Zagrebu s ljubavlju...
Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.
A.G. Matoš
Podne na Britancu...
Svanulo je sunčano nedjeljno jutro, zov ka trgu antikviteta,
ka trenucima u kojima se ništa ne čini, a događa mnogo.
Na tezgama slijed obiteljskih uspomena, svaki djelić
u sebi krije dušu nekog vremena uz romor glasova
znatiželjnih kolekcionara rariteta, pričinjalo mi se
vrijeme je stalo, zaustavilo se u punoći oajećaja
kao replika Rabuzinove slike.
I kao rascvjetana magnolija pokraj Meštrovićeva
paviljona i osjećanje epohe iz Matoševe pjesme
i kad top s Griča prepolovi dan, a Robićevi
golubovi, ti dragi piloti od perja, polete
ka nebu, ovjekovčeni fotografojom
Marije Braut i mojim stihom
Zagrebu s ljubavlju
Dijana Jelčić
|
