pero u šaci

Štrajk koji je završio ili nije završio sumnjivo je tempiran, kao što su mnogi istakli. Kanda da u politikantskoj režiji HDZ-a, u kojoj se prosvjetare činilo marionetama i brvnom za predizborni desant na aktualnu vladu? Možebit. Zašto mi to nije predstavljalo prepreku za podržavanje štrajka?


Budimo načisto: HDZ je ultimativni karcinom ove zemlje već dvije i pol dekade.

I budimo načisto: ovo je već dvije i pol dekade HDZ-ova zemlja.

Predizborno je, dakle, doba, a Milanović je opet pročitao s blesimetra i umjesto demontaže tuđmanizma, kao hegemonske paradigme hrvatskog političkog života, navalio s ''demonopolizacijom'' tuđmanizma. Zašto bi, jel, samo HDZ za sebe prisvojio pravo na (izborno konjunkturno) desnilo? Zašto bi oni bili gori dupeglavci od nas kad baš možemo i mi to – vitla Zoki desnom pesnicom po zraku, sav kampanjski crven i zajapuren – yes we can!


Nasuprot PRetardiranim Macanovim i Huićevim frazerajima kojima aplaudiraju Milanovićevoj ofenzivi desnila kao revolucionarnoj ''dekriminalizaciji domoljublja'' ili ''transformaciji tektonskih razmjera'' (u namjeri izgurivanja HDZ-a sa scene, a nacionalizma iz, vele, fašističkog seljaštva u građanski mainstream), posrijedi je zapravo mrtvački kontinuitet i nemicanje sa zadanog kursa taktike koju SDP upražnjava otkad postoji. Iz prebrojavanja da biračko tijelo naginje pretežno na desno, računaju da im je najbolja šansa dobiti izbore ako snishodljivo konveniraju toj većini u njenim ritualnim figurama, pa se shodno tome i friziraju na mali HDZ.

Nijanse lijevog spektra: Jednom sam u životu glasao na parlamentarnim izborima: za koaliciju 2000. Činilo mi se prepovijesnim čak i za mene da propustim. Quoth the raven, 'Nevermore.' Tako i bi. Nikad više. To je kao s djecom i brokulima: probao preko volje, nije mi se dopalo.
Još dok se koalicija okupljala, bilo mi je jasno da to neće završiti dobro, zato što je ovaj njen dio s radikalno nezdravim odnosom prema pitanju svih pitanja – rak-rane hrvatske politike i društva sve od osamostaljenja – bio i dominantan dio (Račan-Budiša-Tomčić, plus čak jedan Tomac). Prisilio sam se nekako ipak da glasam, no nisam se puno iznenadio kad su odmah potom na sve strane stala izbijati očitovanja nepostojanja stvarne volje za demontažom tekovina tuđmanizma. Pusićka je, doduše, odbila u Saboru dići ruku za izglasavanje infamno lažljive, grubo revizionističke Deklaracije o Domovinskom ratu, ali ostala je jedina. Račane! Ti se foliraš kao neka ljevica – di si se sakrio? Pičkin dime, izlazi napolje. Nije ga bilo za naći, ni njega ni stranačke mašinerije, nos da bi pomolili.

Urodi li barem plodom ta taktika? Nikad! Od 25 godina HDZ je dosad bio na vlasti 17, a preostala dva mandata SDP je dobio samo onda kada im je vlast doslovno pala u ruke jer nije imala kuda drugdje pasti (prvi puta kada je koincidiralo Tuđmanovo umiranje i raspadanje po šavovima kriminalne hobotnice 90-ih same od sebe, a drugi puta kad je Sanader s neba pa u rebra dao ostavku, a HDZ bio uhvaćen s prstima u pekmezu i osuđen kao zločinačka organizacija). Logično, jer nadesno orijentiranima zamjenski HDZ nikada neće biti miliji od prave stvari, a vlastitu prirodnu izbornu bazu – u svojstvu ''čelnika ljevice'' – antagoniziraš time što se u tebi ne prepoznaju, pošto se lažno predstavljaš. Nije bez vraga što dok HDZ, kao autentičan u onome što jest, postojano na svake izbore izvede svoju vjernu armiju i glasašku mašineriju do zadnjeg živog ili mrtvog, odziv nalijevog dijela spektra je redovito sav nekakav mrljav, kilav i preko volje – osim u tih par navrata kada bi stvar dotjerale preko ruba i glasalo se protiv plebiscitarno. I SDP-ov ratni štab svejedno nije u stanju izvući nikakvu pouku iz ove mizerije svoga rezimea? Evo Milanovića kako i dalje forsira luzersku taktiku, zauzima gard bana jelačića s isukanom sabljom i kapitalne nacionalne toponime krsti predizborno po Tuđmanu, iz premise da mu nikako drugačije nego podilaženjem desnoj paradigmi nije moguće dobiti izbore. (Dok je recimo Mesić premoćno, s odzvanjajućom uvjerljivošću, izravno izabran dva puta uz maksimum zagovora oštre i dosljedne detuđmanizacije.)

Nešto kao kompleks valjda – dokazivanje da se zadovoljava u percipiranom obaveznom tonu domovinske nabožnosti.

Ali posljedice su dalekosežnije od puke 70%-tnosti godina koje je HDZ proveo u sedlu. Kunktatorski izostanak odlučnog i temeljitog detuđmanizacijskog raščišćavanja i metenja bagre s prvotno okupiranih pozicija rezultira općom ovjerom takvog stanja – kako na ideološkoj, tako i na najbanalnijoj razini stečenih položaja, gdje hobotnica nastavlja držati efektivnu dominaciju po svim tijelima i ustanovama, od ustavnog suda naniže, čak i onda kada je nominalno u opoziciji. Upravo je SDP-ova kronična taktika lažnog predstavljanja, s pomakom iz nominalne ljevice u ekstremni centrizam, ono što hadezeovštinu čini tako žilavom i neuništivom, karcinom dovodi do metastatskog stupnja.

Sve dok ne shvatimo kako se tu ne radi samo o pasivnom propuštanju da se išta učini, već o aktivnom suučesništvu. Naime, otkud nama danas vjeronauk u školama i spomenik ustašama nasred Splita? Treba dublje razmisliti o činjenici da to nije maslo samo hadezeovštine, već pakta hadezeovštine i esdepehazije svaki puta kada je potonja na vlasti. (...)
Mehanizam je uvijek isti: glasovi ''lijevo obojenih'', podjarivanjem njihovog straha da ne bi otišli kome gorem, već potpuno neprihvatljivim divljacima, odu njima. A onda, pošto njima, koji paktiraju, stvar efektivno ima karakter neutraliziranja glasa ''lijevo obojenog'' dijela populacije. Nećemo pretjerati ako kažemo da upravo to i jest ono što je zajednički interes Kolignje, i hadezeovštine i esdepehazije, i valjda sam smisao postojanja SDP-a, kao lažne ljevice: da usisa u sebe i onda dematerijalizira – puf, nestalo – ono što bi inače bio pritisak slijeva. (...)
Hoćemo li uvidjeti zjapeći apsurd rezona ''ajmo ipak Ivi/SDP-u, iako je božesačuvaj, jer vidi tek te druge'', formuliramo li stvarno stanje stvari ovako: jakog HDZ-a će biti do onda do kad će biti jakog SDP-a. Samo zato i je HDZ ovako žilav i uvijek iznova se vraća, vladajući zemljom već praktički dvije i pol decenije, što tako žilavo ima svoj SDP da mu čuva leđa; što – u zazoru, strahu i gađenju pred talibanima – uvijek iznova ljudi prelaze preko SDP-ovog prvopričesništva. Ili, da kažem to i izravnije: HDZ je (jer realno je, čak i sada kad formalno nije) tako uporno na vlasti u zemlji upravo zbog rezona onih gore navedenih, pod ruku s Mesićem, koji će ipak izaći i dati glas tzv. ''manjem zlu'' – baš iz silnog gađenja na ideju o HDZ-u na vlasti. Oh, ironijo! (...)
Ima li doista smisla logika po kojoj je svaka nepogoda koja bi nas mogla zadesiti s Josipovićem/SDP-om bolja od ciklone zvane Kolinda/HDZ – ukoliko razumijemo da ništa drugo nego nepogoda zvana Josipović/SDP i je ono što od Kolinde/HDZ-a čini neprolaznu ciklonu?

Bezizlaznost će na izborima i opet biti velika.


Kratkoročno gledano, SDP jest nešto normalniji (ne radi se ipak o krajnjim barbarima) i stoji da jest nešto bolje kada su na vlasti oni, a ne HDZ (npr. za nedavne migrantske krize se to osjetilo). Ali dugoročno, potrebno je da prvo propadne SDP i oslobodi prostor za kakvu-takvu stvarnu detuđmanizaciju da bi se zemlju moglo osloboditi njene rak-rane zvane HDZ i hadezeovska paradigma.

Uistinu, dođe mi žešća bol u kurcu od dileme hoće li nam sljedeće 4 godine aerodrome i trgove po Tuđmanu nazivati te katoličku crkvu dotirati milijardom Karamarko ili Milanović. A zabole li me isto tako za ishod ukrštenih rogova na liniji prosvjetari vs. vlada? Ni slučajno. Naprotiv, izrazito sam i uvijek za to da se jedna potplaćena i od politike vječito šikanirana profesija izbori za bolji status – nauštrb bilo koje od vlada, sadašnje, buduće, ganc mi je egal. Argument kako nije lijepa ni fina metoda sračunato pokušati iskoristiti relativnu (pokazalo se da i ne baš) ucjenjivost konkretno ove vlade približavanjem izbora – argument koji su potezali oni paralizirani strahom da Karamarko zasjedne u premijersku fotelju – u ime, kao, javnog interesa da politička utakmica stranaka bude što korektnija – nije mi nikakav prigovor protiv stvari; promašen je skroz-naskroz i patetičan. Zato što je sama utakmica isprazna i beznačajna.