne ambicije?

Sad ću izgovoriti apsurdnu rečenicu: ako već nemaju literarnih ambicija, zašto onda i ne pišu lišeno literarnih ambicija (da i ne govorimo o pedagoško-prosvjetiteljskima)?

Za Krausa su najgori ljudi, počevši od trećeg mjesta, bili lopovi, pa kriminalci težeg, krvnog tipa, i napokon žurnalisti, s naglaskom na bečke feljtoniste (s tim što za drugo i treće mjesto nisam siguran, samo nagađam, ali je prvo zato nedvojbeno). Što je zločin, znalo ga se čuti kako govori, spram ''svinjarije koja pjeva pjesme u svim rubrikama''?

Nije problem ako nisi rođen kao najoštrije pero u pernici. Ali zašto onda potezati tešku artiljeriju stilskih figura, u nastojanju da se prikažeš poetičnim, zabavnim ili duhovitim ili koliki ti je (vokabular) pribjegavati jeftinoći? Tek to činit će te glupanom. Postoji čitava gomila ljudi, dodao bi Kiš, koji su mogli postati lekari, inženjeri, činovnici ili vatrogasci, što najčešće i ostaju, a postali su bukvojedi i društveni paraziti.

Što još kaže Kiš? Na književnom polju banalnost iz neznanja rađa (ili, tačnije: umnožava) uniformnost, uništava zdravu ljudsku snagu, umnožava đubrište opštih mesta, povećava potrošnju hartije, ona je, jednom rečju, ekološki problem. Banalnost je neuništiva kao plastična boca!

Ali beremo li ironiju sadržanu u tome da se ova njegova kurzivirana emfaza suprotivo općim mjestima u međuvremenu i sama pretvorila u krilaticu (i s, dakle, dovoljnim brojem ponavljanja u opće mjesto). Nešto taman za Gombrowicza da uvrsti u svoj repertoar, ha?

I za njega je važan motiv đubrišta s tim u vezi. Repertoar situacija iz Ferdydurke, konstatira Malić, maksimalno je neoriginalan, konzekventno se preuzima iz druge ruke, rezultat je oponašanja. Gombrowicz, ponavljam nalazi građu za svoje djelo na književnom smetlištu, u otpadu. Izlizana je i bezvrijedna književna moneta koju on prevrće u svojoj šaci.

Shvatiti smetlište ne toliko kao svoj problem koliko kao svoju građu! – ? – !


14

Kad je bal, nek je maskenbal. (Opet krilatica, ne znam što mi je danas.) Od plastičnih sportskih kolumnista gore su raspjevano smeće jedino obični sportski novinari i... ima li još što ili tko?

''Jedi slobodu, čovječe'', rečeno mu je... Jesti slobodu? Evo, pa recite da nije majstor. Ali, dosta, neću dozvoliti da se od Igrissa radi sprdnja. Unatoč smiješno pjetlićkom motu o blogu na kojem ''politička korektnost odlazi umrijeti'' (inače, često kod Njega, bukvalno preseljenje engleskog idioma, koje u našem jeziku nezgrapno strši, otuda što prepisuje od tzv. Roosha i drugih svojih globalnih uzora) i tobože da se tamo govori društvu nesmiljenu istinu u lice, treba razumjeti da nije On zapravo nikakav anarhistički razbojnik, subverzivac, terorist, ravašol, čaruga, ne vitla se tu barikadama! Makaršta, pa to je jedan sasvim uravnotežen i pristojan momak, čak zlatan. Zlato mamimo. Malo ih je, dapače, s razvijenijim čulom za pretvaranje ''uklapanja'' i ''društveno prihvaćenog ponašanja'' u samoobjašnjavajući aksiom. Pojam ''društvene prihvatljivosti'' Igriss koristi kao argument po sebi, u tome se sastoji njegova veličina. Ako nešto nije šire društveno prihvaćeno, loše je po šanse ''igrača'', jer žene ne vole luzere i otpadnike bez statusa, a ako si neki frajer, jedino što postoji u tebi nisu, jasno, ni kičma ni mozak ni muda, nego samo jaja koja treba prazniti, i zato se bez suvišnih zašto trebaš ograničiti na strogo uklopljeno ponašanje.

Uostalom, i deklarira se tako: Njegov bog je Većina, uvijek će se na Nju pozvati, na većinsku statistiku. Posjeta, postoci, podaci, koliko je samo popularan, counterima mu iskaču osigurači...


I šta s tim što se, hm, naslanja na američku PUA scenu? Tko to kaže, tko to laže da se radi o nekoj tamo opskurnoj branši? Nije istina, podaci kažu suprotno! To je jedan vrlo propulzivan i sve popularniji žanr, s odličnim komercijalnim potencijalom, jako profitan, čak baš mainstream već, cijela jedna grana self-help industrije. Bestseleri, blogovi, portali, newsletteri, kampovi, reality TV, DVD, itd. – i ma da, da, jest to sve grozomoran šund, dakako, kao i sav self-help, jezično i intelektualno jeziva razina, stvarno korak do Coelha – ali gurui mlate pare, šta ih briga, a trolovi nek' plaču! Industrija počiva na fascinaciji milijuna momaka vlastitom nemogućnošću da ''pikapiraju'' djevojke, tj. skidaju odjeću s njih u nekoj mjeri zadovoljavajućoj po muški socijalni ego. Naprosto prodavanje proizvoda, koje se – kao i svaki marketing – okomljuje na kompleks (odnosno, pritisak na muškarca da bude uspješan bećar) da bi ga eksploatiralo. Ono klasično: kupi me, ja ću ti pomoći. Tako sam i ja postao vjerni čitatelj i obožavatelj. Shvatio sam Igrissovu poruku za mene: da, čak ću možda i ja – ja, naime – ja, kojega je ženski rod oduvijek samo s porugom i prezirom tjerao od sebe – moći biti poput njega, tj. zavesti koju poželim. Shvatio sam: pošto nikad nisu htjele sa mnom, mora da je ključ u tome što žene hoće s muškarcima samo... ne, ne radi se o tome da samo s nekim drugim frajerima – PPP: privlačnijima, prijatnijima, pametnijima od mene – a bit će i manje pizdecima – nego samo onda kad se na njima primijeni Tajna Tehnika. Aha, to je to! Moj problem sastojao se u tome što to nisam znao, a ne što sam inače pizdek. Ali zato sam se sad dočepao Tajne Tehnike i ima da budem glavni dasa, ma koliko bio pizdek!


15

Jon Lajoie je još jedan koji je smetlište shvatio kao rudnik repromaterijala. Na tragu Flauberta ili Gombrowicza (ili Zappe i Rambo Amadeusa, ili uostalom Krausa, Ferala itd. – tema iz Dvostrukih agenata, odnosno Lucidnih sebi unatoč), Lajoie uz standardnu glazbenu te vizualno-stilizacijsku kulisu/šablonu nekog žanra, umjesto da još izgovara i standardne bullshit stihove, naglas izrekne ono što takve pjesme doista znače i poručuju, prevedeno s bullshit jezika. Video komedija proteže mu se i na teme iz šire popularne kulture, kao i života općenito. Ali pogađajte tko još poznaje njegov opus.


Napućuje svoj kokošinjac, s najozbiljnijim izrazom lica, na not giving a fuck kao ''optimalnu životnu filozofiju'' (zato jer su pijetli koji uvijek ostaju ''zabavljeni'' i (foliraju da) kuliraju dokazano privlačniji kokama od onih koji se nerviraju) i pritom je ilustrira Jonovim videom. Ček... svjestan je da se radi o zajebanciji na račun onoga na što time hoće naputiti, o zapravo sprdačini u kojoj se upravo takav životni stav izvrgava ruglu, pokazuje kao privilegija malo jače sorte idiota (u doslovnom smislu kognitivnog defekta)?


Ali ne, Igriss to ozbiljno... Rekli bismo, kao dvostruki tupan: prvo po samom sadržaju skeča, tj. nalaženju da se radi o stavu vrijednom preporučivanja (jer ne radi se tek o nagovoru na manje nerviranja oko nevažnijih stvari, nego na Njušku, stilizacijski klišej, oblik konstruiranog ''nošenja sebe'', zapravo izigravanje), a onda još i neskuživanju, odnosno krivotvorenju parodijskog karaktera skeča.


16

Ružna gubica Hipergamije je, veli, zarežala na brak i, oslobođena od svih tabua prošlosti, proždrla ga.

''Hipergamija''?

Hiper... što? No, polako. Za početak ovdje u oči udara (malo čak grize) – hiperbola. U pitanju je, čitamo, jedna gubica, a ta je gubica ružna gubica, te je ružna gubica zarežala i proždrla. Kako je Igriss, utvrdili smo, veliki stilist, jasno je i zašto On to tako: trebalo je stilskih figura, prenaglasiti! Zašto je još trebalo prenaglasiti? Želio je ne ostaviti prostor dvojbama, nedvosmisleno dati do znanja kako je On jako protiv ''hipergamije'', ma fuj ta ''hipergamija'' jedna grozna.

Pa što je napokon ''hipergamija''? To je takozvani fenomen, navodno u strahovitom porastu, jako pogodan da se njegovom strahotom prepada nas okupljene dečkiće: sve žene sve više hoće samo prave ''alfa'' mužjake, a alfi ima u jako malom postotku, i onda mali broj mužjaka pokupi gro ženki (po njih sto protiv jednoga), dok svi ostali, ''beta'' luzeri – svi mi, dakle, sramežljivi dečkići, mi shy as fuck, koji napeto slušamo – ostajemo na suhom. A što je onda činiti sramežljivim dečkićima? Trebamo se – uči nas Igriss – truditi, davati sve od sebe, raditi na sebi, da i mi postanemo što je više moguće alfe. To ćemo postati tako što ćemo naučiti Tajnu Tehniku. Zato je potrebno dečkiće zaljubiti u (vizualizirane sebe kao) one koji profitiraju u okviru ''hipergamije'': tzv. ''kretene''. Sva je poanta u tome da prestanemo biti ''dobri dečki'' te postanemo u pojačanijoj mjeri ''kreteni'', jer žene, uvijek u pomami za onima koji ne givaju fak, najviše od svega mrze kad ih se dobro tretira (to ih odbija gore i od fudbalerke).

Samo, kako se može istovremeno naricati u zgroženosti nad hipergamijom i hipergamiju ohrabrivati?

Obožavam serijal "Cure koje vole kretene" – obožava obožavati sam svoj serijal naš Učitelj. U njemu se likuje nad konzekvencama izvlačenima iz Istine kako na svaku ženu koja na takvo što ostane hladna i odbijena, dolazi tisuću onih kojima srce brže zakuca i okice zatrepću čim im neki laf ružno i s nehajem odbrusi, priredi im neko sranje ili barem zaglavi u zatvoru.

Samo će beznadne trolove, koji ne znaju misliti između protuslovlja, ovdje zbuniti to što On – deklarirano tu samo radi nas beta momaka – istovremeno biva pun lauda, preporuka i oduševljenja za alfa-kretensko ponašanje. Napokon to i je ono što zovemo Igrom. Nema tu ništa čudno, jer hoće i nas oduševiti za to, da i mi poželimo postati takvima (= napredovati, rasti, razvijati se u svom pickup artist potencijalu) i samo će trolovima zvučati kao foliranje kad istovremeno ispoljava strahovitu zgađenost ''ružnom gubicom'' takvog tužnog stanja stvari. Problem je, naime, u ženama. Seksualno tržište je otišlo kvragu zato što one to tako vole: sve većem broju žena ništa manje od potpune dominacije (o ovome više drugi put) i kretenske igre nije dovoljno za osvajanje njenog srca. Tako glasi Nauk: danas žene većinski – a Bog je, znamo, u Većini – mladost provode ''hipergamično'', ''vozeći se na alfa-vrtuljku'', ložeći se samo na aroganciju, sadizam i frajerski gard, prezirući beta ''dobre momke'' kao dosadne jadnike, papke, zato što su previše predvidljivi, previše fini, previše kukavni, previše dostupni. Tako je to u ovoj aktualnoj, ''amerikaniziranoj'' fazi: mnoge žene više ne traže samo miks Alfa i Beta igre, već samo najčistiju Alfa, kretensku igru, a u čiju prazninu osjećaje i romantiku same ubrizgavaju, kao što u pekari marmelada biva ubrizgana u svježe ispečene, nezdrave krafne.

Kao što u u pekari marmelada biva ubrizgana u svježe ispečene, nezdrave krafne. Uh, trnci me prošli.

Jedino nas zbog toga Učitelj nagovara na kretenske postupke: jer moderne ženskadijske preferencije tako zahtijevaju (stručni termin: drolje). Što se može, tako je kako je; Igriss zastupa tek realan pristup. Prosječan muškarac s prosječnim poslom, koji je nekada očekivao da može biti dobar ulov, prestao je to biti. Bit će odbacivan u korist skakutanja po Alfama opet i opet, izgubljen u društvu posljedica. (''Izgubljen u društvu posljedica''? Jel' Mu se to zblesiro google translator ili šta?) A inače je On totalno za beta-vrline: odanost, pouzdanost, odgovornost, skrbiteljstvo, dobrota, potencijal za dobrog oca i bla-bla i zabrinjava ga užasno što takvi muškarci postaju sve nevidljiviji: sve više žena danas inzistira na emuliranju upravo tog primjera – beskonačnom skakutanju po Alfa vrtuljku – a što povlači za sobom: sve manje stabilnih veza između pristojnog i stabilnog Beta skrbitelja i vitke, kvalitetne žene svoje dobi ili malo mlađe. Za civilizaciju baziranu na monogamiji kao što je naša, ovo bi moglo biti fatalno.

A, jel' vidite kako Njega to muči, dušu našu? I kako nam Kretenstvo te Igru reklamira čisto iz hude realnosti ''tržišta'', dok su mu vrijednosne i estetske simpatije na drugoj strani i nema Mu ničega mržega od toga da bete budu hipergamijski kinjeni i zakinuti. Što Mu istovremeno nema ničega dražega od toga da im se sočno naruga u tom njihovom betstvu, kao nečemu ne tek neefikasnom i nekonjunkturnom za mušku karijeru, nego prezira vrijednom i dostojnom estetske osude (jer hahaha, kako je to samo urnebesno kad je netko jadnjikavi beta ili čak ''omega'')... to je tek moje podlo huljenje i već stvarno moram prestati s time.²


17

Mogao bih sada produžiti u sadržajnu anamnezu svjetonazorske patologije ugrađene u Igrissovu bazu, s mnogim ograničenim retrogradnostima, pa i malignostima – nešto sam i o tome tijekom godina znao kljucnuti po raznim mjestima, no nikad sustavnije – ali niti sada to nije tema posta (možda neki drugi put). Tema je ovdje: stil. Uostalom, Krleža: Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Logična stvar: zar bi slaba pismenost – što znači, slaba sposobnost formulacije, artikulacije (i s pratećim lošim rezultatom na Kiševom testu, redovito malim koeficijentom estetske inteligencije) – uopće mogla uroditi ičime boljim i na sadržajnom planu? Bilo bi čak promašeno reći na misaonom planu, jer forma je dio misli, ne dolazi odvojeno od neke konkretne forme u kojoj je dana. Stil je čovjek, inzistira Kraus. (Eto me, i opet krilatica! Jer banalnost je neuništiva, shvatili smo već.)

Jedno od mjesta na kojima se moje vjerno obožavateljstvo Učitelja najviše stilski oduševljava nalazi se u postu Stvarno? ''Žene žele da budeš dobar prema njima'', kojim nam je objašnjeno, kako naslov i najavljuje, da žene zapravo ne žele, suprotno onome što se inače misli, da mi muški budemo dobri prema njima, te odmah i čitav program Njegovog javnog djelovanja: tu je, naime, da oponira uvriježenim mišljenjima, da bude bespoštedno kritičan: zabavlja me povremeno zatresti uvriježeno mišljenje kao što grizli trese stablo na koje mu je pobjegao plijen. Kao što grizli trese stablo na koje mu je pobjegao plijen... wow wow wow.

O, jebem te, poredbo.


18

Zašto me tako privlači nadvijati se nad trash?

Što dijele recimo Gombrowicz i recimo Igriss? Banalnost stilema. Razrađuje to Malić, stavljajući svoj analitički prst na sva ona mjesta na kojima se Witoldo napaja na žanrovskoj pisaniji, onako kao što se Lajoie napaja na žanrovskom tandrkanju. Kopyrda i Pimko iz Ferdydurke pronađeni su u ormaru gimnazijalke, zato što im je Józio napisao anonimna pisma, u sklopu svojih intriga i ''rješavanja situacija'', došavši na ideju kopajući po njenim ladicama i čitajući anonimna pisma koja su joj slali svi živi. Od trivijalne književnosti, ističe, Gombrowicz preuzima vanjski izgled, sustav izražajnih sredstava, svojevrstan književni duktus. Postupci su preuzeti iz drugorazredne književnosti, osobito iz književnoga kanona koji obvezuje detektivski roman. Zabavni je karakter Ferdydurke suglasan širokom čitalačkom ukusu vremena. Preciziranje vremena u toku dana, pa sami nekakvi obračuni, virenja, prisluškivanja – fabularna, akcijska, pustolovna razina, navođeno zapisničarski, sve baš kao u tradicionalnim detektivskim romanima, kao u svakoj pustolovnoj književnosti i kao u reportažnoj književnosti. Fabula je, štoviše, dovedena do zauzimanja središnjeg mjesta (a fabula, to je – niz situacija kroz koje prolaze likovi).

Što pritom razlikuje recimo Gombrowicza od recimo Igrissa, pri upotrebi banalnih, šablonskih stilema? Igriss ih misli ozbiljno, najozbiljnije, s ponosom, kao da mu stvarno dodaju na stilu; nesvjestan je da su, naprotiv, kompromitantni, da je riječ o gafovima. Gombrowicz se pak njima, naravno, igra, tretira ih humorno; efekt postiže (opet analogno Lajoieu) ekstremizacijom izražajnih sredstava trivijalne književnosti, njihovim parodiranjem. Gombrowicz svojim romanom parodira ''ljubiće i krimiće'', kao što je Ferdydurke općenito uzevši i promatrana iz bilo kojeg aspekta – roman-parodija. Odvodi ih u burlesku i grotesku, farsu i klauniranje, apsurd i bufonadu. Gombrowiczeva je idiomatika izravno apostrofiranje apsurda.

Kad je tek nastao ovaj blog, prije više od 6 godina, jedna od prvih tema bila mi je Ferdydurke, s Njuškom i Guzom kao osima. Počeo sam nečime što je Kundera rekao o Ferdydurke: da se radi o ''genijalnom romanu'' (objavljen 1937., autor totalni anonimus) uz inzistiranje kako je Sartreova Mučnina (objavljena 1938., autor slavni filozof) uzurpirala u povijesti romana mjesto koje je pripadalo Gombrowiczu. Dok je u Mučnini egzistencijalistička filozofija uzela romaneskno ruho (kao kad bi neki gimnazijski profesor, da probudi uspavanu pozornost svojih učenika, odlučio održati predavanje u obliku romana); Gombrowicz je napisao pravi roman koji se nadovezuje na staru tradiciju burlesknoga romana (u smislu Rabelaisa, Cervantesa i Fieldinga), tako dobro da se egzistencijalni problemi, do kojih mu je stalo ništa manje nego Sartreu, pojavljuju u neozbiljnom i smiješnom svjetlu. Neprestano virenje, prisluškivanje, preuzeto kao klišej iz krimića, što to ovdje njemu znači? Čovjek nikada nije sam, a ako nije sam, nije nikada ni autentičan, ne može pobjeći od toga da mu je napravljena Njuška, da je posjednut na Guzu. Kaže Malić: u tom upornom Gombrowiczevu posezanju za banalnošću – ima metode. I smisao se te metode ne nalazi, kao što bi se na prvi pogled moglo pomisliti, u nastojanju da se opišu tipični likovi u tipičnim situacijama. Banalnost Gombrowiczu znači – neautentičnost, neprirodnost, izvještačenost. Ona je pobjednička entropija Gombrowiczeva svijeta. Situacije kroz koje prolaze likovi Ferdydurke svojom banalnošću, ustaljenošću i konačnošću pretvaraju te likove u automate, u lutke, u uniformne mehanizme lišene životne autentičnosti.

U tome jasno da ima puno od flaubertovskog ''kompendija banalnosti''. Upravo onako kao što je Albert Thibaudet opisao Flaubertov odnos prema istoj, u evropskoj književnosti odavna prisutnoj pojavi. Flaubert se spremao, piše Thibaudet, napisati djelo koje bi u sebi sadržavalo rječnik ''des idées reçues''. Tako i kod Gombrowicza: Ljudska glupost orgija na stranicama Uspomena. Ali koji je zadnji smisao toga? U satiri, da bi se gluposti smijalo i ismijalo je? Da, ali to nije sve, i nije tako prosto.

Situacije u koje Gombrowicz postavlja svoje likove šablonske su i banalne. One se svojom konvencionalnošću, uvriježenošću, tradicionalnošću snažno nameću, one teroriziraju Gombrowiczev svijet, one su u tom svijetu najveća moć. Ali možemo li s nečime što je moć u našem svijetu i što nam se nameće biti gotovi čisto time što ćemo se nasmijati gluposti toga?

Kada Dušan Kovačević snima Balkanskog špijuna, na tako jak način hvata lik Ilije Čvorovića u ovom lutkarskom elementu, šablonskih manira, da je od tada prezime (pisano malim č, kao opća imenica) ušlo u jezik kao simbol patologije ''običnog čovjeka'', zdravo, dobro i tipično socijaliziranih ljudi oko nas, koji su prije svega uvijek karakteristično oličenje svoga mjesta i vremena radnje, koji izgledaju i ponašaju se isto kao svi okolo i iz toga crpe svoju čast; onih well respected men iz pjesme Kinksa. Bilo bi pretjerano reći da Kovačević tretira svoj lik Ilije s ljubavlju. Ali bi li, isto tako, tretman moglo svesti na porugu odozgo, na poriv da se lik ismije, da imamo pučku komediju kao što se smijemo komičnim dogodovštinama likova iz Žikine dinastije? Ne, složenije je od toga, jer Žika nam ne radi o glavi kao što nam čvorovići rade, samo je zabavan u svojim gluparijama. Ali stvar nadilazi pitanje otpora skupa i s tom osnovom (banalnosti zla, koja traži otpor odozdo, kao i satiričkog podsmijeha, koji je otpor odozgo), zapravo se ostvaruje onkraj cijelog registra otpora ili ne otpora, naklonosti ili nenaklonosti prema liku, odnosno objektu smijeha. Postoji naklonost temi, kao fascinacija tim dijelom stvarnosti, da se radi o nečemu što se nametnulo kao stvarnosna činjenica, da bi se tu stvarnost ''shvatilo'', ''procesuiralo'' – i utoliko ova satira ima svoj kognitivni smisao, važniji od samog komičnog. Kad Gombrowicz koristi gotove klišeje, kič kao izglačanu, izlizanu, petrificiranu formu, on je koristi zato što hoće ''uhvatiti'' tu formu, ovladati njome; da se izrazim školskim idiomom: ''prožvakati gradivo''... Mjesto s kojeg dolazi pobuda na kompiliranje uvriježene idiomatike, imenuje Malić, je piščev užas pred ljudskom glupošću i očaranost njome. Da bi u sebi našao potrebnog materijala za slično djelo, čovjek treba posjedovati, osim afiniteta i užasa prema gluposti, neku vrstu naklonosti za glupost shvaćenu ne kao puku negaciju razuma i umjetnosti, nego kao esencijalnu i čvrstu stvarnost. Thibaudet kaže na istome mjestu da je Flaubert takvom knjigom htio ostvariti ''vladavinu integralnog nihilizma''. Gombrowiczev se ''buvarizam'' može okarakterizirati istim riječima. Čak i ona stilska sličnost Bouvarda i Pécucheta s ''littérature seche'' 18. stoljeća na svoj se način ponavlja u Gombrowiczevoj knjizi, odnosno u čitavu njegovu književnom djelu. Duh parodije, duh razaranja, koji prožima djela te vrste, uperen je, kaže Thibaudet, protiv živih snaga društvene stabilnosti ('de la durée sociale').

Zato mi je trebao Malić (i s njim ono što je on probavio prije mene): da bih objasnio svoju vlastitu fascinaciju i gravitiranje prema određenim formama gluposti.