Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
subota, 07.07.2012.
Déja vu
|
Danas na teletekstu RTL-a, stranica 131, naslov: Dosad nepoznat Caravaggio! S uskličnikom! Uzbuđeni smo. Uzbuđeni smo, jer otkriven je novi Caravaggio! Sadržaj stranice 131: Dvojica talijanskih povjesničara umjetnosti tvrde da su pronašli više od stotinu skica i slika renesansnog majstora Caravaggia. Riječ je o djelima koja se čuvaju u milanskoj palači Sforza, u kojoj je Caravaggio učio slikati kao mladić. ''Crteži su oduvijek bili tamo, no nitko ih nije pripisao Caravaggiu. Nisu bili skriveni, svi su ih mogli vidjeti. Nadamo se da su povjesničari u pravu'', poručili su iz Ureda za kulturu. Ideš Đurđa! Kakva senzacija, plješćemo ručicama! Još najvažnijim mi se čini ovaj moment da su crteži oduvijek bili tamo. Samo se nije mislilo da su Caravaggiovi. Pa nismo pljeskali ručicama. Sad kad se misli da jesu, možemo pljeskati, triput hura za Michelangela Merisija zvanog Caravaggio, još dodatno medijski atraktivnog zato što je mlad umro nakon turbulentnog života! Ali, što sad... što je to... kao neki déja vu da me spopada odozada... Sjetio sam se! Pa prije svega par tjedana sam čitao sličnu vijest: Otkriveno još jedno nepoznato Caravaggiovo djelo... A i prije dva ljeta također: Senzacija u Rimu – Otkriven novi Caravaggio? A zimu iza toga pisao sam Fetiš pečata, u kojem sam prenio jedan članak iz 2006. o tome kako su u Francuskoj – pogodite što – otkrivena dva nova Caravaggiova djela.  Našli dvije slike, koje sedam jebenih godina nisu nikoga uzbuđivale, a onda, kad se otkrilo da uopće nisu neke no-name, nego – pazi sad – Caravaggiove, ni manje ni više, nastalo je slavlje i općenarodno oduševljenje slikama. Dotad su to bile slike kao slike, koga briga; najedanput su shvatili kako su ultramegagenijalne. I uvijek to isto: je Caravaggio ili nije Caravaggio? Nove medijke ličnosti Curuz i Fedrigolli atribuiraju stotku njemu, no nemojmo požuriti... Drugi povjesničari umjetnosti izrazili su međutim sumnju u tvrdnje Curuza i Fedrigolli, te su ocijenili da su potrebna dodatna istraživanja. Zašto je to tako iritantno? Zato što se obavezno nalazi u rubrici Kultura, pa svi imaju dojam nečega sofisticiranog, pametnog i uzdižućeg (kulturnog), kad ono – imbecilno da ne može biti imbecilnije. Pitanje odgonetanja autorstva i ''autentičnosti'' kao majka svih vijesti s polja umjetnosti. Eno, gle, pažnja, nađeni su negdje nekakvi ''dosad neotkriveni'' crteži i skice... Michelangelo ili ne Michelangelo? Ili: opa, evo ovdje jedno ''izgubljeno remek-djelo'' – ali da li je to Leonardo ili Rafael? Ili nije ni Leonardo ni Rafael? A možda je Tizian?  Kulturnu publiku, stručnu i nestručnu, rajca ne stvarno umjetnost, nego umjetnička Imena, koja nešto za što ih inače nije briga čine znamenitošću, zbog čega onda na to svršavaju, dive se i padaju na koljena, u stilu bezbožnog naroda oko zlatnog teleta.  Pogledajte tu navalu! Što se to tako slatko dijeli? Pošto očito ne u sferi umjetničkog sadržaja (kao nominalnog povoda za postojanje i posjećivanje muzeja), kod silnog nahrupljivanja u duge dvorane i ostatka sistema kunsthistorije, valorizacije i interesa ter poklanjanja pažnje djelima očito je daleko više riječ o fetišističkoj strani umjetnosti i toj njenoj značajci da etabliranošću postaje znamenita. Ili slavna, da budemo jasniji. Kvrc-kvrc i škljoc, što bliže svetom zakutku... Ljude privlači blještava aura slave, kao muhe govno.  Slika govori o obožavanju slavnih osoba. Oh, to su strašne sramote! Kad bismo (govorio je Gombrowicz jednom prijatelju na izlasku iz muzeja), umjesto da analiziramo boje, podvrgli strožem, eksperimentalnom istraživanju reakcije gledatelja, izmamili bismo na površinu neizmjernost iskrivljavanja, od koje bi se svi Panteoni s treskom srušili i sa stidom bi izgorjela Sikstina. Spektakl, show i zabavni program ulaženja iza vrata slavnih. Muzeji s autentičnim remek-djelima po zidovima su nešto kao ''Gloria'', ''Stars'', ''Extra'', ''Story'' umjetničkog (polu)svijeta: onako kao što na određene društvene skupine efekt slinjenja polučuje spektakl imena Britney Spears ili Angelina Jolie, takav isti efekt polučuju imena kao Caravaggio, Leonardo, Cezanne, Picasso na drugu supkulturu obožavatelja; jer to su ta lica prije bilo čega drugoga nama danas: selebritiji rubrike kultura, i kao takva pogoduju za sve bouvarde i pécouchete svijeta koji kao pošteni malograđani imaju tu potrebu predstavljati se na razini fasade kulturnijima i upućenijima. Ne zaboravimo ni relikvije, kao kod svih svetih i slavnih! |
