pero u šaci

Dakle, proteklih je dana, kao što svi već znamo, satirički tekst Indexovog kolumnista Hrvoja Marjanovića izazvao ekstremno žestoku reakciju katoličke javnosti, u vidu spama kojim zahtijevaju od raznih tijela, odbora i vijeća da poduzmu represivne mjere spram pokvarenjaka koji vrijeđaju vjerničko dostojanstvo.

Na Indexu nisu mogli doći k sebi od nevjerice:






Prije teme nametanja cenzure drugima, usredotočimo se ipak na jedan načelniji moment: nametanje cenzure sebi.

Biti vjernik znači presijecati raspravu. Jedanput sam čuo ovakav govor: Dosta! Ne želim više ništa znati! Ne želim znati ništa, ništa, ništa, želim samo vjerovati. Vjerujem u nepogrešivost svoje vjere i u istinitost mojih načela. Netko zdrav ne želi se izlagati bacilima, a ja ne želim udisati misaoni mijazam koji može podriti moju vjeru, koja mi je neophodno potrebna za život, i čak je sâm moj život. Vjerovati je moguće samo ako se hoće vjerovati i ako se u sebi njeguje vjera, a tko namjerno stavlja svoju vjeru na probu, da bi provjerio hoće li ona tu probu izdržati, taj više ne vjeruje u vjeru. Da, treba imati vjeru u vjeru. Tako je da treba ne samo vjerovati, treba vjerovati da treba vjerovati. Treba imati vjeru u vjeru! Vjeru u sebi treba zavoljeti. Vjera bez vjere u vjeru nije jaka, niti ikome može donijeti zadovoljenja.

Treba se utvrditi u vjeri, tj. jednom zasvagda joj se zakleti na vjernost, sve protuargumente koje ubuduće čuješ unaprijed odlučiti da ćeš odbaciti.

Potreba da presiječeš i utvrdiš se očito je znak dubokog nepovjerenja prema samome sebi, u vlastitu sposobnost rasuđivanja. Predaješ se radije na upravljanje Crkvi, koja je institucija i neizmjerno je pouzdanija; nemoj sam, Crkva će znati za tebe. Umjesto da razbijaš glavu – dolje s vlastitom glavom! – zar nije puno ljepše i sigurnije pod zakletvom ostati pri Istini koju si prihvatio. Jer znaš dobro da je tvoja vlastita pamet prevrtljiva – i što ako te jednom prevari?

Iracionalnost takvog umovanja sadržana je u nedodirljivoj zadanosti premise po kojoj ne možeš dopustiti da ostaneš bez vjere, jer ti je nasušno potrebna. Unutrašnje proturječje bode oči: utvrđuješ se u Istini zato što ne znaš koliko možeš vjerovati vlastitoj glavi... u redu, ali čijom si onda glavom došao do zaključka da je baš ta Istina ona kojoj možeš vjerovati? I to je isto jedan sud koji si donio. Zašto baš na toj točki, i jedino na toj točki, odlučuješ vjerovati vlastitom sudu, a na svim sljedećim točkama strahuješ da mu nije previše za vjerovati? I što je najčudnije – na toj jednoj točki onda odlučuješ biti apsolutno siguran? Odlučuješ znati da je ta ispravna.

Fiks-ideja, znači. Imamo posla s, obratimo pozornost, vjerom u vjeru. Naglašavam ovu apsurdnu duplirajuću sintagmu da bih istakao kako se radi o naporu volje. Ljudi danas više ne vjeruju onako kao što je prethistorijski čovjek, izložen na milost i nemilost strašnim silama prirode, šćućuren u spilji, uvijek na korak od smrti, vjerovao u zle i naklonjene duhove. Više nego što vjeruje, današnji vjernik želi vjerovati, treba mu da vjeruje, radi na tome da vjeruje, tjera sebe da vjeruje, progonjen fiks-imperativom da ne smije ostati bez vjere. To je ta autocenzura, gdje se čepe uši, i samookrutnost, tlačenje sebe, poput biljke koju se priveže da bi rasla strogo u predviđenom smjeru. Najvažnija stvar je ne dopustiti si slobodan tijek u razmišljanju, jer on zna da bi ga to možda moglo dovesti i na drugo odredište nego ono na kojem si je apriorno zadao da mora zauvijek ostati stajati.

Poanta je u tome da se ne radi o spontanoj, nego o (samo)iznuđenoj religioznosti, i zato njegovom vjerovanju nije dovoljno ono samo, nego mora najprije imati vjere i optimizma u svoje vjerovanje, hrabriti se, motivirati, dizati si moral. Napor volje mora biti to veći što je uvjerenost manje spontana i genuina. Ali veća je osim toga i krhkost, osjetljivost, nesigurnost pred kušnjama u vjeri, gdje mu onda posjedništvo Istine, apsolutna sigurnost u retorici (utvrđivanje u vjeri), dođe kao kompenzacija za nedostatnu autentičnost. On si ne smije dopustiti da proba sa sumnjom, jer bi ga ona odmah upropastila, u tome se očituje fragilnost. Zato se problem vjere za vjernika svom svojom težinom prevaljuje na pitanje neizlaganja izazovu sumnje, odnosno na negativno izražavanje o onima koji ga izlažu, bacajući pred njega taj izazov.

Ljetos kod Odmak, jedan se anonimni komentator predstavio kao ''antipero'' i udario u navođenje dijelova iz knjige talijanskog egzorcista Pellegrina Ernettija, tobože to je sam Sotona govorio na usta opsjednutih za vrijeme egzorcizma. Kao osnovna misao se kaže da je Đavo definiran onime što ga najviše ljuti (''magareća poslušnost onom čovjeku obučenom u bijelo'' i ''strogi kontemplativni redovi: redovnice u klauzuri'') te onime što ga najviše veseli (''oni biskupi i oni svećenici koji niječu moje postojanje i moje djelovanje u svijetu'').

Spojio sam dva i dva: izvjesni ''antipero'' istupa s bulažnjenjima iz nekog egzorcističkog bukvara. Što piše u bukvaru? Da se Đavao očituje time što je alergičan na poslušnost Papi i također na časne sestre zahuktane u molitvi. Pošto dolje piše ''antipero'' poruka je jasna: kako je pero (u šaci) deklarirano alergičan na poslušnost Papi i na časne sestre zahuktane u molitvi (alergije koje nigdje nisam eksplicitno izrekao, ali u redu, neću ih sporiti) – samo treba izvesti konkluziju iz te dvije premise: iz pere (u šaci) govori sam Đavao.

Kada sam komentatora pozvao na oprez u takvoj igri, onom nietzscheanskom nije ih malo koji su se, istjerujući Đavola, i sami pretvorili u svinje, odgovorio je da ne, pa on ga ne istjeruje. 'Aj dobro, mislim si, možda se još nađe kod ovoga tračak razuma. Ali već sljedeća rečenica: ''Nisam ovlašten''. O, mraka mrklog! Znači, zato ga ne istjeruješ! Ne što nisi poremećen, nego samo zato što nisi ovlašten.

Samo ukazujem na njegovo postojanje. I na njegove zamke, lukavost djelovanja, domišljatost. On ne kaže; Boga nema. Ili Srušimo Crkvu. ne otvoreno.On to radi suptilno, u ime slobode mišljenja. Radije ljude uvjerava da su primitivni i da ne misle svojom glavom.Čini to preko onih koje je zaveo, a koji pojma nemaju da on uopće postoji.

Odgovaram: Znači, ja sam zaveden – živim u zabludi da Đavla nema? Vrtimo se u krug. Istina je proglašena i poznata, a što god ja rekao da se u Istinu ne uklapa – to je onda sigurno od Đavla. Tako bih i ja mogao od sutra odlučiti da ću vjerovati, ne znam... kako je zemlja ravna ploča oko koje se vrti ostatak svemira... a na svaki argument ili kontradokaz odgovarati čepljenjem ušiju i da je sve što ne odgovara mojoj Istini onda znači čista laž koja dolazi od Đavla (jer od čega bi drugog laž i dolazila), i što više ovaj koji mi to govori ponavljao da s nikakvim Đavlom nema veze, to je više dokaz da je on od Đavla zaveden (da pomisli kako mu to što govori uopće nije sam Đavao prišapnuo).

Ali tu se unaprijed zna da da je bilo kakvo argumentirano raspravljanje uzalud. Govorimo različitim jezicima; može li biti nade u sporazumijevanje između njega, koji je u mojim očima pacijent jer si zabranjuje da u mišljenju skrene sa zacrtanog puta, i mene, koji sam u njegovim očima zaveden Đavlom jer zagovaram skretanje s puta kako nam pod milim bogom dođe.

Mišljenje vlastitom glavom međusobno je isključivo s mentalnom pokornošću drugom ljudskom biću (npr. papi). Ako je za mene nešto istina ne zato što sam kao autonomna misleća jedinka došao do toga kao istine, nego samo zato što mi je tako izvana rečeno (od strane persone koju priznajem kao autoritet), tada ja eo ipso doživljavam bankrot vlastite glave – umjesto svojom razmišljam tuđom.

Vjernici ne vjeruju (ne dopuštaju si vjerovati) tom filtru vlastite glave kojim sami za sebe važu uvjerljivost, istinitost, dubinu onoga što čuju, i zato bilo kakva argumentacija koja ih poziva neka vide, odvagnu, procijene (jer to je ono što argumentacije čine) postaje irelevantna. Razlozi su njima ništavni, jer prebjegli su u tertulijansko credo quia absurdum, ''vjerujem jer je besmisleno''; vjerujem jer sam si unaprijed zadao da moram vjerovati. Ako to što čuju nije u skladu s onime što su se natjerali znati da je od Boga, okrenut će glavu i staviti na index. Svaki izvod koji bi divergirao u zaključku s njihovom već gotovom istinom, bit će proglašen ''sotonskim'' – onim koji dovodi u napast, koji prijeti da ih pokoleba u onome što su si zadali kao imperativ da u tome ne smiju biti pokolebani – samim time što divergira. Nije ono što mi kažemo da Bog kaže, dakle od Sotone je.


Kao što su iskusili zaigrani dječaci s Indexa, sama činjenica neslaganja s Crkvom, s njihovim začepljenim ušima, odmah je dovoljan dokaz za diskvalifikaciju toga koji se ne slaže. On ''blati'' Crkvu – a zna se kome jedinom može biti u interesu da se Crkvu oblati.

Zar nije to vrlo komforno mentalno stakleno zvono i idealan čep za svaku rupu? Što god govori kritički o nama i dovodi dogmu u pitanje, automatski je od Đavla, tj. laž. Od izazova bačenih u našem smjeru, ne može se dogoditi da bi neki bio pogrešan i neopravdan, a neki drugi pak opravdan i na mjestu, ne - svaki je pogrešan i neopravdan (s obzirom da je samim time što nas kritički promatra automatski od Đavla, jel). Ja da sam vjernik vidio bih u tome opasnost od ulijenjenja duha. Carevi koji od svojih dvorjana slušaju samo ono što žele čuti završavaju kao Howard Hughes: skriveni i zatočeni na svom dvoru.