Iluzionist se igrao šeširom...
Čitala sam Golobovu pjesmu, stvorena iz sna za san,
nježni zvuci Chopinovog nocturna su ispunjali prostor.
Udisala sam miris proljeća, mirisi, boje i zvukovi klavira
su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta.
Prostor se mijenjao slikama, zrcalile su snagu nezaborava.
Bila sam u središtu tog plesa svjetlosti i sjena, mirisa, dodira
i boja. Stvoren iz sna, miris ljubavnog zanosa, trag u mom srcu
je postao vremenski stroj kojim sam lutala prohujalim trenutcima.
Iluzionist se igrao šeširom, divih se spretnosti magije, njenoj moći,
poželjeh nestati u prividu, upitah se, jesam li postojala u iluziji sijača
zvijezda?... možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena
u obećanje ovom trenutku, možda sam umrla suzama neba i rodila se
na latici dalije, mnogo se mojih života slilo u moć ovog ovdje i ovog sada.
iluzionist ne odaje tajne svog umijeća, iz njegova šešira izranja put svile,
nemjerljiva duljina šala boje jantara, magija djeluje, vraćam se u stvarnost
Dijana Jelčić
|
