pero u šaci

—

Ne idi za izgledom, ne idi za novcem, ne idi za lažima – moto je Njegove strane priče, izvjesnog Deana. Stalo mu je naglastiti kako nije tipičan frajer današnjice, sumnjivog morala, koji bi se, kao ti drugi, tipični, hvastao kako hvata ''pičke'' po birtijama, pa ih ''riješi na fukiju'' i onda skoči do druge koja ga zove da se idu ''negdje grijati''. Poziva se na svoj dobar kućni odgoj, radi kojega mu je ''ponos i slava u drugačijem obliku, finijem, kulturnijem''. Jednom je curu odveo sve fino i kulturno u restoran, na ulazu otvorio vrata, uzeo jaknu, odveo do stola koji je rezervirao, primaknuo stolicu. Zaboravio se, doduše, pohvaliti da je za stolom rabio pribor, ne žderući prstima, a nije ni prdio ni podrigivao, no ja ne sumnjam u njegove dobre manire. Ni supu nije srkao, uvjeren sam. Izričito zato navodi kako je sirotu djevojku tjerao da si pišu pisma, ali ne mejl, ne facebook, nego prava pisma, što se šalju poštom (daj mi nešto što mogu opipati i pomirisati, nešto živo, tehnologiju ostavi za neke druge ljude) te bio pun ideja kako da uspiju, da joj pokaže da ima i drugačijih muškaraca od onih na kakve je navikla. Trebamo, osim toga, imati na umu da se i s vlastitom mamom lijepo ophodi, da mu nije problem nazvati je svaki dan, otići s njom u nabavku, popiti kavu, otići u šetnju. I nikad je ne zove ''stara''. Osim toga nam pokazuje da je i svjestan zašto je to dobro naglasiti: radi prezentiranja slike o sebi na način koji misli da će mu donijeti poene: puno toga o muškarcu možeš saznati iz načina na koji se odnosi prema svojoj majci. Stavlja nam pod nos kako – evo, dakle – možemo sve jako lijepo sad znati o njemu.

OK, ovaj istovar govana ne možemo uopće uzimati jako ozbiljno, jer teško da ga i sam autor uzima – to je ono što je Lou Salome okarakterizirala kao šalkovićevsko uvaljivanje ženama (''mentalno uvlačenje u gaćice ženske publike sa statusima tipa 'ljubav je sve', 'think pink' i slično'') da bi mu lajkale i kupovale ostale proizvode; saying all the right things papagajstvo. No, do te mjere prozirno, trash i preloše da je čak bezveze i razotkrivati kao preloše. Sadržava, međutim, jedno opće mjesto koje me podsjetilo na nešto drugo.

Prije nego je počeo izvoditi u restorane, dok još nije imao kinte u džepu, neku je curu Dean odveo u park da na ''rosnoj tek pokošenoj travi gledaju zvijezde'' – i jako mu se dopalo (bio je to vjerojatno najbolji spoj na kojem sam bio) – i ne, nije s njom odmah spavao, ne toliko zbog nje, jer ona je htjela nego zbog sebe (poštovanja prema sebi). Nisam siguran je li izgovarajući ovo bio do kraja svjestan što je zapravo rekao. Dok mu cijela ideja počiva na tretiranju djevojke s poštovanjem koje ona zaslužuje, primjenom istog kriterija po kojem mora ne spavati odmah s njom da bi poštovao sebe proizlazi da je ona nevrijedna poštovanja. Jer ako si spremna sa mnom spavati na prvom spoju, tko zna sa kolikima jesi spremna napraviti to isto. I sa kolikima to i jesi napravila. I tko zna koji ti je ovo prvi spoj po redu ovaj tjedan. Ne, ja nisam takav tip frajera. Ne, ni ne želim te ako si ti takav tip cure.

Ali ovakvo je razmišljanje, tvrdim, upravo pokazatelj manjka onoga što autosugestivno tobože potvrđuje: poštovanja prema sebi.

—

Na što me to sjetilo? Lani u ovo doba je blogerica Kontra svega prepričala raspravu s prijateljem, u kojoj mu je skrenula pažnju na unutarnju proturječnost onoga što govori: ono što mogu reći je da si sam sebi dosta kontradiktoran. Ako se damo prvu večer, kurve smo. Ako se "čuvamo", onda smo dosadne. Činjenica je da je ovo balkan i da smo još uvijek svi poprilično zatucani, htjeli to priznati ili ne i upravo zbog toga postoji strah od osuđivanja ako se nešto napravi prerano ili prekasno. Uostalom, ti si mi ispričao onu teoriju o bravi i ključu. Ako ključ otključava 5 brava, to je dobar ključ. Ako bravu otključava 5 ključeva, to je loša brava. Razumiješ kako je nama ženama teško na ovom brdovitom balkanu? Moramo naći savršenu sredinu između svega toga.

Kako sam pisao već prethodno tu i tamo o datoj temi, nadovezao sam se nečime od toga: podvlačenjem licemjerne naravi glorificiranja ženskog djevičanstva na općem planu i čežnje za razdjevičavanjem na posebnom, odnosno shizofrenosti navade mnogih da im se neka manje sviđa zato što im se više sviđa (kao znak poželjnosti i drugim muškarcima, čime biva na stanovit način ''uprljana'', obilježena defektom). Neurotsko nametanje samome sebi apriornog hendikepa: isturanje posesivne opsesije u prvi plan, kao glavnog faktora selekcije.¹

—



—

Naravno, čim je nešto o muško-ženskim odnosima, odmah je tu i guru Igniss radi davanja svoga pravorijeka. Imao je prigovor mom komentaru: ne mislim da itko zapravo smatra ženu koju je razdjevičio manje vrijednom zbog toga što ju je razdjevičio. Prigovor koji bi možda imao nekog smisla da sam ja govorio o intrinzičnom manjem cijenjenju djevojke zbog toga što smo je sami razdjevičili. Ta nisam shizofrenim i licemjernim proglasio sam čin razdjevičenja (daleko bilo), već taj zahtjev pri kojemu smo okej s time da sami razdjevičimo, htjeli bismo da ona spava s nama (poseban plan: na kojem ništa ne pitamo i okej nam je kad činjeno s nama), ali joj onda istu tu radnju upisujemo kao zamjerku, stavljamo to na njenu dušu, dajemo joj minus bodove – ako činjena (i) s drugima (opći plan: na kojem je kinjimo moralističkim džudom). A onda, projekcijom tog općeg plana i u naš poseban plan, ako i s nama liježe počinjemo je gledati podozrivim okom.

Čime igniss obrazlaže hipokriziju stava kojeg advocira? ''Utilitarističkim'' argumentom: ako se nije morala pomučiti/uložiti/žrtvovati da bismo je uzeli k sebi, nema garancije da neće i strugnuti prvom prilikom kad joj puhne ćeif. Možda je ona krasna osoba koja donira djeci u Africi, ali po trenutnim indikacijama ne čini se kao osoba koja bi mogla istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome (ili još gore, da mu podvali kukavičje jaje). Stoga on razumno kaže ''passe''.²

Mašala, nisam ni očekivao nego škiljenje iz dva bijednička mentalna vizira.

Prvi bijednički vizir: moralizam kmeta.

Drugi bijednički vizir: moralizam sitnog trgovca.

—



—

add. 1) Moralizam kmeta. – Osobno, ne rukovodim se nikad logikom: ako mi se (pre)brzo (pre)dala, da bi to značilo da je žena ''laka'', da bi se jednako tako dala i bilo kome. Ma da? Zašto? To je rezoniranje karakteristično za veću ili manju dozu samoprezira, kako i rekoh: manjak poštovanja sebe. Jebešga, taman sam dovoljno narcisoidan i arogantan (ma dobro, malo se hvališem; stavimo ovako: poštujem sebe) za ne osjećati se kao Bilo Tko. Barem njenoj afekciji da nisam Bilo Tko. Ako se dala meni, izvodim iz toga jedino to što je i rečeno: da se dala – meni. Meni (na posebnom planu), ne nekom drugom, petom, desetom, ne Bilo Kome (na općem planu).

To me, konačno, jedino i zanima: da mi se žena dâ iz gotivljenja moje osobe, zato što je to sama poželjela, iz privučenosti i očaranosti, iz obostranog ushita jedno drugim. Svaka druga varijanta – u kojoj me neka hoće ne genuinom dinamikom međusobne afekcije kojom me hoće, nego (jer oštrica kalkulantskog, ''utilitarističkog'' morala se okreće i u obratnom smjeru) u ovisnosti o tome koliko sam to ''zaradio'', koliko sam se pomučio, uložio garancije, itd. – ohlađen sam. Pa onda i ona bivajući ''drolja'' ili ''dama'' u ovisnosti o tome daje li prema kriteriju da joj afekcijski došlo, tj. onima koji su je očarali onime što jesu, ili pak prema kriteriju ''zarađivanja'', tj onima koji su iskazali i dokazali ''poštene namjere''. U podtekstu potonje propisane ''damskosti'', koju se traži od žena, stoji shvaćanje po kojem je tjelesna ljubav za nju nešto što čini samo kao ustupak muškarcu, ako je zaslužio onime što je uložio i čime se obavezao. Jedino zato hoće imati posla sa mnom: ne što bi me sama htjela, zbog onoga što ja jesam, što je očarana mnome kao i ja njom, nego što sam ja htio nju, pa očekuje zavjet zauzvrat i mjeri je li dovoljno dobila. To je sranje, i upravo to ću nazvati droljastim, na ovaj način fundirano ne-davanje (u čekanju dok joj ne potvrdim čvršće garancije).

—



Volim ovaj video. Za početak, kako se gledaju. Kako mu približi ruku do brade i zavesla prstima. Kako joj stavi ruku na struk. Kako ona stavi srednjak na svoju bradu i spusti dlan, prijeđe si njime po ramenu, prsima, u pokretu predavanja i senzualnosti. Kako se približe jedno drugom, licima, dahom. Kako se opet udalje, a zatim joj on priđe usnama uz obraz, do uha, s jedne pa druge strane. Kako stavi čelo na njeno čelo. Kako se njišu u nježnoj priljubljenosti, nosom, okom. Kako otpozadi stavi ruke na njegova ramena, miluje ga, ljubi. Kako se uhvate za ruke. Kako si stavi vanjsku stranu njegovoga dlana na obraz, mazno, pa unutarnju stranu na drugi obraz, na dno vrata, na jamicu (''to vam je suprasternalni urez''), voleći mu dlan koji je voli. Kako se priljube licima, njegova ruka na njenom potiljku, njena na njegovom vratu. Kako se dodiruju nosevima. Kako sad on njoj zgrabi ramena otpozadi, draga joj kosu, vrat, spušta glavu do nje. Kako naposljetku plešu pretapajući se u zagrljaj i poljubac.

Pa dobro, pobogu, ako između nas ima ovakve afekcije i magnetizma, nježnosti i strasti, ako ima ljubavi – infatuacije – što će mi još i nekakve garancije?

Jer uvijek može takve ljubavi za mene u njoj nestati?

U redu, ali što bi mi onda trebala i dalje ona?

—



—

Kako li je malo pouzdanja u ženu koja se dade uloviti u nekakvoj vjernosti. Ona je danas vjerna tebi, a sutra nekom drugom. Ima skoro pola decenije da sam pisao post u kojem sam se nastavljao na ovu Krausovu misao. Kada mi je neka žena posvećena i vjerna na previše zagrižen, zapjenjen, nakostriješen, krut način – razočaran sam. Znam zbrojiti dva i dva, jasno mi je da to tada ne govori ništa o meni. Moje ''ja'' je njenom vjernošću devalvirano; mogao bih komotno biti i netko sasvim drugi i drugačiji, ona bi mi svejedno bila posvećena i vjerna – jer ionako to nije radi mene, već iz uvjerenja, to je ideologijski zasnovano; više ima u tome apriornog refleksa nego srca.

I na Dylanovu pjesmu: dah ti je sladak, oči k'o dva dragulja na nebu, leđa ravna, kosa bajna, ali badava to sve...
But I don't sense affection
No gratitude or love
Your loyalty is not to me
But to the stars above

Ja sam u toj predstavi sporedan lik, zvijezda na sceni je svetinja njenog monogamnog Dostojanstva.

—



—

add. 2) Moralizam sitnog trgovca. – Ljubomora je produkt straha, nepovjerenja, nesigurnosti u partnera, kada želimo da i dalje ostaje s nama osoba za koju primjećujemo ili barem sumnjamo da joj više i nije toliko do nas, da nas više ne voli ili ne želi, no mi nju još volimo ili želimo, i onda se zelenimo. U čemu je, međutim, smisao zadržavanja osobe kojoj nije do mene – zlopateći i jedno i drugo – zar je to ideja ljubavi kakvu si priželjkujem? Ljubomora je stoga nesuvisla, no ljudski razumljiva, jer nije čovjeku ni u sebi moguće po komandi izbrisati osjećaje koji postoje za nekoga tko ih za nas više ne gaji. Princip zavjetnosti, s mjerkanjem ''potencijala za monogamiju'', je ništa drugo nego kodifikacija anticipacijskog zelenjenja, ustanovljena da se preduprijedi mogućnost – no za to već nemam razumijevanja. Bijedničko i nakaradno u tome je činjenje iz zelenog besmisla moralnog principa. Ružan, vrlo analan instinkt kontrole i manipulacije nad futurom njene afekcije – hoćemo da joj odsad i nadalje i ubuduće igramo mi, jedino mi i isključivo mi (u protivnom je ona ''nekvalitetna'' ili barem ''drolja''). Možda je na drugim poljima krasna osoba koja donira djeci u Africi i slično, ali zajebi ti to ako ne bi mogla ''istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome''. Jer poanta je u tome da istrpi jednom kad se upustila ozbiljno, sve i ako više ne osjeća prema nama infatuaciju, tj. ako dlan na obrazu želi ne više naš nego nekoga drugoga. Kako ćemo mi sitne duše isljeđivanja imperativne monogamije i kontrole s kime je dužna biti, najbolje moći u startu procijeniti je li ona materijal za takvo što? Ta jasno: ako je nešto žrtvovala, ako se morala potruditi. Pa dabome, nema gušta do nečijeg ostajanja s nama zbog toga što je držimo za jaja onime što je potpisala ili obećala ili žrtvovala/uložila ili dospjela u ovisnost i socijalne pritiske.

Ma marš, prostaci, antiromantici, istovarači govana, sentimentalci zavjetne veze, kenjatori monogamne vjernosti pretvorene u moral! Kakva samo bezdušnost u progonu ljubavi.

—