Prostor od riječi...
Na početku je sve bilo drugačije. Billa sam dijete puno čudjenja i znatiželje.
Kao Alice, uranjah u svijet iza zrcala, susretah zanovijet i začuđena se pitah
zar biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo.
Mislila sam bezglasno i sve su biljke i životinje oko mene,
na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove.
u mladosti lutah plavim daljinama, tragah za izvorom ljepote,
danas postajem griješnica u svijetu između nigdje i negdje
u bespućima uma i srca...
nastojim osmisliti mladalačka lutanja, udahnuti im oblik zbilje,
darovati prostor razumljivosti.
na graničju između svijeta i opažaja izranjaju, samo meni vidljive, slike,
pitam se kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost, opjevati svitanja
na horizontu budnosti, opisati zasanjane tonove Bolera.
ponavljajući ritam, rastuću glasnoću, jato ptica, njihov let ka vršcima prstiju,
ka prostoru od riječi na bjelini monitora.
Dijana Jelčić
|
