pero u šaci

Svoj prvi roman Amerika, pisan 1912-13., Kafka smješta na kontinent na koji nikada nije nogom kročio. Ne zanima ga realan prikaz, nego daje vlastitu predodžbu, otvoreno površnu, nadrealnu i parodijsku (smjelo bi se čak reći camp), sazdanu od klasičnih klišea o Novom svijetu – mitskoj mladoj civilizaciji u kojoj je sve gigantsko i sve u znaku stroja, pragme, efikasnosti.

Nije uopće pisao o SAD, pisao je o jednoj arhitemi. Šest scena, prividno nepovezanih, ali koje sve zapravo govore o istome, o ''perspektivama kojima nitko ne može sagledati kraja'':

1. U kući svog ujaka senatora 16-godišnji Karl Rossmann, bivši europski gimnazijalac, nalazi radni stol sa stotinu ladica i ''regulatorom'' sa strane, preko kojega se, okretanjem obrtajne ručke, po vlastitoj odluci i potrebi, moglo postizati različita premještanja i nova postavljanja ladica.

2. Ujak Jakob upoznaje nećaka s bogatim njujorčaninom Pollunderom koji ga odluči provozati u svojem automobilu. Kad bi auto, stižući iz iz mračnih uličica koje su potmulo odjekivale, prešao jednu od tih velikih ulica nalik trgovima, ukazali bi se s obje strane, u perspektivama kojima nitko ne može sagledati kraja, pločnici ispunjeni sitnim koracima.

3. U Pollunderovoj ''ladanjskoj kući kod New Yorka'' Karl ostaje zatečen labirintom hodnika, stubišta, razina, vratâ... labirintom u kojemu se ne može snaći, koji ga iznenađuje svojom apsurdnošću. Karl je već prošao pokraj velike uzdužne površine zidova, koji uopće nisu imali vrata i nije se moglo pretpostaviti što se iza njih nalazi. Onda su dolazila vrata, jedna za drugima, on je pokušavao više njih otvoriti, ali ona bijahu zaključana, a prostorije očito nenastanjene. (...) one zapravo bijahu tu samo zato da bi prazno odzvanjale kad bi se zakucalo na vrata. (...) Pri jednom naglom hodničkom zavoju Karl udari svom silinom u zid (...) Kako hodniku nije bilo kraja – nigdje nikakav prozor nije davao vidika, niti se u visini ili dubini bilo što pokretalo – Karl je već pomislio kako se kreće u istom krugu i ponadao se da će možda opet naći otvorena vrata svoje sobe, ali ni ona ni ograda ne pojaviše se više.

4. Nalazi namještenje kao lift-boy u Hotelu Occidental, fantastično kolosalne arhitekture, sa trideset dizala i nevjerovatno složenom hijerarhijom hotelskih namještenika, u kojemu se radi u smjenama od po dvanaest sati.

5. Dobivši otkaz, Karl se u Novom svijetu zatiče sam i izgubljen. Na jednom uličnom trgu ugleda plakat Kazališta u Oklahomi koje traži nove članove, koje treba svakoga, i nudi neograničene mogućnosti za posao svake vrste. Odlučuje se prijaviti: kad je izašao iz postajne zgrade i pogledom obuhvatio cijeli njegov prostor, uvidio je onda da je sve bilo veće nego je on na bilo koji način mogao zamisliti. Stotine žena obučenih kao anđeli stajalo je na postoljima visokima i do dva metra i puhalo u zlatne trublje. Nakon dva sata odmjenjuju ih muškarci koji sviraju odjeveni u vragove. To je najveće kazalište na svijetu i čak neki govore da je zapravo neizmjerno veliko. U svim gradovima ustanovljeni su prijamni uredi za nove kandidate. Bezbroj službenika razvrstava ih. Karl je prvo poslan u ured za inženjere (slagao je da je inženjer), zatim u ured za ljude s tehničkim zvanjima, pa u ured za bivše srednjoškolce, pa u ured za europske srednjoškolce, u kojemu je naposljetku primljen.

6. Ukrcava se na vlak za Oklahomu: Vozili su se dva dana i dvije noći. Tek sad je Karl stekao predodžbu o veličini Amerike.



—

Prije nekoliko dana izbacilo me s fejsa.



Dobio sam direktivu da moram upisati nekakav code da bih se ponovo ulogirao, a koji da mi je stigao na mobitel u vidu sms poruke. Problem je samo u tome što nije stigao.



Što činiti ako nije stigao? Može se kliknuti ''resend code''. Što se događa kad se klikne? Stigne ti iz drugog pokušaja? Ne, ponovo ne stigne. A što se događa klikneš li još koji put? Stigne napokon? Ne, i dalje ne stiže, ali ti se sad već kaže da klikaš previše često i neka radije malo prestaneš gnjaviti.



Dosta apsurdno, zar ne?

—

Albert Camus povjerava nam da u Kafkinim djelima nalazi jedno od najsavršenijih očitovanja svog koncepta Apsurda.

Kundera u jednom eseju o Kafki govori o motivu beskonačnog labirinta.

Čuvena je rečenica kojom počinje Proces (1914.): Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo. Apsurd se sastoji u tome što optužnica nema sadržaja. Nitko ne zna za što je K. optužen, naprosto je optužen. U svojoj sobi zatiče neka dva tipa koji mu priopćavaju vijest, ali kad ih on upita zašto je uhapšen, odgovaraju kako oni ''nisu mjerodavni'' da mu odgovore na to pitanje. Postupak je u tijeku i sve ćete doznati na vrijeme. K. govori: Neću reći da sve skupa smatram za šalu, (...) ali, s druge strane, ne može sve ovo biti ni bogzna kako važno. To zaključujem otuda što sam optužen, a da ne mogu naći ni najmanje krivice zbog koje biste me mogli optužiti. Ali, i to je sporedno, a najvažnije je tko me optužio. Koja vlast vodi postupak? Jeste li vi službenici? Nijedan od vas nije u uniformi (...) Za ta pitanja tražim objašnjenje, a uvjeren sam da ćemo se nakon tog objašnjenja najsrdačnije rastati. To se, međutim, ne događa – nikako. Roman odmiče, ali K. svoje odgovore ne dobiva. Na kraju biva pogubljen, ne doznavši tko mu je i za što sudio.

U Dvorcu (1922.), Kafka pripovijeda o zemljomjeru K., koji je pozvan na službu u neko mjesto. Stigavši po noći, odluči potražiti prenoćište u gostionici. Ali tamo mu ne daju mira: Ovo selo je vlasništvo dvorca; tko ovdje stanuje ili noći, u izvjesnom smislu stanuje, odnosno noći, u dvorcu. A to nitko ne smije bez grofove dozvole. Međutim, vi tu dozvolu nemate, ili je barem niste pokazali. K. objašnjava da je on zemljomjer kojega je grof pozvao. Iz gostionice odluče nazvati u dvorac – stiže potvrdan odgovor i K. može ostati. Ujutro, on primjećuje markantan tamni portret na zidu, te od gostioničara doznaje ponešto o impozantnoj hijerarhiji dvorca: na slici, kaže, nije grof, nego samo upravitelj. ''Istina, imate lijepog upravitelja u dvorcu, ali je šteta što ima onakvog sina'', dodade K. ''He'', uzvrati gostioničar (...) ''Schwarzer je sinoć malo pretjerivao, njegov otac je samo podupravitelj i to posljednji po rangu.''

K. odluči prošetati selom... barem do ulaza u dvorac. To se, međutim, pokazuje previše nadobudnim planom.



Ulica, to jest ova glavna seoska ulica, nije vodila na brijeg, nego samo u blizinu brijega, a onda je kao namjerno vijugala i premda se nije udaljavala od dvorca, nije mu se ni približavala. K. je stalno očekivao da ulica skrene prema dvorcu i kako je to očekivao, išao je dalje. Očigledno, onako umoran on se nije usuđivao napustiti ulicu, a i čudio se dužini sela, koje kao da je bilo bez kraja.



K. pokušava unajmiti saonice. ''Ovdje nema saonica'', odgovori čovjek na prozoru, ''ovdje nema prometa.'' – ''Ali to je ipak put koji vodi u dvorac'', primijeti K. ''Pa ipak, ovdje nema prometa'', uzvrati čovjek s izvjesnom upornošću.'' Naposljetku se ipak nudi da ga odveze svojim saonicama, iz želje da mu se K. ukloni ispred kuće. No, kad sazna da bi ovaj htio da ga se vozi baš u dvorac, opet rezolutno odbija.



''Odvezite me onda do gostionice'', reče K. U gostionici su ga dočekala dva pomoćnika koja su mu bila dodijeljena. On im govori: ''Danas smo propustili jedan radni dan, ali sutra posao počinje vrlo rano. Morate naći jedne saonice za vožnju u dvorac i s njima čekati spremni, ovdje ispred kuće, u šest sati.'' ''Dobro'', reče jedan. Ali drugi doda: ''Kažeš dobro, a znaš da nije moguće.'' (...) sada i onaj prvi reče: ''Ima pravo, nije moguće, bez dozvole nijedan tuđinac ne smije u dvorac.'' ''Od koga treba tražiti dozvolu?'' ''Ne znam, valjda od upravitelja dvorca.'' ''Onda ćemo je zatražiti telefonski, odmah telefonirajte upravitelju, obojica!'' Oni potrčaše aparatu, dobiše vezu (...) i upitaše može li K. s njima doći sutra u dvorac. Odgovor ''Ne!'' dopre čak do stola za kojim je K. sjedio. Istina, odgovor je bio još potpuniji i glasio je: ''Ni sutra, ni bilo koji drugi dan.'' ''Sam ću telefonirati'', reče K. i ustade. (...) Iz slušalice je dopiralo zujanje kakvo K. još nije čuo pri telefoniranju. Izgledalo je kao kad se brujanje bezbrojnih dječjih glasova (...) kao kad se to brujanje na neki gotovo nemoguć način slije u jedan jedini visok, ali snažan glas.

Kafka nas od početka smješta na teren apsurda. Ulica koja vodi prema dvorcu, ali nikad do njega ne stiže (?). Nikuda se ne može bez dozvole, ali nema nikoga kome bi se stvarno moglo obratiti za dozvolu (?). Nominalno postoji telekomunikacijska veza, ali pri pokušaju stupanja u kontakt čuješ samo zujanje (?).

—

Nema alternativnog načina. Možeš promijeniti password (učinio) ili možeš promijeniti asociranu mail adresu (učinio), ali badava sve – nemaš li confirmation code, i dalje te ne puštaju u tvoj account. Možeš se slikati.

A i to sam čak učinio.

Našao sam taj neki obrazac, u kojem ti dopuštaju da im pošalješ scan ''government-issued ID-a''.



Na to mi u roku par minuta stiže mail, i već se ponadah, pomislih, oho, opoštenili se, vidiš kako odmah reagiraju. Ali vraga, bio je to automatizirani reply: traže da im pošaljem scan ''government-issued ID-a'' (koji upravo poslah!), a ako već jesam, neka ga ipak pošaljem opet (''sorry for the inconvenience'').



U roku nekoliko minuta ponovo im ga šaljem, kako su tražili. Nema odgovora. I nema i nema. I nema.




Prinuđen spasiti si dan, evo već četvrti zaredom (tada, a do danas sedmi). Bez svog redovitog shota.



—

Od općinskog načelnika K. saznaje da iza svega stoji nesporazum i da selu zapravo zemljomjer uopće ne treba: U jednoj tako velikoj upravi kao što je grofovija može se dogoditi da jedan odjel naredi ovo, drugi ono, a jedan ne zna za drugi; viša kontrola je, doduše, neobično točna, ali po svojoj prirodi stiže kasno, i tako ipak može nastati mala zabuna. Naravno, uvijek su to samo majušne sitnice, kao, na primjer, vaš slučaj.





Načelnik dalje razlaže birokratsku zavrzlamu koja je dovela do nesporazuma. Iz općine su odgovorili da im zemljomjer nije potreban, ali umjesto da dopis stigne u odjel A, stigao je u odjel B, i to ne cijeli, nego samo omot, a spis se valjda putem zagubio. Iz odjela A su čekali dalje da dopis stigne, a za to vrijeme je Sordini, posebno pedantni referent iz odjela B, poslao omot natrag u općinu, da mu ga ispune. Međutim, od onog prvog spisa iz odjela A prošlo je već mnogo mjeseci, ako ne i godina. To je razumljivo jer kad spis ide svojim normalnim putem, kao što je pravilno, dospije u svoj odjel najkasnije isti dan i još je tog dana riješen; ali ako jednom pogriješi put – a zbog savršenosti organizacije on zaista mora s naprezanjem tražiti krivi put – onda to, naravno, traje vrlo dugo.


(Pod normalno kôd stiže najkasnije iste sekunde, ali ako jednom pogriješi put, možda ćeš ga dobiti za mjesec dana. Ili nećeš.)

Za to vrijeme u općini su već zaboravili što je ono uopće bilo, Sordini je pritiskao, sumnjičav po prirodi, nastala je prepiska, čudno je to – ne, nije čudno – je, čudno je, sve dok načelnik nije zaglavio na pitanju postojanja prvog podneska, ne usudivši se tvrditi da ga je bilo, tj. da se upravi potkrala neka pogreška. Jedno od osnovnih načela u radu vlasti jest da se uopće ne računa na moguće pogreške. To načelo opravdava izvrsna organizacija cjeline, i ono je potrebno da bi se postigla krajnja brzina pri obavljanju poslova.

Ponovo se radi o beskonačnom labirintu, mehanizmu toliko preciznom i savršenom u svojoj organizaciji da u konačnici postaje savršeno neupotrebljiv i besmislen. Načelnik priča o tome kako Sordinija u životu nije uspio očima vidjeti; on ne može sići ovamo, odviše je pretrpan poslovima; meni su njegovu sobu opisali tako kao da su svi zidovi pokriveni stupovima od naslaganih velikih svežnjeva spisa, i to su samo oni na kojima Sordini radi, a kako se spisi bez prestanka odnose i domeću, to se stupovi neprestano ruše, i to stalno rušenje, koje se svaki čas događa, postalo je karakteristično za Sordinijevu radnu sobu.

Sljedećeg dana (tj. sad u srijedu, osmoga), već nestrpljiv, šaljem još jednom mail sa svojim ID-om u beskonačni labirint facebook supporta, s tom razlikom da ne adresiram na sobičak iz kojeg sam dobio reply na obrazac (info+b6tbu55.aear55g7gm@support.facebook.com), nego forwardiram na glavnu recepciju (info@support.facebook.com), možda će to nešto značiti. Ali ne, ponovo ništa. Odgovor doduše stiže, i to opet promptno, u roku par minuta, ali i opet od strane robota.



Da mi eto linkova na help (koji tu, naravno, nije od nikakve pomoći). I neka ne šaljem nazad ništa, jer ovo je automatizirani mail, reply neće biti pročitan.

WTF?!



Sigurno rade da se sve puši, ne sumnjam da su im sobe poput Sordinijeve prepunjene slučajevima, Milijarda je to korisnika – ali i baš kao sa Sordinijem, ne može im se lica vidjeti.

Halo, ima li koga?

I doista, tko to tamo – ako živi ljudi, zašto razgovaram s noreply mailovima? A ako ne živi ljudi, koji K. onda traže dokument s fotkom preko kojega će se uvjeriti o mom identitetu? I kako onda da kodovi ponekad ipak stignu, nakon mjesec il' dva? A sada ću vam govoriti o jednoj posebnoj osobini našeg upravnog aparata. Zbog svoje preciznosti, on je u krajnjoj mjeri osjetljiv. Kada se o jednom predmetu predugo raspravljalo, i prije nego što se raspravljanje završi, može se dogoditi da on iznenada, munjevito, nađe svoj završetak na nekom nepredviđenom mjestu, koje se poslije ne može utvrditi (...) Reklo bi se: kao da upravni aparat nije više mogao podnositi naprezanje i uznemiravanje koje traje godinama zbog jednog te istog, samog po sebi možda beznačajnog predmeta, i stvar je riješio sam od sebe, bez pomoći činovnika. Naravno, čuda nema, i neki činovnik je svakako napisao rješenje ili donio pismenu odluku; u svakom slučaju, međutim, barem odavde od nas, a ni iz uprave, ne može se utvrditi koji je činovnik u ovom slučaju odlučivao i iz kojih razloga. Tek kontrola ustanovi to znatno kasnije; mi, međutim, to više ne saznamo, uostalom, tada jedva da bi to još koga i zanimalo. Ali, kao što je rečeno, baš te odluke najčešće su odlične, a ono što im smeta jest da se za njih, kao što se obično događa, kasno dozna i da se zbog toga i dalje strasno raspravlja o predmetima koji su već davno riješeni.



Prije malene-zg, točnije još uvijek u srijedu, a iziritiran noreply mailom, telefonirao ja i sam, birao 1 za customer support, i naravno, javlja se automat, govori točno kako je maki90 i napisao: ''currently we do not offer customer support''. Očigledno, telefon u dvorcu funkcionira izvrsno. Pričali su mi da se tamo telefonira bez prekida, što naravno, ubrzava rad. To neprekidno telefoniranje mi čujemo u ovdašnjim telefonima kao šuštanje i pjesmu, to ste već zacijelo čuli. Usvari, to šuštanje i to pjevanje, to je jedino ispravno i uvjerljivo što nam ovdašnji telefoni prenose, sve ostalo je varljivo. Ne postoji nikakva stvarna telefonska veza s dvorcem, nikakva centrala koja prespaja naše pozive: kad odavde telefonom pozovete nekog u dvorcu, onda zvoni na svim aparatima u najnižem odjelu ili, bolje rečeno, zvonilo bi kad ne bi gotovo kod svih aparata zvonce bilo isključeno, kao što ja to točno znam. Istina, tu i tamo neki premoreni činovnik osjeti potrebu da se malo razonodi, osobito uvečer i noću, i uključi zvono; tada mi dobijemo odgovor, ali odgovor koji je samo šala. To je, naravno, sasvim razumljivo. Tko smije prisvojiti sebi pravo da zbog svojih sitnih briga zvoni usred najvažnijih poslova koji se obavljaju pomamnom brzinom?





Na to sjedam i pišem im još jedan mail – znajući, naravno, da i taj uzalud pišem: ne zato što bih mislio da će sad na biti pročitan, nego onako... više iz sporta i dišpeta.



A tu mi je i pala na um ideja za post.

—

A u postu Ostvarujuća moć privida, o moći percepcije da stvara stvarnost, spominjao sam roman Josefa Škvoreckog o praškom inženjeru pozvanom na stručni skup u Londonu. Vrativši se, u službenom dnevnom listu Partije čita članak o tome kako je neki češki inženjer na skupu u Londonu pred stranim tiskom oklevetao svoju Zemlju i odlučio ostati na Zapadu. Pojuri u uredništvo dotičnog dnevnika, gdje mu se Odgovorni ispričava, ali da on nema s tim veze, tekst je dobio ravno iz MUP-a. Pojuri u Ministarstvo, da, svakako, riječ je o pogrešci, ali oni nemaju ništa s time, dobili su izvješće od tajne službe u londonskom veleposlanstvu. Nema, kažu mu, govora o demantiju, ali da svejedno može biti miran, ništa mu se ne može dogoditi. Inženjer, međutim, zapaža da činjenice govore drugačije (najednom ga nadziru, prisluškuju mu telefon, ne može spavati), sve do dana kad, izluđen pritiskom, stvarno ilegalno napušta Zemlju.

Kundera preko te štorije pokušava rastumačiti pojam karakteristične kafkijanske situacije: Inženjer je suočen s vlašću koja ima karakter beskonačnog labirinta. Nikada neće stići do kraja njegovih beskrajnih hodnika i neće uspjeti pronaći onog koji je načinio kobnu presudu. Dakle, u istoj je situaciji kao Josef K. pred Sudom ili zemljomjer K. pred Dvorcem. Svi su oni u svijetu koji je golem labirint institucija iz kojeg ne mogu pobjeći i koji ne mogu razumjeti. Prije Kafke romanopisci su često znali raskrinkati institucije kao poprišta sukoba različitih osobnih ili društvenih interesa. U Kafke, institucija je mehanizam koji se pokorava vlastitim zakonima za koje se više ne zna tko ih je i kada donio, koji nemaju nikakve veze s ljudskim interesima, i koji stoga nisu razumljivi. (...) K.-ovim smaknućem sud se neće okoristiti, baš kao što ni dvorac neće ništa dobiti maltretiranjem zemljomjera. Zašto jučer Njemačka, danas Rusija, žele vladati svijetom? Ne bi li bile bogatije? Sretnije? Ne. Agresivnost sile posve je bezinteresna; nemotivirana; ona želi vlastito htijenje; ona je čista iracionalnost.

—

A u postu Nasilje normalnosti, o rađanju tragedije iz duha palanke, poslužio sam se za ilustraciju i primjerom iz Dvorca, kad Amalijina obitelj postaje od strane seljana izolirana, spontano izbjegavana u širokom luku (nitko nije ostajao dugo, najbolji prijatelji najprije su se gubili), zbog neformalne anateme od strane dvorca. Kao nepodobnima, u okruženju karakteriziranom savršeno izbrušenim instinktom dodvoravanja signalima iz dvorca, propao im je i posao: Mušterije su dolazile i s gomile u obućarnici uzimale obuću koju su bile donijele na popravak (...) U knjizi narudžbi brisan je red po red, vraćene su zalihe koža koje su ljudi kod nas imali, dugovi su plaćeni, sve se odvijalo mirno, bez svađe, svi su bili zadovoljni da što prije i što potpunije prekinu svaku vezu s nama, makar pritom imali i gubitke, to nije bilo važno. Amalijin otac prisiljen je kucati na vrata dvorca i moliti da mu se oprosti. Ali što mu se treba oprostiti? Odgovarali bi mu, nikakva dostava protiv njega ne postoji, bar još nije zavedena u protokolima, bar u onim protokolima koji su pristupačni odvjetnicima. Prema tome, koliko se da utvrditi, protiv njega niti je išta poduzeto niti se sprema da se poduzme. Može li on navesti ikakav službeni akt usmjeren protiv njega? To otac nije mogao. Ili je neki službeni organ izvršio neki prijestup? O tome otac nije znao ništa. Prema tome, budući da ništa ne zna i ništa se nije dogodilo, što onda hoće?

Jedini način da se vrate u život je da dokažu svoju nevinost. Ali da bi se moglo braniti od neke krivnje – slati žalbu, tražiti pomilovanje – prvo ta krivnja mora biti ustanovljena. Tako mu padne na pamet misao (...) da od njega kriju krivnju zato što ne plaća dobro, naime do tada je plaćao samo propisanu taksu (...) Sad mu se činilo da treba više plaćati, što je sigurno bilo pogrešno, jer iako naša službena mjesta, jednostavnosti radi i da bi se izbjegla nepotrebna objašnjenja, primaju mito, time se ipak ništa ne može postići. Sve što su još imali – prodali su, patili, gladovali, samo da bi otac imao nadu. Već očajan, počinje preklinjati dvorac neka proglasi Amalijin zločin (bez obzira što zna da ga nije bilo!). Budući da nije uspio dokazati krivnju (...) morao se sada baciti isključivo na moljakanja i činovnicima se osobno obraćati.

To je još jedan element karakteristične kafkijanske situacije: okrivljeni se samookrivljava, sam se trudi dokazati postojanje optužnice (?!). Zato što dok tobože uopće nije okrivljen, ipak jednako trpi posljedice okrivljenosti – jedino dok ista nije imenovana, ne može ništa ni poduzeti. Želja mu je svoju optuženost barem izvući na svjetlo dana kao činjenicu, iz neformalne u formalnu, kad ga se ionako njome prca.

—

Zaista, sve je tu:



1. Zatekao sam se jednoga jutra ''uhapšen'' i ekstradiran od strane facebook security sistema, iako mi nije bilo poznato da sam napravio nešto čime bih to zaslužio. Niti mi je rečeno što sam napravio.

2. Facebook korporacija ispostavlja se iza sučelja kao beskonačni labirint, mehanizam u kojemu se gubi smisao, u kojemu se namjera rasplinjava; nitko mu ne može sagledati kraja. Nema voljnog subjekta koji bi stajao iza. Mada silovan, nikada neću stići do instance za koju bih mogao reći da joj je interes silovati me i tako naći objašnjenje što se to i zašto zapravo događa.

3. Očito se ne računa s mogućnošću pogreške. Dogodi li se, primjerice, da sms s confirmation codeom iz nekog tehničkog razloga ne stigne na mobitel, nije predviđen način da se dvorac o tome obavijesti, ne bi li se moglo nešto poduzeti.

4. Potpuno kao u slučaju s praškim inženjerom: bespomoćnost pred nesporazumom. Razotkriven, iako nisam ništa skrivao. Moj profil postaje nevažna sjena svog dosjea. Fejs-egzistencija mi u krajnjoj rezultanti nije ono što je, nego ono čime je proglašena. Glupa, apsurdna situacija koja iz ničega stvara nešto, koja nestvarnost učini vrlo, vrlo stvarnom (jedino mi sad još preostaje špijunirati i obijati vlastiti profil, služiti se lažnima, naknadno doista činiti ono za što sam prethodno okrivljen).

5. Potpuno kao u slučaju s Amalijinom obitelji: ja zapravo uopće nisam okrivljen. Da bar jesam. Jer kažnjen sam kao da i jesam, samo bez ispostavljanja optužnice. Kad bi mi se barem imenovalo što sam učinio, pa da znam gdje je greška, na koje točno mjesto u facebook helpu kliknuti, pod što spadam, gdje potražiti odgovore i rješenja, za što biti prekoren, o čemu porazgovarati s društvom iz supporta. Dođe mi da surađujem s tužiteljstvom – da sâm dokazujem postojanje optužnice protiv sebe, da preklinjem neka mi se izrekne konkretna presuda: spram nje bih se barem mogao staviti u nekakav odnos.

6. Kome da se žalim? Upravi vodovoda? Nemoćan sam pred misterioznim sudom koji me (iz)goni, iako je cijela stvar apsurdna. I ne mogu doći do svojih odgovora; ne pripušta me se u nadležni zakon.

—



U četvrtak mi stiže mail kojim me se – kakva ljubaznost! – obavještava da propuštam dosta toga što se zbiva na fejsu i ne bih li možda htio ući i saznati što sve. Kad kliknem da bih, saznajem samo da mi je ulazak i dalje zabranjen. Osim toga mi se sa strane ukazuje sličica samog Klamma... pardon, Zuckerberga, kako mi se smije – a čak mi se učinilo da mi se mučko đubre u jednom momentu i izbeljilo?!



U Procesu, K.-u je ispričana priča o čovjeku sa sela koji dolazi pred vratara s molbom da ga pusti u zakon, ali ovaj mu kaže da ne može sad ući. Hoće li moći poslije? – možda. Vratnice su otvorene, čovjek se naviruje, a vratar mu kaže: ''Ako te baš toliko želja vuče, pokušaj ipak ući, usprkos mojoj zabrani. Ali upamti: ja sam moćan, a tek sam najniži vratar. A od dvorane do dvorane na svakim vratima stoji po jedan vratar, sve jedan moćniji od drugog. A već je treći takav da mu ni ja ne mogu podnijeti pogled.'' Seljak sjedne pored vratnica i tako sjedi dane i dane, godine i godine. Ponekad pokuša ući, ponekad moljaka vratara, ponekad ga pokuša podmititi – što ovaj prihvaća, ali (kaže) samo zato da seljak ne bi mislio kako nije dao sve od sebe da uđe. I tako on ostari sjedeći pred tim vratima. Napokon mu i vid oslabi te ne zna smračuje li se zaista oko njega ili ga samo oči varaju. Pa ipak, razabire u mraku sjaj što neumorno nadire iz vrata zakona. Neće više dugo. Pred samu smrt, zove vratara i postavlja mu zadnje pitanje: svi ljudi teže za zakonom, pa kako to da svih tih godina nitko osim njega nije tražio da uđe? Nitko nije mogao, jer je ovaj ulaz bio samo za tebe – odgovara vratar. Sad ću ga zatvoriti.