pero u šaci

Ovaj slučaj je pravi rudnik tema! Još ću ga koji post eksploatirati.

Kaže ovako:










To me podsjetilo na jednu sredovječnu gospođu koja se nekom prilikom, kad se trebalo svečano srediti (čitaj: trpjeti za ljepotu), požalila, napola u šali, na svoga muža: – ''Ti muškarci! Nema šanse da bi nekad obukli i nešto što nije udobno, a mi žene stalno! To su sve muškarci krivi! A tko pita žene kako bi htjele da se muškarci spreme?''

Natjerala me da se zamislim. Ako žene u tolikom nesrazmjeru imaju više volje sređivati se za muške oči nego što muškarci imaju volje za ženske – najbrži zaključak bi bio da je onda ženama jednostavno više stalo da se dopadaju muškarcima nego što je muškarcima stalo da se dopadaju ženama?

Siguran sam da postoje neke znanstvene teorije koje bi to objasnile reziduumom onih pustih milenija evolucijskog razvoja homo sapiensa u kojem je mužjak, kao jači spol, jednostavno uzimao što mu se sviđalo, bez pitanja, i bilo mu je bitno samo to da bude što jači da bi stekao pravo (u odnosu na druge mužjake) što više uzimati, a hoće li se on pritom svojim ''izabranicama'' još i sviđati bilo je od drugorazredne važnosti, da ne kažem potpuno irelevantno. Dok je ženka, kao slabija, bila osuđena na to da se dopada – i u njoj se kroz generacije i generacije ustalio instinkt želje da bude privlačna.

Ali stvar je ipak nešto složenija od toga, bojim se. Da se vratim na ono što je gospođa rekla: muškarci su krivi što žene moraju toliko trpjeti za ljepotu. Kako su to oni krivi? Jer vrše pritisak da žena prije svega mora dobro izgledati i nagrađuju ili bolje prihvaćaju one koje izgledaju?

Onako kako se kaže da na tržištu nekretnina vrijede tri kriterija – lokacija, lokacija i lokacija – može se i za ''tržište'' o kojem govorimo reći: izgled, izgled i izgled.

Karl Kraus: Jamačno se ne radi samo o vanjštini jedne žene. Važno je i intimno rublje.

Možda to i nije uvijek fer, možda je to i ''plitko'', možda je i nerazborito, ali je jednostavno tako. Izgled nije baš doslovno jedini kriterij privlačenja muškaraca, ali je toliko dominantan da možemo zbijati ovakve šale i ne biti daleko od istine.

Uzmimo da uopće nije istina da žene imaju veću urođenu potrebu (biologijski, evolucijski, genetski) biti privlačnima suprotnom spolu nego muškarci. Je li onda razlog što se više sređuju naprosto u drugačijoj perspektivi na suprotan spol? Muškarci su jednako motivirani dopadati se ženama, samo su manje motivirani sređivati se – zato što nema tog apsolutnog znaka jednakosti privlačnost=izgled? ''Kod žena igra neki peti kec'' i muškarcima prođa ne ovisi u tolikoj mjeri samo o izgledu, pa imaju taj luksuz ne opterećivati se njime toliko? Svatko s imalo iskustva u igri spolova zna da je to točna opservacija. Ali i nadalje mi se čini da je puna istina još ponešto zapletenija.

Ako dođemo u bilo koju srednju školu, među gombrovičevske ''gimnazijalke'' (kao ultimativni sociološki bestijarij!), uočit ćemo zanimljiv obrazac. Činjenica da će ljepše cure bolje prolaziti kod dečkiju (biti prve na redu za biranje itd.) i općenito muškog roda (više sitnih galantnosti i znakova pažnje) – nije jedini kapital koji će one izvući iz svoje ljepote. Ciljam na ovo: one će bolje prolaziti također i kod cura! Ne, ne mislim na ono na što vi mislite. Mislim na kompletan ženski dio razreda, većinom ipak heteroseksualan. Slobodno napravite pokus, idite bilo gdje i promatrajte: svugdje će glavnu riječ slučajno voditi upravo one tri-četiri koje važe kao najzgodnije. Cure koje imaju dobru frizuru, dobre cipele, dobre haljine, dobre torbice, koje sve to dobro nose, i najvažnije, koje su prirodno dobro građene i ljepuškaste i dražesne i pogoduju za poljupce: one će imati status (da nastavimo s Gombrowiczevim rječnikom) ''suvremenih'', one će biti hip, cool, in. A neugledne cure će svugdje biti i nevažne cure – među samim curama, u matičnom, ženskom društvu.

Tko je dakle kriv? Muškarci jesu ti koji određuju kriterij privlačnosti (izgled), ali interni kriterij statusa među ženama je privlačnost muškarcima – i zato posredno i one preuzimaju muški kriterij hijerarhije. ''Alfa-ženka'' će biti ona koja je najneodoljivija – i zato se tako iz petnih žila sve trude biti što je neodoljivije moguće.

Među muškima nije tako: ''alfa-mužjak'' komotno može biti i netko ružan kao porez; kriterij statusa je primat u igricama koje ovaj ili onaj muški kružok već igra (sport, biznis, rat, informatika...), a ne u posrednom statusu preko očiju drugog spola. Dapače, stvar funkcionira inverzno: on možda neće postati alfa-mužjak zato što je privlačan ženama, ali će bez iznimke postati privlačan visokom postotku žena zato što je alfa-mužjak (mig: najčešće je baš to onaj misteriozni ''peti kec''). U tome je presudna razlika: kod muškaraca normalnoj ljudskoj želji da se dopadnemo suprotnom spolu ne pušu za vratom još i sociološki pritisci za zadobivanjem statusa unutar svog spola – a to je ono što realno određuje naše mjesto u društvu i životu – preko upravo dopadanja, i zato nije tako grčevita, sveprožimajuća, tako biti ili ne biti. (Za muškarce se biti ili ne biti sociološki pritisci obavljaju u onim spomenutim muškim igricama. Kroz njih se kristalizira tko je ''faca'', a tko ''luzer'', a ne kroz to koliko se koji sviđa ženama. Još će mu se reći pejorativno pretty boy.)

Za žene je otuda praktički čitav let egzistencije uzemljen u vanjskom izgledu. Žena bez ljepote je, rečeno s Azrom, student bez diplome, neženja bez stana, putnik bez para. A prestižne ljepotice su, na drugoj strani spektra, sigurno najsamosvjesnija demografska kategorija, pošto im je dobro poznato da nema traženije ''robe'' na tržištu ljubavi. I zapravo je suvišno reći ''prestižne ljepotice'': ljepotice su uvijek prestižne.

U Rostandovom Cyranu lijepa Roxane zahtijeva od svog udvarača Christiana mnogo toga: te mora biti rječit, te hrabar, te pošten i častan, ali i sposoban i inteligentan, osim toga naravno duševan i osjećajan, itd. Ne pristaje na upuštanje s njim dok se mladić ne dokaže. Postavlja se pitanje koje su zauzvrat njene vrline? To ovisi o definiciji vrline. Ono što znamo je da je Roxane lijepa, ali ako vrlinu shvatimo kao pozitivno svojstvo karaktera – ne, od nje ništa slično nije traženo. Ne znači da nema, ali još jednom: nije traženo. I Cyrano i Christian ne samo da bi pristali upuštati se s njom nego gube glavu za njom – odmah, na prvi pogled, samo ju vidjevši, ništa ne uvjetujući po pitanju karaktera.

Ugledavsi Snjeguljicu, princ se zadivi njenoj ljepoti i upita patuljke ko je usnula djevojka. ''Usnula'' je – mrtva, tehnički, preciziraju patuljci – znači, karaktera bukvalno nema, ali princ se ne da smesti. Zadivio se ljepotom i to mu je dosta (nužan i dovoljan dokaz, rekli bi matematičari).

Time bih definirao temeljnu socijalizaciju ljepotice: ne uvjetuje joj se po pitanju karaktera. Ona ako bi i imala nekih vrlina, bile bi to dopunske vrline, fakultativne, dobrodošao ali neobavezan bonus. Nemojmo pritom biti nepravedni: naravno da i lijepa žena može biti i pametna i sposobna i ugodne osobnosti, ali da bi bila prihvaćana, tražena i respektirana, da bi ostvarila status u društvu, ona ih ne mora imati – to je krajnja poanta. Može imati vrline, ali vrline nikada neće biti njen zadatak. Njena jedina društvena obaveza je: privlačiti.

U Gombrowiczevoj noveli Djevičanstvo čitamo o djevi Aliciji koja je pala s marsa. Alicija je bila slična svakoj drugoj kćeri umirovljenog majora, koju je s ljubavlju odgajala majka u prigradskom cottage. Kao i druge – katkada je zamišljena gladila lakat, kao i druge – rano je naučila nožicom čeprkati po pijesku... Ali pustimo to... Život sazrijevajućih djevojaka ne može se usporediti ni sa životom inženjera ili odvjetnika, niti sa životom domaćice, žene i majke. Uzmimo samo čežnju i šum krvi, neprekidan, kao kucanje sata. Negdje je već izrečena ta misao da nema ničega čudnijeg nego – biti privlačan. Nije lako sačuvati biće čiji je smisao postojanja – privlačiti.

U romantičnoj komediji braće Farrelly Shallow Hal (kod nas prevedeno Ljubav je slijepa) Hal iz naslova je, je li, ''plitak'': dolaze mu u obzir isključivo ljepotice (iako je sâm dosta suprotan estetici). Ali jednom prilikom naleti u liftu na nekakvog gurua koji ga hipnotizira tako da otad ljude vidi u liku njihove inner beauty, a ne vanjske pojavnosti. I da ne duljim, upozna on tako izvjesnu Rosemary koju vidi kao prvoklasnu ljepoticu, mada je u stvarnosti pretila (ali joj je očito osobnost prvoklasna), njih se dvoje iskreno zavole, ali kad se oslobodi hipnoze i shvati zabunu, on je počne izbjegavati i izađe s drugom, koja mu kaže da joj je porastao u očima otkad je prestao biti ''plitak'', ali on u tom trenutku shvati da ipak voli jedino Rosemary i trči da je nazove, ali trčeći projuri pored nje ne prepoznavši je u pretilom izdanju, ona se uvrijedi, nazove ga psihopatom i prekine s njim, ali shvati zabunu kad je on kasnije potraži i ispriča joj se, pa se pomire i poljube i svi plješću hepiendu.

Dirljivo. Svi, međutim, znamo da u stvarnom životu muškarci ne bivaju hipnotizirani da vide samo inner beauty.

Liječeni katolik je napisao u novinama članak o slučaju Ava, u kojem se nada da bi možda bilo moguće da djevojčice poučene ovim primjerom požele biti poput žene na desnoj strani slike umjesto žene u sredini.



Što bi se dogodilo da pokažete skupini djevojčica predškolske dobi gornju fotografiju: mlada, stasita, po pravilu službe anonimna, nenašminkana policajka u odori privodi, energično je držeći za nadlakticu, manekenku Avu Karabatić (21). Valjalo bi provesti stručnu, stratificiranu, anketu sa samo jednim pitanjem: bi li radije postala manekenka ili policajka? Ili možda konkretnu propagandnu akciju? Što ima loše u tome da se svi dječji vrtići oblijepe posterom na kojemu policajka privodi lelujavu manekenkicu u crnoj jaknici?

Ima neke logike, jer na slici policajka je gore (hapsi), a manekenka je dolje, u ponižavajućem položaju (hapšena). Možda djevojčice to navede da i same osjete policajku kao facu, kao cool uzor za buduću odraslu verziju sebe, a manekenku kao out? Ali to je nada koja spada u romantičnu komediju. Svakako da djevojčice ne sanjaju o tome da jednoga dana odrastu u privođene bundeve, ali se sigurno toga niti ne boje onakvim intenzitetom kao što se groze mogućnosti da jednoga dana odrastu u ''obične'' ženice osrednje ili čak neugledne, ružnjikave vanjštine. Biti bundevom je sitno trzanje u snu naspram prave noćne more: ne biti zgodnom!

Ne bih želio podcjenjivati ni žensku privlačnost ''mlade i stasite'' policajke na slici. Mnogi momci ni nju ne bi baš tjerali iz svog kreveta. Nekom pristranom muškarcu možda je čak najljepša na svijetu. Ali budimo realni: ona se ljepotom ne ističe. A baš isticanje je sadržaj djevojačkih mokrih snova! Ne prolazna dvojka ili osrednja trojka – nego čista petica! Ne igraju se slučajno sve baš sa savršenim Barbikama. Nikad nisam vidio da bi neka svlačila i oblačila lutku koja bi izgledom, eto, ''mogla proći''. Jel' gledao tko crtić Wynx (u zadnje vrijeme stalno na TV-u)? Ženski instinkt od najmanjih nogu i predobro osjeća da je otkad je svijeta i vijeka žensko biti ili ne biti estetika, a ne etika – i zato curice više od svega sanjare i sanjare laskavu sliku o svojoj budućoj estetici.



Ili, je li to slučajno što je u bajci o Snjeguljici od svih mogućih predmeta čarobno baš ogledalce? I što od svih mogućih pitanja zlu maćehu najviše zanima odgovor na ono koja je frajla najljepša na svijetu? I da od svih mogućih vrlina koje junak neke priče može imati, prvo što mi o našoj Snjeguljici doznajemo je da izvrsno izgleda (obrazi crveni kao ruža, koža bijela kao snijeg), toliko izvrsno da je u jednom trenutku ogledalce čak smoglo hrabrosti maćehi-vještici u lice izreći istinu o tome? I da je to žensko pitanje svih pitanja: zbog rivalstva u ljepoti jedna drugu daje ubiti?



Prije svega treba biti najljepši na svijetu (a ako ima koja ljepša, skratiti je za glavu): unutarnji imperativ koji je prvo prikazan nepopularnim jer je svojstvo zle vještice koju ne volimo, ali u isto vrijeme rehabilitiran i ponovo promoviran – jer i junakinja koju volimo ne bi bila to što je kad ne bi bila najljepša na svijetu. Možda je ne bi toliko ni voljeli. A možda se ni princ na bijelom konju ne bi zadivio – možda bi neimpresioniran zaobišao – i gdje nam je tu onda romantičan hepiend?!

A sjećate se još mlade gospođice Semente Rajhard? Garantira li osrednji glas i fantastičan stas pobjedu Sementi Rajhard? Je li Hrvatska pronašla svoju zvijezdu? Ali zašto sam ja zapamtio ovaj članak? Zato što se u njemu više nego o tome kako će Hrvatska naći Sementu govori o tome kako je Sementa našla svoju zvijezdu. ''Zove se Matija i iz Velikog Trgovišća je, završio je srednju školu, tata mu ima mesnicu pa on radi kod tate", ispričala je i otkrila kako su se upoznali: "Matija je uvijek dolazio u kafić blizu moje škole. Ja sam svaki dan onuda prolazila i kad bih se našla ispred tog kafića zastala bih da u odrazu u staklu popravim frizuru. Matija mi je kasnije rekao da je mislio da svako jutro gledam njega pa je došao do mojeg broja telefona i nazvao me", ispričala je.

A Mate mislio... Ali je li ova komedija zabune samo nevezana anegdota ili se to već pri prvom susretu očitovala najdublja priroda odnosa? Poznaje li se dan po jutru?

U Ferdydurke Józio u neprilici ''otme'' mladu Zosju (morao je bježati iz njene roditeljske kuće u kojoj je bio gost, a bolji je stil otići zato što ''otimaš djevojku'' nego zato što bježiš). Ali da bi je privolio da pristane biti ''oteta'', morao joj je izjaviti ljubav. Zauzvrat ona pokrene u sebi svu svoju sposobnost voljenja i zavoli me – budući da sam je zavolio. Naglasak je na tome da sve dotad nije pokazivala nikakav interes za njega – budući da on nije pokazivao interes za nju. Ali istog momenta kad joj izjavi ljubav, ona progledava i shvaća da zapravo i ona voli njega.

Je li vam poznat onaj zrcalni, autorefleksivni obrazac kada samom činjenicom zaljubljenosti postajemo atraktivni osobi u koju smo se zaljubili (pošto ništa ne godi egu više od toga da bude objekt zaljubljenosti)? Kako je mladi mesarski pomoćnik Matija postigao da se Sementa, prestižna ljepotica kojoj bi – socijalizacija ljepotice! – ''svaki dao'' bez suvišnih zašto, od svih zaljubi baš u njega? Pa sigurno zato što joj je pružio nešto što ona od svega najviše treba. Pa što bi to moglo biti? Nemam pojma, nagađat ću, ali nekako mi se čini da to nije nepovezano sa zrcalom, sa čarobnim ogledalcem, sa šajbama kafića u kojima se da provjeriti frizuru. Hoću li pretjerati ako pretpostavim da je razlog zašto se baš on kvalificirao taj što joj je baš on uspio pružiti najčarobnije ogledalo? Poznata fraza: ''kraj njega se osjećam posebnom''... ili ''osjećam se kao princeza''... Zavoljela ga je zato što ju je zavolio? Onaj koji joj je najmanje mogao odoljeti najbolje pogoduje da bude zrcalo u kojem će se ogledati njena neodoljivost, njen potencijal za princezu?



(Mada je, da priča bude zabavnija, ovo odražavanje odraza kod Semente i Matije još za koji stupanj refleksnije: ona se u njega zagledala zato što se on zagledao u nju (kao i pola sela, uostalom), ali on je skupio hrabrost da joj otvoreno izjavi tu zagledanost samo zato što je krivo pomislio da se ona zagledala u njega – dok se zagledavala u sebe!)

Ne uklapa li se to, napokon, u onu činjenicu da je ženama generalno izgled muškaraca manje važan... ili čak ne samo izgled? Možda je mnogima zapravo sve živo na muškarcu sporedno, osim eto te jedne jedine, najvažnije, apsolutne kategorije: kako ona sebe vidi u njegovim očima? Ogledalizam kao ženska bolest! Dok gledamo to nepregledno more selfie bojleruša bolje razumijemo ironiju starog Krausovog aforizma: Je li žena u sobi i prije nego uđe netko tko je vidi? Postoji li žena sama po sebi? Ali i to je društveno uvjetovano, proizvedeno u njima.

Liječeni skromnu policajkinu pojavu navodi kao nešto što bi išlo njoj u prilog; kao znak da se najvjerojatnije radi o jednom pristojnom ljudskom biću, uostalom društveno korisnom. Anonimna. Nenašminkana. Plaća s kojom se u najboljem slučaju može životariti. Sa šansama da se uda za nogometaša koje teže okrugloj nuli. Govoreći sa zrele i odrasle strane, Liječeni je svakako u pravu. Ali baš da bi takva skromna i neugledna, obična, mogla proći kao poželjna odrasla forma iz snova djevojčica? Bojim se da je sve navedeno baš diskvalificira u tom smislu, da baš zato nema ozbiljne šanse u izravnom duelu sa skockanom, vitkom, ''lelujavom manekenkicom u crnoj jaknici'', ''naškrobljenih, namazanih usnica'', uz čiju im se pojavu asociraju slike glamuroznih fotosessiona i izbora za miss, paradiranja u glamuroznoj obleci, izležavanja u glamuroznim odajama, odvoženosti u glamuroznim automobilima. Ako su lijepo i skupo odjevene, ako su na skupim i lijepim mjestima, to je o nečijem trošku. Čijem? Liječeni je ipak tu zauzeo jednu dosta naivnu pozu: čisto sumnjam da se omladinke opsjednute divljom žudnjom za poželjnom slikom u zrcalu – kad im poteče slina na skupo i lijepo na sebi i oko sebe – jako opterećuju tom vrstom pitanja.

A one koje su snovi doista i pomilovali? Koje su se rodile pod sretnom estetskom zvijezdom? Bi li bilo nategnuto pretpostaviti kao razlog Avinog nasmiješenog neskrivanja od kamera duboko usvojeno samoosjećanje (ne nužno objektivno: jer nije joj dragi bog toliko dao koliko ona, međutim, misli da joj je dao) raskošne, prestižne ljepotice; samoosjećanje koje od malih nogu zna da je sve osim savršenog vanjskog izgleda – savršeno nebitno? Skrivati svoje adute, pa još pred kamerama? Taman posla! Ništa ne bi bilo suprotnije svim njenim osnovnim instinktima dobre mace. Pa ona je samo zato da bi je kamere slikale išla čak dotle da je lagala cijeloj zemlji kako je rodica najboljeg rukometaša svijeta i kako se drpala s jednim drugim najboljim rukometašem svijeta.



Bundeva sam? Whatever. Karakterno sam suspektna? Pih! Irelevantno. Lažem čim zinem da bih se ''proslavila'', privukla pažnju medija? Žena se mora snaći u životu. Svjesno sam ohrabrivala i mamuzala profinu pohotu? Pa šta, sam si je kriv! Solidno sam pokvarena? Tko još za to pita! Privode me, nasitno se bavim kriminalom? K'o da sam ja jedina! Na ružan način podmećem svoje ''veliko vjerništvo'' kao gromobran za svako sranje koje napravim? Nebitno, nebitno, i tako dalje, nebitno!

Što je sve to naspram očiglednog fakta da ja DOBRO IZGLEDAM, da se s mene ne skida oka! Špiro i mater nek' se sakrivaju, ali ja – ja se ne stidim, jer ja se nemam čega stidjeti – ni nogu, ni sisa, ni njuške, ni guzice, slikajte fotografi, samo nebo vas šalje, i sretno onome koji pokuša naći ma i najmanju zamjerku!