Njeno bdijenje...
Kalendarsko proljeće, privid boginje, Vesna, ime moje majke,
zrcali sjećanja na svakojutarnje kave koje davno ispijah s njom.
Bila je medicus u trenutcima tuge, straha, boli, govorila je
podigni glavu da ti vidim oči, a onda brisala suze,
zagrljajem darivala snagu sljedećim pustolovinama
moje mladosti, bila, na uzglavlju, čuvarica mojih snova.
Prolazile su godine, redala se desetljeća, slavili smo njen
devedeset i četvrti rođendan Poslije slavlja me upitala,
Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju galiju?
Hoćeš li čuti moj glas u svojim noćnim nemirima?
Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama?
nije dočekala 95- i rođrndan, otišla je s proljećem te godine,
često mi se pričinja da čujem njen glas u grmljavini, vidim
njen lik u munjama, njen osmijeh u suncu, njeno bdijenje
nad mojim snovima.
Dijana Jelčić
|
