POVJERLJIVOST U TROJE: TRAČANJE
Tračanje, to nije mana, to je prekrasna riječ! Tračati znači imati povjerenja u sugovornika, moći računati da ćeš u njemu naići na druga i istomišljenika koji će razumjeti ono što te tišti. Ljudska se dimenzija
time mjeri: drag ti je onaj s kime možeš biti povjerljiv.
Nedugo po zaposlenju u jednom od svojih bivših radnih kolektiva, jedna od kolegica mi je – sad kad sam iskren priznajem – počela dosta ići na živce. Ali tada sam strogo šutio o tome. I kad bih ostao u šest očiju s ostale dvije kolegice, svejedno iz mojih usta nije izlazila ni riječ protiv dotične i onoga što me smetalo u njenom ponašanju – zato što sam se bojao da bi one to mogle shvatiti kao ružan postupak. Što ako se stanu zgražati nada mnom i mojim nesimpatičnim zamjerkama? ''Kako si jadan! Stvarno te ne razumijemo, nisi fer! Sad vidimo da je zapravo ona draga i dobra, a da ti nisi.'' A-a, taj film nećete gledati, ostajem zakopčan do grla, sve samo da mi tako ne kažu!
Napokon, tek sam se bio zaposlio, nismo se još dobro poznavali. A pošto je i jedna od njih dvije došla svega nekoliko dana prije mene, tako je to trajalo i trajalo u općoj zakopčanosti,
saying all the right things, mada smo – kako se poslije ispostavilo – paralelno svi troje u sebi gajili isto osjećanje.
Sveti čas u kojem smo se prvi puta usudili, otvorili, probili led! To je čas u kojem smo postavili temelje dubljeg odnosa, u kojem smo od kolega počeli postajati prijatelji. Trenutak skidanja maske, odbacivanja namještenog osmijeha kojim se prodajemo kao svesimpatični i svesimpatizirajući.
Povjerljivost je luksuz saznanja da možemo odbaciti prijetvornu sliku o sebi i iskreno progovoriti, a da nećemo zbog toga biti odbačeni. Nema značajnije stavke u izgradnji prijateljstva: moći s nekime biti zavjerenik, izdvajati se s tajnim mislima o kojima ostatak društva ništa ne zna (a ti znaš da su kod tvojih prijatelja na sigurnom).
POVJERLJIVOST U DVOJE: INTIMNOST
Razotkrivanje je antiteza zavođenja. Zavođenjem vičemo: gle me u mom najboljem izdanju! (Vrlo privremenom, dakako.) Razotkrivanjem šapćemo: hoću li preživjeti kod tebe ako budem kakav stvarno jesam? Prvo se bazira na potrebi da zavaramo metu, potonje na dubokom udahu prije nego pred nekoga istupimo goli i bosi.
Ponovo drama zapitanosti možemo li se pred nekime pokazati bez šminke i steznika, a da ne budemo odbačeni.
Razotkrivanje, ili intimnost, se ostvaruje u dvije sfere: komotnost (koja je striptiz fizike) i bliskost (koja je striptiz psihe). Podrazumijeva se da s nekim možemo biti puno komotni a malo bliski – ljudi s kojima smo u svakodnevnom dodiru, ali nije nužno da se i pretjerano razumijemo (članovi obitelji bi bili najčešći primjer) – dok s nekim drugim – nekim s kim odmah shvaćamo da smo istog kova, kome se brzo otvaramo i govorimo mu stvari o kojima inače šutimo – možemo biti puno bliski iako možda uopće nismo komotni.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim komotni: koliko od svog
doslovnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? To se odvija na bazi noktiju, dlaka, guzice, celulita, neugodnih tjelesnih funkcija i tjelesnih nesavršenosti. S ljudima s kojima smo komotni nije nam problem da nas vide u pojavno kompromitirajućem, antireprezentativnom izdanju.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim bliski: koliko od svog
figurativnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? Koliko ti toga mogu reći od najdubljeg sebe? Obustava mistifikacije, prihvaćanje rizika kompromitacije, ali sad s kože pod kožu: više ne u sferi vanjskog, već unutarnjeg bića.
Jedan dio svoga srca, jedan dio svojih želja
S povjerenjem ja ću otkrit ispred starih prijatelja
Ali nekih stvari ima
Što ne govore se svima
Što se samo nekom šapnu
Ti ih znaš...
Arsen ovim stihovima uči matematiku koju i ja pokušavam: to je matematika u kojoj razlika od dva do tri nije samo jedan; postoji kategorijalna razlika. Drugačije se razgovara: dok je dvojka obraćanje nekome, trojka nije obraćanje nekome plus još nekome, na kvalitativno isti način; trojka je već kružok, da ne kažem kolodvor. I u kružoku se može biti povjerljiv, ali jedino u temama iz sfere vanjskog bića, zajedničkim temama. Kad je riječ o nečijim osobnijim stvarima, individualno stidnog i intimnog karaktera, od onih koje se samo šapnu, potreban je stupanj bliskosti koji može ići isključivo jedan na jedan.
POVJERLJIVOST U PRAZNOM: BLOG
Već je letimičan pregled dovoljan za shvatiti kako većina blogera svoj osobni virtualni prostor koristi da bi govorili o stvarima o kojima ''vani'' ne govore.
Na blogu se obraćamo apstraktnom čitatelju, dakle svakome i nikome. Limes teži u beskonačno (teoretski nas svatko živ može čuti) i limes teži u nulu (nikoga posebno nemamo na umu).
Imati blog znači povremeno dolaziti u nedoumicu: do koje mjere se trebam ili mogu ovdje razotkrivati?
To je istovremeno i manja i veća razina povjerljivosti nego ''vani''. Pošto je blogosfera ipak javan prostor – postovi su nešto što mi
objavljujemo – bit ćemo potpuno netransparentni u vezi svega što ne želimo da bude javna stvar, nećemo se izlijetati s mnogim stvarima koje bi rekli u privatnom kružoku i pogotovo s onim stvarima koje se samo nekome šapnu. S druge strane, tu imamo mogućnost govoriti stvari koje ''vani'' nikada ne bi stavili na dnevni red, ni u trojkama ni u dvojkama (ili ne bismo našli nikoga tko bi slušao). Govoriti u naročitom smislu istinitije. Neusporedivo je lakše ići do kraja teme,
bezobzirno misliti, kada se obraćamo svakome i nikome – tada svoj proces mišljenja ne moramo korigirati i usklađivati da bi se prilagodili konkretnom sugovorniku. Obraćanje apstrakciji daje nam slobodu i prostor za predanije osluškivanje samih sebe: što stvarno želimo reći.
Znači, u isto vrijeme i zakopčaniji i otvoreniji. To je pitanje identiteta. Manje se otkrivamo nego u stvarnom svijetu kad je riječ o našim građanskim osobama, skrivajući se iza autorskih alter ega i u krajnjoj liniji mistificirajući same sebe (u većoj ili manjoj mjeri). Ali se zato više razotkrivamo i lakše se odvažujemo na iskrenost i istinitost kad je riječ o našim vječnim temama, o raščišćavanju stvari koje nam pritišću svijest, o osovinama oko kojih smo psihički okupljeni. (Naravno, spremnost za iskrenost, tj. za striptiz, za odbacivanje šminke i steznika, je linearna funkcija mistifikacije: obrnuto proporcionalna stupnju nekog imidža o sebi koji guramo i želimo sačuvati.)
Otkad je svijeta i vijeka, fenomen literature počivao je na uvjerenju da se najdublji identitet autora, njegovo pravo ''ja'', prije nego u faktima iz biografije ili broju osobne iskaznice krije u njegovim djelima. ''Madame Bovary, to sam ja!'' (Netko bi tu rečenicu možda ovako shvatio: Madame Bovary, to sam JA. Osobno smatram da je ispravno: Madame Bovary, TO sam ja.) Ako želimo saznati
tko je stvarno bio Flaubert ne treba nam prekapati po njegovim košarama za smeće, nego čitati njegove romane.
Blog je samo nova varijanta pisanja kao izgradnje alter ega koji će biti naše pravo ''ja''. Ali postoji jedna drastičnost u kojoj se razlikuje od općeg fenomena: blog može pisati svatko. Za pravo na tiskanu varijantu svog alter ega trebalo je biti Flaubert, trebalo je biti jedan među milijun, dakle u igri je bilo izboriti se za status. Tek s blogom obraćanje apstrakciji prestaje biti umjetnost i postignuće, natjecanje i stvar statusa – i posljedično rijedak događaj – pretvarajući se naprosto u temeljno općeljudsko iskustvo, baš poput povjeravanja u četiri oka ili tračanja u kružoku, da ne kažem sjedenja ili hodanja.
Blog u odnosu na tiskanu riječ dodatno intenzificira proces ''anonimnosti'' (ili bolje, ''pseudonimnosti'') pisanja i komentiranja, odstupanja građanske osobe s pozornice u korist alter ega. Slijede vremena kad ćemo kao anonimnost, nestvarnost i fikciju početi doživljavati ''prava'' imena i prezimena osoba koje poznajemo iz ''stvarnog života'', a voajerski ključati od znatiželje za pravom stvari, sirovom realnošću o njima: koji se nick krije iza.
Ovdje prepuštam riječ caru
Nemanji:
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Tko je Markiz, oh, da mi je to znati!
Priznajte da je naš Nemanja beskrajno uzbudljiviji od izvjesnog R.B. (47) iz Zagreba!
