Ne za mene...
Četvrtak, 20. ožujka 2025. u 10:01, proljetni ekvinocij, priroda se
prerano probudila, marćanske bure, hladnoća, mraz na procvjetalim
krošnjama, strah se širi voćnjacima.
Pisala sam mnogo o tuzi, o strahovima, o nepravdama koje možda
i nisu bile nepravde, trenucima dugim kao godine... da, i njih je bilo...
povratak iz bajkovite Švicarske, iz stana sa pogledom na razigrana
polja i put Srna i Jelena... jeli su mi iz ruke... vratih se na asfalt
velegrada u stan s pogledom na veliku kuću koja u noći
izgleda kao veliki svjećnjak... i o tome sam pisala...
Danas izvan našeg stana osjećam tugu zbilje, putnici smo Titanika
u tmini vremena, orkestar još svira, pitam se hoće li Karpatija stići na
vrijeme... ne za mene... nego za one koji gladuju na obodu neimaštine.
Za njih napisah molitvu čovjeku u čovjeku.
Daruj mi suhozid iza kojega ostaje britka zbilja okaljana moćnicima vremena.
Zatitraj novim svjetlom nad koljevkom dana. Nad humkom istine tutnji glas
ispraznih obećanja. Zaustavi mač jezika, molitve su bez štita.
svjesna da ne mogu promijeniti svijet, živim svoj, naš život. Dijelimo ga s prijateljima
Dijana Jelčić
|
