Životna škola...
Dočitavam Hesseova vuka samotnjaka. Uspoređujem našu životnu školu
i život Harry Hallera. On je Hamlet dvadesetog stoljeća, ali za razliku
od nesigurne Ofelije uz njega bdije Hermina i uči ga živjeti,
a nama su odrasli govorili,
Od koljevke pa do groba najljepše je školsko doba, tek
kasnije smo razumjeli tu misao, tek kad je u nama
zaiskrilo razlomljeno zrcalo svjesti. Krenuli smo
u život ne okrećući se, iza nas su ostale sjene
uporne, bezbojne robinje mraka, jecaj vuka
u nama trga tišinu, pokušava nas vratiti na
rampu života, pod svjetlost teatra uma,
ka dokazu Hesseove misli…
"I najnesretniji život ima svojih sunčanih trenutaka i
pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće."…
tada u teatru uma pod reflektorima na rampi života zatitra Hesseova istina, kao premosnica nad bezdanom sumnji i strahova. .
Dijana Jelčić
|