Misaona Proustiana...
Na obali oceana snova dosanjana mala kavana u Combreyu i razgovor s piscem.
Netko je, u ovalnoj zdjeli, donio slatke Jakobove školjkice. širio se miris čaja.
Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim slovima pisalo
"Misaona Proustiana". Iz maglićastog sjećanja je izronio njegov lik.
Pisac s kojim smo vodili razgovore o traganju za minulim sjede za naš stol,
stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj.
Kada je žličicu prinio ustima promjenio se izraz njegova lica.
Tisuću puta sam pročitala opis osjećaja koji se širio njegovim tjelom.
Gledajući viziju njegovog lica vidjeh emociju,
osjetih ono o čemu sam davno čitala.
"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih.
"Osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma."
"Da upoznah to anonimno lice u sebi, biće puno usnulih uspomena."
"Tijelo je galija puna skrivena blaga."
"To je ovaj prekrasni trenutak u Maloj kavani na rubu vašeg vremena."
Shvatih, nema istinskih radosti koje dolaze iz čistog razuma,
u misaoni proustiani, u odaji traganja za ljepotom napisanog
bogatimo našu galiju skrivenog blaga.
Dijana Jelčić
|
