Homo Ludens...
Budi uvijek dijete
veselja i sreće
jer što više rasteš
i brige su veće…
Tvoj nono. zapisao u dječjem spomenaru.
Slijedih njegovu želju. ne smijem dozvoliti zrelosti da
zaustavi tankoćutne titraje iskrene dječje znatiželje
niti dozvoliti tek letimičan pogled u galeriju uspomena.
U njoj se kriju naše prohujale žudnje i čežnje.
Očima vidimo sve osim obod zjenice i krug irisa iza kojeg
živi dijete. Ono nevinošću gradi mostove među ljudima,
tim nama bliskim, paralelnim svjetovima. Igra se, igrom
putuje u daljine, susreće prijatelje, doživljava život,
Zov homo ludensa izranja iz svijeta igre, usrećuje nas,
obznanjuje istinu, igra sjedinjuje školu i život.
Uspjela sam do sada sačuvati djete u sebi...
Dijana Jelčić
|
