Sreće zlatne, srebrne, sreće...
od Kaštelana naučih naučih, iz očuvanja sjećanja na postojeće obrasce izranjaju novi oblici, oslanjao se na izvore iz kojih je učio, sučeljavao fizičko i metafizičko… njegove poetske slike su uramljene titrajem događanja…
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Život je premijera bez reprize i ljubav. Na daskama koje život znače
odgledah premijeru s reprizama, osjetih ljubav u njenoj punoj moći,
na početku poetična tišina trubadur prstima prebire po žicama lire,
šoto voće pjevuši Paljetkovu pjesmu u svakom slučaju te volim,
krešendo bubnjeva najvaljuje dolazak Pjerrota i Columbine,
kao u teatru del arte trubadur pjeva punim glasom
u svakom slučaju te volim.
"LJUBAV JE tišina titraja svijeća, miris ruža, med na usnama, sol na tijelu, uspomene,
sjećanje na pješčane plaže, pjenušavo more, ljubav je neuhvatljiva i nezadrživa
jer ljubav je život san i sjena čudesna kao pijesak i pjena." šapuće mi pjesnik
Ciganka sa škrinjom sudbina hoda među gledaocima,
dolazi do mene. Otvara škrinju, pružam ruku, u
škrinji samo jedna ceduljica, među prstima
zatreperi njena želja.a moja istina.
Ljubav se rađa u onom ti i on, u paru odgovora, u ljubičastom sutonu,
u buketu poljskog cvijeća, u snu i sjeni, u pjenušavom zanosu ...
Ciganka se smiješi i odlazi. Njen glas lebdi u mom srcu.
"Sreće zlatne srebrne, sreće..."
Ciganka je bila moja mama...
Dijana Jelčić
|
