pero u šaci

Kod tebe nema ništa ono "oprostite mi što me nije bilo mjesec dana, baš sam si kapriciozan", nego samo odgovor i novi post, a onda, "blogosfero, tko zna kad ćete me opet vidjeti, ali budite sretni što ste me uopće vidjeli". Inače mrzim zvučati zahtjevno, ali Pero... (Hlapićka, 24.04.2015.)

Evo, tko me redovitije čita, već me zna po zlu: zbog neredovitosti. Neispunjenih najava, nenapisanih obećanosti, nestajanja bez traga i slično. To je zato što bih, ionako nedostatan za vlastite potrebe, previše toga odjednom htio dati od sebe, pa ne dospijem od svega (moja verzija), odnosno zato što sam lijena mrcina koja ne tretira lijepo svoje čitatelje (njihova, tj. vaša verzija).

Tako sam i jedne teme se bio dohvatio još tamo krajem drugog mjeseca, pa malo na ovu stranu, malo na onu, u odvučenosti mrežom prioritetnijosti nikako ja to iznjedriti. Ali to ne znači da se neću vratiti svojoj temi. Ne dam se obeshrabriti time da joj je prošla prvotna aktualnost. Uostalom, što kaže Nietzsche, pravi problemi ne žure (mi Hiperborejci da smo prijatelji onog lento).

—

Bio sam se teme dohvatio, točnije, istog dana po objavi teksta što ga je Index prenio s bloga izvjesne Katarine M., povodom famozne neretuširane fotke Cindy Crawford.



Stjerala je Cindy u materinu – jer je, dok je ova bila na vrhuncu supermodelske slave, bilo žena koje su se htjele uljepšavati. (Kome nije skroz jasna logika ove rečenice, ne treba čitati još koji put: nije do rečenice, do članka je.)

Jebi se, Cindy. I vrati nam naš novac i naše vrijeme potrošeno da budemo nalik tebi, lijepe i zgodne po tvom modelu.

U daljnjem izvodu nalazi da joj je (pazi, njoj) Cindy Crawford dužna samo iskrenu ispriku svim ženama svijeta (njoj osobno, Katarini M., kao blogerici i majci, za sve žene svijeta) koje su svojedobno trošile na neriješeni intimni kompleks spram činjenice da postoji neka Cindy koja otvoreno pokazuje da izgleda bolje od njih.

''Jebi se, logiko'' – brzo se razaznaje adekvatniji naslov članka.

—

Ti si bila najplaćeniji fotomodel, mi smo bile obične žene. Tvoje tijelo nam je prodavalo kreme, parfeme, tretmane, stil života, program vježbi, mi smo gledale, kupovale, trošile, željele...

Pa da, tako je i meni Michael Jordan dužan ispriku što je svojedobno igrao bolje od mene i još gomile njih koji su kupovali air-jordanice u nadi da će onda skakati koliko i on. Jebi se, Michael! Dok ti najplaćeniji košarkaš, mi smo bili obični tipovi, gledali, kupovali, trošili, željeli...

Bogme je i kampanja ''joj, kad bih mogao biti poput Mikea'' pumpala ne puno manje surovo.



—

Jebi se, sa svojom naknadnom pameću, zbog svih onih žena koje su godinama gladne, nesigurne i nesretne, koje mjere svaki gram koji pojedu, dok pate i zlostavljaju svoja jadna tijela da bi sebi, drugima, nekome izgledale kao ti.

Peti dio Knjige smijeha i zaborava – prve Kunderine napisane u emigraciji – i u prijevodima nosi češki naziv: Lítost. Ostalo u originalu zato što je, ističe autor, neprevodiv na ostale jezike kao jedna riječ. Prvi slog te riječi izgovara se dugo i naglašeno, i zvuči kao cvilež napuštena psa. Ne radi se o samoj tuzi, niti samosažaljenju, ni grizodušju, već o sintezi svih tih osjećaja. U pitanju je trpka, uvrijeđena stuženost nad sobom. Od obične vrste gorčine razlikuje se po tome što je uvijek direktno vezana uz osjećanje vlastite manjkavosti, nedostatnosti. U općem smislu, tugujemo ili sebe sažaljevamo onda kad nam je loše, odnosno kad nam je svijet učinio nažao. To često može biti nepravedno i sasvim bez naše ''zasluge''. Dok je specifičnost lítosti upravo u stuženosti nad očitovanjem vlastite mane, vlastite greške, gluposti, slabosti, nesposobnosti, neadekvatnosti, podbacivanja... Kad poraz i poniženje osjećamo kao opravdane, pripadajuće uz nas, i jedino što nam preostaje je stidjeti se – stidjeti se zbog samog onoga kakvi jesmo. Lítost je, definira Kundera, stanje otužnosti, rođene pogledom na vlastitu, naglo otkrivenu bijedu.


I asked my father,
I said, ''Father change my name''
The one I'm using now it's covered up
with fear and filth and cowardice and shame.
He said, ''I locked you in this body,
I meant it as a kind of trial.
You can use it for a weapon
Or to make some woman smile"
''Then let me start again'', I cried,
''please let me start again,
I want a face that's fair this time, I want a spirit that is calm.''

—

Znaš koliko žena je crtalo taj madež, na istom mjestu gdje je i tvoj? I koliko ih je patilo zato što nisu ti? Jer im negdje nešto visi, strši, pada, nije zgodno i zategnuto, nije idealno, kao što si ti? Tijelo je 30 godina bilo u prvom planu, vježbe, zdrav život, ljepota po tvom modelu. Gomila para, vremena, znoja, da se bude "lijepa po modelu". I onda si nam ovo bacila u lice:


Članak Katarine M. je sam po sebi beznačajan (do danas je potpuno zaboravljen), ali iz njega progovara nešto arhetipsko. To je ovdje oličeno u zamjeranju na tek naknadnom poručivanju ''sve smo lijepe kakve jesmo'', dok je trebalo na vrijeme. I sad je to trend. Politička korektnost, koja nas uči da je svako tijelo lijepo, da smo sve lijepe, da je važno što je iznutra... dok se i dalje svlačimo u mraku i na plažu idemo zavijene u marame? Jebi se, Cindy.

—

U čemu se sastoji potpisničin nesporazum sa samom sobom? S ovime kako je Sindika šatro poručila ''da smo lijepe takve kakve jesmo'' nešto je učitala, stavila joj u usta, a onda se svađa s time što si je sama umislila da je ova htjela reći. Otkud?

Zamišljam da se kao stariji i dosta otromboljen – ili da stavimo (kad je bal nek je maskenbal), s groteskno golemom trbušinom – slikam takav i onda objavim. Što bi bila moja poruka muškarcima svijeta? Da su lijepi baš takvi kakvi jesu, a i ja i moja stomačina skupa s njima? Pa i ne baš. Nego: evo, ljudi, sada izgledam ovako kako izgledam, i to je fakt. Naprosto fakt i ništa osim fakta. I da sam okej s tim faktom, izgledajući tako kako izgledam, da ne moram izgledati kao da mi je 23 i netom sam s visinskih priprema, ne vršim na sebe pritisak, ne patim zbog toga, ne planiram na plastičnu operaciju i zatezanje. To bi bila poruka. NE, međutim, i vrijednosni sud po kojem bih – sad kad sam takav – cijenio da je bilo od mene tek nezrelo i nefer prema nekome pokazivati zategnutost kad sam bio 23 te visok, lijep i plav.

Jednako tako mi se ne čini ni da je poruka ove Cindyne fotke (naknadno) govorenje svim ženama da su ''lijepe takve kakve jesu''. Ne mislim da je to poručivala ikome tada, niti da poručuje sada. Zašto bi i trebala? Poručuje tek fakt da sada izgleda tako kako izgleda i da to ne krije, da je okej s time da to i pokaže. Sve ostalo je višak tumačenja, odnosno učitavanje.

Možda će se nekome učiniti da je ovo razlikovanje po principu nije-šija-nego-vrat, no razlika se vrlo dobro osjeti na polju perfekta. Ono što je u članku učitano: tobožnje Cindyno – plasmanom ovakve slike – poricanje važnosti (svoje nekadašnje) ljepote, odnosno razlika u ljepoti. Ma jel, a gdje to piše?

Potrudio sam se na guglu, obavio domaću zadaću – stvarne Cindyne riječi kojima je popratila seansu glase: I'm not trying to be a 23-year-old Victoria's Secret model – that would be depressing. I haven't found it hard in my career, interestingly enough. I think the hard thing as a woman is when (you look in the mirror and) you're like, ''Oh, I didn't notice that before! That’s new!'' Or no matter how much you work out, you're still fighting gravity.

Vidimo, nema ni riječi o tome da joj ne bi teško padalo, da vanjsko, tjelesno, ljepota mladosti kao ljudskog cvata ne bi bilo važno i vrijednost (kao što, rečeno s Wildeom, samo jako površni misle). Ama baš ništa od retroaktivnog degradiranja nekadašnjeg vlastitog sjaja, ljepote i prirodne ispeglanosti tijela. Ona to uopće ne obeznačuje, ne omalovažava – nije se posrala na bivšu sebe (to će učiniti tek Katarina M.). Sve što Cindy poručuje je: ne pretendiram više biti ono što sam nekad bila, jer bilo bi uzalud (a ne jer bi po sebi bilo što krivo što tada jesam bila to što sam bila), te sada još mogu pokušati biti nešto drugo. Sjetilo me na jednu Gombrowiczevu misao: da se prenaglašava ideja po kojoj čovjek želi biti Bog, jer netko već u izvjesnim godinama prije svega želi biti – mlad. Poznato je, osim toga, da nam se ne umire prerevno, radije bismo potrajali što dulje. Cyndin plakat pokazuje – pa i reklamira, zašto ne – zdravo nošenje s ovom imanentnom tragikom ljudske egzistencije, prihvaćanje biološke činjenice da do jedne točke rastemo i razvijamo se, a zatim počinje postupno kopnjenje, propadanje, implodiranje, akobogda da ostane koja decenija pravljenja da smo još živi.


A vrijeme nam troši i kosu i drugo sve
Da ostane samo koja bezbolna kretnja
I nešto malo nježnosti

—

Evo sada jedna prosta, kratka činjenica: kada je Cindy bilo 23, ona je tada doista postojala kao – ljepša. Nisam slučajno stavio u komparativ. I koji tu čak može komotno stajati sam za sebe, bez partikularne reference od koga, jer da, odnosi se cirka univerzalno. Ljepša od manje-više svakoga na planetu.



Da okrenemo pilu: koja bi od žena pri zdravim očima ustvrdila kako je neki, štajaznam, Velimir Bujanec – kao oličenje sitne gadosti duhom i tijelom (napominjem: ne duhom zato što tijelom) – lijep baš takav kakav je, ili frazom da je ''svaki muškarac lijep na svoj način'', čineći na taj način uravnilovku tog aspekta, esencijalno onda i između tog Bujanca i... nekog aktualnog ideala muške privlačnosti (vjerujem da nisu više neprikosnoveni Pitt i Clooney, pa koji već jesu današnji pitt&clooney, ne znam reći, to je sad sporedno).

Kad sam objavio na fejsu fragment iz prethodnog posta o tome kako bi muškarci kao jedan prešli u pedere kad bi sve žene izgledale poput Željke Markić, došao mi je jedan koji je šalkovićevskim upucavanjem mudroserio o tome kako ''seksualni učinak ne pobuđuje neki određen fizički lik'' i da ''ljepota jest u oku promatrača''. Velika je moja odbojnost prema takvoj demagogiji. Fraza vrijedi samo donekle i uvjetno, dok bi potpuni perspektivizam i subjektivizam predstavljao apsurdiziranje – a pritom za potrebe kiča, da se može izvaliti pia desideriu. Humanistički patos hvale vrijedan i baš time tako ljigav, tj. odgovara onome što se želi čuti, ali ne odgovara previše stvarnom stanju stvari. Generalni okviri vrednovanja fizičkog izgleda naprosto nisu lišeni objektiviteta, jer su biološki uvjetovani – ako se hoće, atavizmima. Svaka retorika koja bi sad na išla poručivati svim ženama svijeta kako su ''lijepe takve kakve jesu'' je floskula, prazna parola, nešto na tragu Coelha ili Shaleta, da ne spominjemo Popularnog Jolu. Ako Cindy tada nije ovaj bullshit emitirala ženama svijeta, taj njen ''propust'' mogu samo poštovati. Da je emitirala, bila bi jedino jako cinična. A i ova neretuširana slika bi mi bila antipatičnija kada bi stvarno to poručivala: ne samo zbog naknadnosti nego i zbog koeljističkog, kenjatorskog karaktera misli kao takve.


Jebiga, ne možemo svi biti Michael Jordan. Po uopće ne subjektivnim kriterijima, ako govorimo o košarci, on je bio – bolji. Univerzalno, od svakoga, od mene, od bilo koga u povijesti igre, to se danas priznaje konsenzusom. Što bi mi značilo da Jordan poruči svijetu kako tu činjenicu ne treba shvaćati predoslovno i da svi mi igramo super i rasturamo kao i on? Bio bi ciničan time samo, i patvoren, rugao bi nam se. Ne trebam takvo nešto. Ili, što bih trebao – omalovažiti Jordanovu boljost u tome u čemu je bolji (kao, ono, to što on može, to je bezveze, grožđe je kiselo)? Jedino što trebam je prihvatiti da u košarci nikada neću biti ''like Mike'' te moći živjeti s tim. Pazi: u košarci. Ali to ne znači da ću mu – zato što ne mogu poput njega zakucati loptu u koš s linije slobodnih bacanja – priznati generalni primat kao ljudskom biću, da bi na općem planu bio bolji i vrijedniji od mene. Njemu, kao ni ikome.¹

Ta diferencijacija je vrlo bitna, a ta diferencijacija je i sve što je ovdje potrebno.

Uvrstimo u formulu: jebiga, ne mogu sve izgledati kao Cindy. Po uopće ne subjektivnim kriterijima, ako govorimo o fizičkoj estetici, ona je bila – ljepša. Te kao takva bila i vijest u svim novinama (pa onda to i kapitalizirala). Hoćemo li joj to upisivati kao krivnju? I evo nas u ćorskokaku: Katarina M. je, naime, doista krivi. Zbilja? To je bila Cindyna osobna dužnost i odgovornost – ispričavati se što postoji u svom danom obličju? Učiti sve žene svijeta zdravijem odnosu prema postojanju onih ljepših od sebe, senzacionalnije lijepih žena, i vlastitom nepariranju na tom polju? Da treba diferencirati činjenicu nepariranja na tom partikularnom polju od vlastite opće vrijednosti? Da egzistencija ima i drugih kriterija, da su i same jednako dostojne nečije ljubavi, da to što ne mogu biti fizičkim likom ''like Cindy'' ne povlači za sobom njen primat kao ljudskog bića kad se sve zbroji i oduzme? Svakako, uslijed date nejednakosti bit će neuglednije žene u odnosu na nju zakinute u statusu društvenom i opcijama pri izboru partnera (posve kao što su i svi muškarci koji nisu like Mike zakinuti za njegove privilegije i kapitaliziranje imanja primata baš u nečemu što je jako popularno i prestižno) – i morat će to prihvatiti, tu nema pomoći. No, to i nije toliko strašan problem prihvatiti sve dok ne prelazi u osjećaj vlastite inferiornosti na općem planu.

—

I vrati nam naš novac i naše vrijeme potrošeno da budemo nalik tebi, lijepe i zgodne po tvom modelu. Nametnula si eru tijela, a sad bi se izvukla i prešla u eru pameti? Možeš, kad platiš sve ono što smo mi platile prateći trend koji si ti promovirala, i na kojem si zgrnula bogatstvo.

Žarišni problem je svakako u supstituciji kojom se u mnogima nezadovoljstvo vlastitim izgledom (po komparativu prestižnih ljepotica a la Sindika) promeće u intrinzični samoprezir, dakle prezir vlastite osobe kao takve – u jaku lítost – s katkad autodestruktivnim ponašanjima (opasnim dijetama, koketiranjem s bulimijom i anoreksijom). Dakle, pitanje krivnje očituje se kao pitanje: otkud u njima takva supstitucija? Želim li reći da su te žene same sebi krive? Nikako, morao bih biti neobično surov i okrutan, pa i prostodušan. One to nisu na svoju ruku, nego su preuzele iz zraka oko sebe, usklađivanjem s protokolima sredine. Potrebno se emancipirati od normizacije okruženja – no takvo nešto nikada nije bilo lako. I slažem se, ako postoji masovno nezdrav odnos i loše nošenje s ovom datošću, onda je to za rekognizirati kao nadindividualnu sistemsku grešku, daleko bilo da bih poricao, te imati svako razumijevanje i empatiju. Ali je li sistemska greška uslijed osobnog sagrješenja djelom i propustom neke Cindy? Radi se o kompleksnijem društvenom pitanju, kojega je modni biznis tek jedna od manifestacija, no opet ne i lišena svog udjela odgovornosti (zbog eksploatiranja, ali i perpetuiranja zatečenog stanja). Za diskusiju je, međutim, koliko bi se – premda jest u pitanju fenomen difuznog cinizma – odgovornost moglo stavljati na jedinku koja participira u okviru industrije samo za plaću i honorar (bez obzira koliki), mimo ikakvog držanja kormila.

Katarina M. imala bi pravo tu suditi strogo, ako tako misli, pa bismo onda mogli fino i čisto polemizirati o tome. No zadržava li se njena kritika Cindy na tome? Način na koji je uvela ovu promašenu kategorizaciju kroz antinomiju ''ere tijela'' naspram ''ere pameti'', kao i učitala da bi poruka plakata bila ''sve smo lijepe'' i kako je jedino važno ''što je iznutra'', pokazuje da se ne zadržava. Zadnja agenda njenog istupa je, posve neovisno o pitanju kapitaliziranja, vrijednosno privilegiranje stereotipne mantre o nevažnosti vanjštine (negativnog iona kojeg je šifrirala s ''era tijela'') – nasuprot vrijednosti koje ćemo, površnim i glupim šifriranjem, označiti plus ionom ''ere pameti'' – humbuga posebno plitkog upravo time što se pretendira legitimirati kao zastupstvo dubine. Kad iskazuje sarkazam kontra Cindyne, kako ju je percipirala, političke korektnosti – ističući da se one i dalje svlače u mraku i na plaži zavijaju u marame – potpisničina jetkost je tu samo utoliko što se ova evo folira da promovira nevažnost vanjštine, dok je zapravo zaštitni znak suprotnog, te i dalje ostaje prisutno da nismo sve jednako lijepe. Kriva joj je što nije uvjerljiva u promoviranju, ali spram samog tog humbuga političke korektnosti što negira značaj fizike, Katarina M. ne pokazuje ironijsku distancu; nalazi – i to, da bezobrazluk gluposti bude gori, kao podrazumijevajuće! – kako se radi o nečemu poželjnom, štoviše jedino prihvatljivom, što bi se i moralo promovirati: uravnilovka: da uistinu jesmo sve jednako lijepe.

To stoji na dnu članka, kao njegova neuralgična točka.

—

PS. I ja imam 40+, dvoje djece sam, također, rodila, nikad nisam ušla u teretanu, nikada išla kod kozmetičara, na manikiru. U trudnoćama sam se debljala dva puta po 36kg, mazala sam se losionom s buvljaka ('90-ih), a crvenim Garnier mlijekom iz samoposluge 2008. Ne slikam se gola, jer to nije pristojno, ali imam nekoliko slika s plaže. Nemam strije i celulit, plati da ti pokažem kako.

Ne slika se gola jer to nije pristojno? Bože, kako je lako laprdati...



Za kraj ona, nakon svesrdnog ataka na značaj fizike, svejedno osjeti potrebu povratno izreklamirati dobro držanje vlastite fizike (u izvjesnim godinama i nakon dva djeteta), samo ne više otvoreno i gledajući nas u oči, protiv čega ne bih ništa imao, nego zaobilazno, s leđa, tj. škiljeći kroz vizir prethodno izložene vrijednosne poze kojom se, kao, ironijski ograđuje i pred čitateljstvom simultano autoekskulpira od istog ''grijeha'' zbog kojega je razapela nekadašnju Cindy (pa time i, kroz vlastito učitavanje, krivotvorenu verziju današnje Cindy).

Ostajem pri svojoj paraleli: kao ni Cindy što više ne može parirati mlađim modelima, tako ni Jordan danas više ne može igrati u NBA ligi; zgazili bi ga mlađi na terenu. On pak ne samo da nije zapao u grešku negiranja značaja onoga u čemu je nekada bio superioran, za kakvu je optužena Cindy, nego za razliku od nje produžuje u grešku s druge strane: ne ide mu tako lako uopće mirenje s činjenicom da više nije superioran – uvjeren je čiča da bi i dalje bio Najbolji, samo kad bi htio.

P.S. Ni ja više nisam u ozbiljnim igračkim godinama, s djecom također, nitko još nije pobijedio father time. Samo što za razliku od Jordana nisam baš tako manijački trenirao, teretana, prehrana, krvava koljena, ovo ono. Ne trčim previše na terenu, jer tko će to i nisam više mlad i lud, ali još mogu igrati na iskustvo, plati da ti pokažem kako.

Ali pustimo i to da nisam nikada bio Jordan već stoga što nikada nisam uložio se onoliko koliko on. Kada želiš biti ''like Mike'', najbolnije je ipak shvatiti da udaraš u zid vlastitih predestiniranih ograničenja, onaj dio u kojem treba biti incident među ljudima, freak of nature – nešto što ne možeš zaslužiti ako si inače next guy i average Joe, nego ti mora biti dano. Čovjek je trenirao krvavije od mene, ali ja da i jesam tako trenirao, naprosto nisam tako natural born ''stroj za košarku''.



Pustimo, osim teretane, i neidenje nikada kod kozmetičara i na manikuru. Kada želiš biti ''like Cindy'', najbolnije je što znaš da svi ti odlasci ne bi urodili plodom ako nisi rođena tako. Ne možeš ništa učiniti ako ti nije dano. (Jedino možeš birati hoćeš li se radi toga stužiti nad sobom ili nećeš. Ili reći da je to uopće bezveze i kiselo, a slikati se golom i nepristojno.)

—

Slučaj tajnog agenta 007: Bond – James Bond. Lijep, zgodan, muževan, neodoljivog šarma, samopouzdan, sposoban, svladava sve protivnike, osvaja sve najbolje žene, nosi lijepa odijela, vozi moćna kola, uvijek priča dobre viceve, sve što kaže zvuči na mjestu, u svemu što čini uvjerljiv je glumac svog ideala, djeluje ''kao pravi'', sve mu polazi za rukom, nikad ne ispadne budala, nitko mu se ne smije.

Strip Alan Ford koncipiran je kao parodija Bonda – našim junacima ne polazi za rukom ništa i uvijek ispadaju komičnima. Možda najbolja definicija: Alan Ford je James Bond koji je zaglavio u pubertetu, nikada se ne sublimiravši u serioznog, kredibilnog tajnog agenta (Half a person: sixteen, clumsy and shy, that's the story of my life). Dok 007 operira po ''divnim zgradama prepunim obilja'', Alanova scenografija je ''tamo gdje toga nema''. Bondove akcije uvijek bivaju izvedene u velikom stilu; Alan pak, ukoliko se, primjerice, odluči spustiti niz oluk, obavezno završi u bačvi punoj kišnice. Bondov pogled hipnotizira ljepotice, Alan u njihovom prisustvu pocrveni i pretvori se u metlu. Bond prometuje u najskupocjenijim bolidima, Alan u Grunfovim patentima. Bondova trendseterska odijela zamijenio je za ono svoje crno (najbolje i najgore), samopouzdanje za sramežljivost, milijunske honorare za ''čitav dolar''. (O Bobu Rocku da i ne govorimo. Dovoljno će biti u mislima usporediti sliku Bonda kako hladnokrvno i kulerski rješava svaki problem, s prizorom ''dječačića'' kako šizi: kapu je bacio na pod i izgazio je, kosa se sva nakostriješila, izdašni nosić se opasno zacrvenio (svijet je ipak tako okrutan promatran s njegove visine). Najjača fora mi je kad igra nogomet, a na dresu mu broj 1/2.)

Užas je moja furka: studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para... Naprosto, život je nepravedan: ne daje svima jednako. To je najviše što se o tome može reći.

—

Lítost je trpkost nevino osuđenog na izdržavanje sebe samoga. Hrani se svime u čemu se ispoljimo kao netko ispod – niži, gori, lošiji, manje vrijedni pažnje.

Alan Ford je vrlo popularan lik, svima simpatičan i drag, također i Bob Rock. Čime je to omogućeno? Iako stalno trpe poniženja i nepravdu, iako su rođeni luzeri, nema u njima ničega zločestog, malicioznog. No, oni su tek crtani likovi iz stripa. Kod živih ljudi stvari su nešto kompliciranije. Uzmimo Alana (pošto nam je bliži, kao manje karikatura): zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi to izgledalo kad bi bio čovjek od krvi i mesa.

Lítost prvog stupnja: kada bi duboko patio zbog toga što je luzer i što nije u stanju postati sublimirani tajni agent (007 #2), bio bi – ljudsko biće.
Lítost drugog stupnja: kada bi se ljutio ili čak mrzio Bonda i ostale koji su uspješniji, sposobniji ili su jednostavno bolje sreće u životu, bio bi – ljubomorna pizda.
Lítost trećeg (i najmalignijeg) stupnja: kada bi klevetao sreću, sposobnost i uspješnost (same po sebi), bio bi – pop.

—

Kunderin primjer: dječaka roditelji šalju na satove violine, ali on je netalentiran i profesor ga stalno prekida, viče na njega, ponižava ga, te mali osjeća litost.

Drugi primjer: dečko i djevojka kupaju se u rijeci. Djevojka je sportašica i pliva bitno bolje, no ne natječu se usporedno nego plivaju usporedo, zezaju se. U jednom momentu djevojka ipak da oduška sportskom nagonu i zapliva punom snagom. Jadničak je pokušava sustići, ali se samo naguta vode i izblamira. Osjećao se poniženim, ogoljelim u svojoj tjelesnoj manjevrijednosti (...) Pred očima mu se pojavilo njegovo boležljivo djetinjstvo bez tjelesnih vježbi, i bez prijatelja, pod nadzorom prebrižne majke, i stužio se nad samim sobom i nad svojim životom.

Osjećaj lítosti prirodno potiče na reakciju kojom će se spašavati ego – što se onda pretvara u resentiman, a resentiman u osvećivanje. Dakako, učitelj nije uzrok dječakove netalentiranosti, kao što ni djevojka nije kriva što joj momak slabo pliva. No, lítost niti nije sadržana u tome što čovjek otkrije da ima manu (bit će da je i prije znao za nju), nego u bolnoj pomisli kako se ta mana zorno očitovala, izvučena na vidjelo, pokazana prstom (osjeća se kao da je uhvaćen in flagranti sa svojom manom). Poniženje, prema tome, nije u mani samoj, nego u obnaženoj mani, izloženoj, istjeranoj na čistac, nemoćnoj da se igdje skloni. Analogno, učitelj ili djevojka jesu konkretni i jedini uzročnici djetetovog ili momkovog poniženja, kako se to njima ukazuje.

Postoje dva osnovna oblika osvete, ovisno o tome je li poniženi slabiji ili jači od uzročnika poniženja, ima li moć otvorenog vraćanja ili nema.

Dečko i djevojka vraćaju se poljskim putem nakon kupanja u rijeci, šutke. Najednom, ničim izazvan, opali joj on šamar. Naravno, nije pokvaren ni zao ili ne znam što; nije joj želio zlo; jednostavno je u nekom momentu, kad mu se sve skupilo, kad je u njemu došlo do koncentracije lítosti, osjetio nezadrživu želju da je ošamari. Poriv koji dolazi bez predumišljaja; već idući trenutak, kad se djevojka rasplakala, bilo mu je žao i lítosti je automatski nestalo u njemu. (Jasno, bilo to s predumišljajem ili ne, nogu je dobio: Tko će se dati tući samo zato što zna plivati?)

Ali lagao sam. Ono što čovjek pod vlašću lítosti zapravo hoće, u biti uopće nije osveta. Osveta je tek sredstvo, a ne cilj. Cilj je: izjednačenje. Nezadrživi poriv koji je dečko osjetio bio je poriv za ponovnim izjednačenjem. Ako ona zna plivati, a on je jadan i ponižen, on njoj može lupiti šamar, pa da i ona bude jadna i ponižena. Tako da opet budu jednaki u egu, odnosno zgaženosti ega.

Izjednačiti se instantno i otvoreno agresivno može, međutim, samo onaj tko je akutno jači od uzročnika poniženja. Netalentirani dječak je nemoćan dobro svirati, ali je i slabiji od učitelja. Kako će mu se osvetiti? Umjesto da se uopće trudi bolje svirati, škripat će najnepodnošljivije što može. Učitelj će se još više ljutiti, a mali se još više zatvarati u svoju lítost, kao u utjehu. Naime, tu se već radi o namjernom intenziviranju lítosti, koje ju pretvara u prkosni, ponosni, patetični, uvrijeđeni revolt (koji daje ''unutrašnju snagu'') – od pasivno-agresivnog štofa. Dječak tako dugo svira krivi ton na violini dok učitelj ne poludi i ne baci ga kroz prozor. A dječak pada i dok pada raduje se pomisli da će zli učo biti optužen za ubojstvo. Razbio se na pločniku, no njegova besmrtna duša će se zauvijek veseliti zato što se nastavnik objesio o prozorsku kvaku.

Ili, ako se radi o pozornici Povijesti: to je ono što obično nazivamo – heroizmom. Primijetimo, naime, da heroji uvijek dolaze iz redova slabijih (Mali narodi: pobijeđeni pjevaju junačke pjesme). Povijest je prepuna takvih slučajeva. Alamo, primjerice: 4000 Meksikanaca i 200 Teksašana koji odbijaju predati ili napustiti zidine misije, izvući se na bezbolnije načine. Koliko je u tome one iste prkosne, ponižene lítosti, kakva dječaka tjera da škripi gudalom učitelju na uho? Kundera govori o slučaju kad su 1968. ruski tenkovi konfiscirali Češku. Česi su uporno odbijali suradnju: ''Mi ne želimo kompromis, mi želimo pobjedu!'' Dakako, pobjeda je dolazila u obzir jednako koliko i teksaška u Alamu; jedino pitanje je bilo ono o težini poraza. Ali Česi su se, iako su to dobro znali, ipak ponašali kao da priželjkuju najteži mogući. A je li tko gledao Gibsonov Braveheart? Škoti stoički podnose namete i izrabljivanje i sve, ali kad im Englezi dirnu u spolnu uščuvanost nevjesti, što je ultimativna uvreda, istog će trenutka posrljati u herojski (čitaj: iracionalni, uvrijeđeni, bezglavi i bezizgledni) juriš – upravo kako je engleski kralj i želio, kad je specijalno za tu svrhu reinstalirao jus primae noctis – koji će ih stajati pozamašnog broja života i svake političke snage.

Ovo je, shvatili ste, Kunderina velika tema: u Život je drugdje mladi pjesnik Jaromil je kolektivno ismijan; od strane snažnijeg muškarca podignut je odostraga (uhvaćen za ovratnik i stražnji dio hlača) i udarcem nogom u dupe izbačen na balkon. Zima je, na balkonu smrzava, ali Jaromilu se draže na smrt smrznuti nego se vratiti natrag. Smrt može podnijeti (ionako spram nje gaji romantičarske, plavičaste, herojske nazore), ali poniženje pri suočenju s ekipom unutra koja se ne može suzdržati da mu se ne smije – više nikada!

U momentu lítosti, čovjek koji nastupa iz pozicije nemoći i slabosti, teži samouništenju ili barem potenciranju svoje oštećenosti i poniženja, jer upravo u tome leži, osim utjehe (u vidu uvrijeđenog frktanja nosom, koje odbija biti razumno), te martirske naslade (pri zatvaranju u hram svoje nedužnosti kojoj je učinjena nepravda), još i jedina raspoloživa osveta (jer optužuje dušmanina za stradanje nevinog).

—

Vratimo se još malo na prizor s rijeke. Neposrednim uzrokom mladićeva poniženja i stuženosti nad sobom (prvi stupanj lítosti) bila je djevojka. Zato je prema njoj osjetio poriv za izjednačenjem, odnosno osvetom. No, ima još nešto u igri: resentiman, jal (drugi stupanj lítosti). Njega nije osjetio spram nje. Nego prema kome? Pa nikoga više nije bilo u rijeci. Nije u rijeci, ali inače su svuda uokolo (pa su bili latentno prisutni i u sceni između njega i djevojke): frajeri koje majke nisu tako brižno čuvale i koji su izrasli u zdrave mlade momčine i plivače.

Užas je moja furka: student bez diplome koji pati od prizora titulirane gospode; žena bez ljepote koja prezire glupe princezice; neženja bez stana kojem se gade situirani preseratori; putnik bez para koji krivo gleda na buržuje iz business klase...

Ukratko, Alan Ford koji ispada iz ravnoteže zbog toga što nije James Bond.

Djevojke koje ne uspijevaju izgledati dovoljno dobro po au courant modi ili diktatu bivaju u svakodnevici izložene mnoštvu sitnijih ili krupnijih poniženja, poraza i stuženosti nad sobom. Tko njima može doći kao neposredan uzrok jada? Zbog sveobuhvatnosti iskustva, nemoguće je – ili barem bespredmetno – pokazati prstom na pojedinog mučitelja, onako kao što je mladić mogao na djevojku, dječak na učitelja. Na prvom stupnju njihove lítosti dušmanski subjekt je zapravo odsutan, nešto vrlo difuzno. Prvo sljedeće u što se može kako-tako uperiti prstom obavlja se na drugom stupnju lítosti, kao jal i resentiman prema sindikama, koje ih osobno ni ne znaju i nemaju nikakva izravna doticaja s njima, pa onda ni skrivljavanja, ali negdje tamo ipak izgledaju bolje, do besprijekornosti, i time posredno njihovu manjkavost istjeruju na čistac, obnažuju, smještajući se kao latentno prisutne i u neposredne situacije poniženja. Kako je izjednačenje nedostupno na prvom stupnju lítosti, i to se kompenzira prenošenjem na drugi – pa uz sam resentiman prema nekoj Cindy, požele joj još i opaliti šamar kao izravnoj uzročnici, ma koliko evidentno bilo da ona to nije.

Ali kako uopće opaliti šamar odsutnom bivšem supermodelu? Pošto je jasno da ne raspolažu moću otvorene i neposredne retribucije spram sindika, jedino kako je to eventualno moguće je ona druga branša osvete, pasivno-agresivna, s intenziviranjem lítosti u svrhu potenciranja svoje oštećenosti i mobiliziranja krivnje: da su sindike one koje su im to skrivile. No, čak ni to ne dostaje u kontekstu opće nedostupnosti ovih; nekome tko uopće ne zna da postojiš ne možeš ni krivnju izazvati. Stoga će ta pasivno-agresivna odmazda, koja svoj motiv ima na prvom stupnju, a svoj kompenzirani cilj na drugom stupnju lítosti, u realizaciji morati stupiti na treći stupanj: preći ćemo u popovanje; ozloglasit ćemo, optužiti i pljunuti na samu vrijednost koje je Cindy nositelj.

Kada je mladić udario djevojku – što joj je rekao, zašto je to učinio? Zasigurno joj nije mogao reći istinu: pljusnuo sam te samo zato što plivaš bolje od mene. I jer mi je mali pimpek. Umjesto toga joj je prigovorio da šta ide plivati prema drugoj obali kad dobro zna da ju je on naputio nek ne (jer da tamo ima virova).

Tako i ovdje: pravi razlog je jal i povrijeđenost taštine, s translacijom poriva za svećenje i izjednačenje po opisanom mehanizmu, ali se to ne može tako reći, pa se umjesto toga kamuflira u potezanje pitanja pravednosti, na konto toga što su se mnoge žene izmučile činjenicom da Cindy izgleda bolje, te im je – jer čineći supstituciju te neke arbitrarne partikularne vrijednosti u opću vrijednost osobe – bilo pitanje života i smrti da i same izgledaju ne poput sebe, nego poput nje. Uz odricanje vrijednosti ovoj vrijednosti.

—

Nisam slučajno Alana Forda koji bi dogurao do trećeg stupnja lítosti nazvao – popom.

Što je glavno čemu nas je naučio Nietzsche? Da puritanski moral svoje porijeklo ima u prirodnom resentimanu, s izvrtanjem naglavačke osnovnih vrijednosti života – u odricanje im vrijednosti, s optuživanjem, klevetanjem ''svijeta''. Pisao sam o tome već ponešto, 2011., kad sam pisao Čovjeka u futroli: U pojavi moralističke religije je izvorno na djelu nešto praiskonsko, manje teorijsko i metafizičko, a više fundamentalno iz života i ovozemaljsko – opći arhetip svećenika kao svetog čovjeka u futroli, s opominjućim, uzdignutim kažiprstom. Profesionalni odricatelj, klevetnik, trovatelj života, reći će Nietzsche. On je taj fenomen jako dobro razložio u svojoj genealogiji morala. Tip svećenika nastaje zahvaljujući tome što je uvijek bilo svih onih koji pate nad sobom, kojima je loše na zemlji, potišteni su, nalaze se u očajnoj ili bezizlaznoj situaciji. Svećenikova uža specijalnost je izmoralizirati nemoć i bijedu: Naime ''samo bijedni su dobri; samo siromašni, nemoćni, samo ljudi iz nižih slojeva su dobri; isto tako pobožni su jedino paćenici, siromašni, bolesni, ružni, jedino oni su Bogu ugodni, samo za njih postoji blaženstvo – a vi, naprotiv, vi otmjeni i moćni, vi ste za sva vremena zli, svirepi, pohlepni, nezasitni, bezbožni; vi ćete za sva vremena i ostati nesretni, prokleti i odbačeni!''

Ideja je u tome da se pacificira latentnu razdraženost i gnjev depriviranih masa. Svećenička kasta je statusno visoko honorirana od strane svake vlasti zato što samom prirodom posla djeluje na prevenciji revolucije, gašenju iskre pobune u začetku: aktivirati taj eksploziv tako da ne raznese ni stado ni pastira, to je njegova najveća majstorija. Ali ono što je važnije: po principu ''grožđe je kiselo''; pri čemu prednjači difamacija čulnosti, a u drugom planu i ukupno svega što nije natmureno, što je vedro ili se zabavlja – uspjelo, lijepo, zdravo, neinhibirano itd. Rođenje morala iz duha resentimana. Čestitost onih poniženih životom, vrlina rođena iz poraza suspektna je zato što u pravilu ima u sebi nešto od tog kiselog grožđa, koje nije najboljeg okusa. Kršćanski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage duha; kršćanski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost općenito... Savjest nije, kako se rado vjerovalo, glas Boga u čovjeku – nego je to instinkt okrutnosti koji se okreće unatrag nakon što si više ne može dati oduška prema vani.

O kakvom je otrovu riječ? O mržnji loše raspoloženih spram svake dobre raspoloženosti: Treba samo pogledati pozadinu svake obitelji, svake društvene grupe, svake zajednice. Posvuda borba bolesnih protiv zdravih – tiha borba, većinom blagim otrovom, ubodima igle, podmuklom igrom s paćeničkim izrazom lica, a kadšto i s onim bolesničkim farizejstvom glasne geste, koja najradije izigrava ''plemenito negodovanje''. (...) Sve su to odreda ljudi ressentimenta, ti fiziologijski unesrećeni i crvotočni, cijelo trepereće zemaljsko carstvo podzemne osvete, neiscrpno, nezasitno u izljevima gnjeva protiv sretnih, kao i u maskaradama osvete, u nalaženju izgovora za osvetu. Kad bi oni zapravo došli do svojega posljednjeg, najfinijeg, najsublimnijeg trijumfa osvete? Nedvojbeno tada kad bi uspjeli svoju vlastitu bijedu, svu bijedu uopće ubaciti u savjest sretnih

Golob i Arsen su svojedobno napisali pjesmu o fenomenu kojem naš narod od milja kaže: babe.
Sve što nisu mogle, sve što nisu znale
Na lomaču nose, na lomači pale

''Kad bih mogao biti netko drugi! Tako uzdiše taj pogled. Ali tu nema nade. Onaj sam koji jesam. Kako bih se oslobodio sama sebe? A ipak – sit sam sama sebe!''... Na takvu tlu preziranja sama sebe, jednom pravom močvarnom tlu, raste svaki korov, svako otrovno raslinje, i to sve tako maleno, tako skriveno, tako neiskreno, tako sladunjavo. Tu gmižu crvi osjećaja osvete i zlopamćenja... I kakva lažljivost, nastavlja Nietzsche, da se ta mržnja ne bi priznala kao mržnja! Kakva rastrošnost na velikim riječima i držanjima, kakvo umijeće ''dostojnog'' klevetanja! Naročito se ističe umijeće krivotvorenja kojom se ovdje oponaša kov kreposti, pa čak i zvučanje, zlatno zvučanje kreposti. Oni su sad krepost posve uzeli pod svoje (...) ''Jedino mi smo dobri, pravedni'', govore oni, ''jedino mi smo homines bonae voluntatis.'' Oni kruže među nama kao utjelovljeni prijekori, kao opomene – kao da su zdravlje, uspjeh, snaga, ponos, osjećaj moći već same po sebi poročne stvari za koje bi se jednom moralo ispaštati, gorko ispaštati. O, kako su oni sami spremni na to da druge učine ispaštati, kako žude za tim da budu krvnici! Među njima ima u obilju osvetoljubivaca prerušenih u suce, koji stalno riječ ''pravda'' poput neke otrovne sluzi nose u ustima, uvijek napućenih usana, uvijek spremni pljunuti na sve što ne gleda nezadovoljno i dobre volje ide svojim putem.

U Demonskoj ljepoti žene evocirao sam i metaforu tarantule iz ranijeg djela, Zaratustre: Osveta je u duši tvojoj; gdje ti ugrizeš, stvori se crna krasta; tvoj otrov osvetom vrtloži dušu!

Kome govori? Kaže: ''propovjednicima jednakosti''. Za me ste svi vi tarantule i potajni osvetnici!

Stoga i kidam vaše mreže da vas bijes izmami iz vaših legla laži, te da se pokaže osveta iza vaše riječi ''pravednost''. (...)
''Želimo se svetiti svima i psovati sve koji nisu poput nas'' – tako se kunu oni koji imaju srca tarantula.
''A 'volja za jednakošću' – samo to treba da postane ubuduće ime za krepost; i protiv svega što posjeduje moć podići ćemo naš glas!''
Vi propovjednici jednakosti, iz vas viče za ''jednakošću'' tiransko ludilo nemoći: vaša potajna požuda za tiranijom prerušila se u tako kreposne riječi!
Ojađena taština, uzdržana zavist, možda taština i zavist vaših otaca: to probija iz vas kao oganj i ludilo osvete. (...)
Kao da su oduševljeni: ali ne oduševljava ih srce – već osveta. A kad postanu nježni i hladni, nije ih na to nagnao duh već zavist.
Njihova će ih ljubomora povesti i na staze mislioca; ali evo oznake njihove ljubomore: uvijek idu predaleko, i, umorni, morat će najposlije leći i zaspati još i na snijegu.
Iz svake njihove tužbe odzvanja osveta, a svaka njihova pohvala zadaje boli; a čini im se blaženstvom biti sudac.
Ovako vam savjetujem, prijatelji moji: ne vjerujte onome koji posjeduje snažan nagon za kažnjavanjem!
To je narod lošeg roda i podrijetla; iz njihova lica gleda nas krvnik i njuškalo.
Ne vjerujte onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti! (...)
A kad sami sebe zovu ''dobrima i pravednima'', ne zaboravite da im ništa ne nedostaje da bi bili farizeji osim – moći.